What do you think?
Rate this book
Ubij se, tata
Disfunkcionalne obitelji, siromaštvo, klasna nejednakost, propuštene prilike, zanemarivana djeca, branitelji, ali prije svega i više od svega čežnja za ljubavlju, za priznanjem, za grljenjem, samo su neke od tema koje u svojim intimnim, lirsko-poetskim dramama ispisuje najvažnija pjesnikinja generacije Monika Herceg. Pet drama, od kojih su neke uspješno izvođene, a druge pak nagrađivane, svakom čitatelju ulazi pod kožu, dramska napetost koju osjećamo dok ih čitamo ne odnosi se toliko na odnose među likovima koliko na istinsku, duboku ljudsku dramu koju svaki od njih proživljava i s kojom se mora nositi, a ne može je podijeliti. Stanje likova uvijek je na rubu ili preko ruba egzistencije, životnih problema, no unatoč svem crnilu koje se nadvilo nad pejzaž Monika i njezini likovi, prije svega ženski, vide neku svjetlost.
Monika Herceg u knjizi drama Ubij se, tata uspijeva čitatelju, a onda i redatelju, pa zatim gledatelju posredovati svijet nimalo blistav, svijet koji se krije iza zidova običnih kuća i stanova, muku žena i muškaraca, a nadasve djece, koji nikako da iskorače iz svoje prošlosti i pogledaju tamo kamo ih Monika vodi i navodi, i tamo kamo, kako sami intimno osjećaju, moraju ići, ali ne usude se, jer put ljubavi najteži je put.
Monika Herceg u knjizi drama Ubij se, tata uspijeva čitatelju, a onda i redatelju, pa zatim gledatelju posredovati svijet nimalo blistav, svijet koji se krije iza zidova običnih kuća i stanova, muku žena i muškaraca, a nadasve djece, koji nikako da iskorače iz svoje prošlosti i pogledaju tamo kamo ih Monika vodi i navodi, i tamo kamo, kako sami intimno osjećaju, moraju ići, ali ne usude se, jer put ljubavi najteži je put.
288 pages, Hardcover
First published March 1, 2022
2 people are currently reading
50 people want to read
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 6 of 6 reviews
October 13, 2025
Monika Herceg iznimno je talentirana, i to se stvarno vidi, ona zna što radi kada bira riječi. Ali tema je ista kao kod toliko mladih hrvatskih književnika da jednostavno fali originalnosti. Ne kažem da o njima moramo šutjeti, ali međugeneracijska trauma i patnja toliko su čest motiv da ni divan jezik kojim se Herceg koristi nije napravio razliku.
June 22, 2023
Koliko emocija. Pogotovo teških. Užasno teška knjiga. Trebalo se naučiti nositi s tim pustim emocijama. Nadam se da će ova knjiga doći do svake osobe, pogotovo ženske, koja ovo treba pročitati. Ne preporučujem nikom tko želi lagano štivo.
"Bila je metla. Bila je krpa.
Bila je mašina za veš.
Ili ruka koja taj veš pere.
Bila je stroj za rađanje.
Možda je bila i majka, onda kad je našla vremena.
Možda je to htjela biti.
Više od ostaloga. Majka."
"Noću, kad ne bi mogao spavati, otac je tamo odlazio šutjeti. Njegov mrak tad bi razgovarao s velikim mrakom. Mrakovi su razgovarali o svemu onome o čemu on nikad nije mogao, prenosili su ga kroz godine, nemoć, on je bio njihov susret u kojem su mogli raspravljati sve o tome što se događa kada se čovjeku oduzima tlo pod nogama, sigurnost, mogućnost da život nije samo preživljavanje."
"Mama, kakve su tvoje ruke?
Kakve su bile kad su nas prale?
Brisale.
Gladile.
Jesu li zbog toga bile sretnije?
Ili je to bio još jedan teret?"
"Mama, htjeli smo ti reći da razumijemo. Da znamo kako je teško biti uvijek na istome mjestu. Htjeli smo ti reći da je u svima nama izrasla ta velika tišina koju si nosila.
Nepregledna polja tišine.
Kad boli. I kad ne boli.
Svejedno je."
"Traje mir? Kako gdje. U ljudima i dalje rat."
"Mrzio sam te, tata.
Mrzio jer ti je bilo žao
i nisam te mogao
ne voljeti."
"Jesam li ja ono govno koje želi opravdati svoje današnje rasulo time da o tebi misli kao o čudovištu? Jesam li ja laž? Ili si ti laž?
Čovjek je suma sjećanja koja se mijenja kroz vrijeme. Na kraju, mogli bismo reći da je čovjek suma onog čega se želi sjećati, onoga čega želi biti, kakav želi biti. Cijeli život uvjeravamo se da smo ono što jesmo baš sada. Bojim se da ću ovako usamljen ostati do kraja. Sjećam se tog straha, svijet se povećava, a ja sam toliko malen da postajem nevidljiv. Bog bi tada morao biti atom da bi me mogao dotaknuti tako sitnog.”
"Bilo je tako strašno.
Iskoračiti.
Bilo je tako jednostavno.
Vjerovati.
Da će već sutra biti bolje i drugačije.
Koliko uzaludne nade.
Možda jednom shvatite da je strašnije suočiti se s nepoznatim nego svakodnevno proživljavati jedan te isti dan. Ovako sam znala što mogu podnijeti. Ovako sam znala što mogu nositi."
"To je najteže. Znati da volite čak i one koji vas toliko bole. Tako ih vjerno volite. Šutite. Grizete sebe vlastitim zubima jer volite. Neprestano. Hrđavo. Ali volite. Toliko da šutite. Šutite. Hrđate kao da neprestano stojite na kiši."
"Tužna. Ja nisam bila tužna.
Tužna je riječ za neke fine žene.
Ja sam bila sjebana."
"Ti si jaka. Ti si stijena. Ti si nevidljiva. Ti si kamena. Ti si jača od toga da povraćaš svu svoju bol na bilo koga. Ti si jača od toga da boliš one koje voliš."
"tko će im reći
da je lako otrpjeti udarce
da je teško nastaviti živjeti"
"koliko puta
sam gledala u taj odraz u ogledalu i shvaćala
da ja nisam od onih koji odu
čak ni kad je pametno otići
nitko me to nije naučio
otići na vrijeme"
"Ljudi od previše razmišljanja obole.
Zato kosim travu.
Zato kosim travu danima."
"zašto si išao u podrum tako rano, tata
jesi li dolje plakao
jesi li dolje vikao
jesi li ikad pustio
da sve to igdje izađe drugdje
osim u tvoju ljubav
to ljepljivo
kako je bilo gusto i ljepljivo
to odlaženje i život u strahu i samoći
i ne progovoriti ni riječi
tako bi nas mogao naučiti bliskosti
tko bi mogao reći gledaj ovako izgleda ljubav"
"znaš li koliko godina stane u tu riječ
kroz koje sam pokušavala shvatiti i dokazati
sama sebi da vrijedim, barem malo
barem dovoljno
da ne pustim da me netko šutira
znaš li koliko je ta ljubav
bila crna i nepodnošljiva
i koliko je dugo trajao pad i pad
i opet pad nakon pada
ti nisi bila tamo
dok se on derao da sam kurva
koja nema što vući njega po kući
jer nije pijan
i nije pao s pet metara
i nije prebio sve organe
i nije slomio nogu
i on je dobro
a ja sam kurva
koja se usudi napustiti kuću
da bi izašla van
kurva koja ima prijatelje
ona koja je imala dečka
što si ona umišlja
i što si ja umišljam
godinama sam mislila da sam te ja ubila"
"Djetinjstvo bez zagrljaja često je značilo da ćemo se uplašiti bilo kakvih dodira. Značilo je nemogućnost da budemo kraj nekoga tako blizu da ga poželimo zagrliti. Značilo je neprestani bijeg od ljudi koji su otvarali svoje ruke. Značilo je ostavljanje rupa u kojima je naš mrak mogao emigrirati iz jednog života u drugi. Rupe koje nam je radio nedostatak zagrljaja bile su neprimjetne, ali bilo je sigurno da ćemo se u jednom trenutku urušiti. ... U ljudima koji ne znaju grliti žive litre najgušćeg mraka."
"Voljela sam vas. Izdaleka. Sve. Sve vas."
"Bila je metla. Bila je krpa.
Bila je mašina za veš.
Ili ruka koja taj veš pere.
Bila je stroj za rađanje.
Možda je bila i majka, onda kad je našla vremena.
Možda je to htjela biti.
Više od ostaloga. Majka."
"Noću, kad ne bi mogao spavati, otac je tamo odlazio šutjeti. Njegov mrak tad bi razgovarao s velikim mrakom. Mrakovi su razgovarali o svemu onome o čemu on nikad nije mogao, prenosili su ga kroz godine, nemoć, on je bio njihov susret u kojem su mogli raspravljati sve o tome što se događa kada se čovjeku oduzima tlo pod nogama, sigurnost, mogućnost da život nije samo preživljavanje."
"Mama, kakve su tvoje ruke?
Kakve su bile kad su nas prale?
Brisale.
Gladile.
Jesu li zbog toga bile sretnije?
Ili je to bio još jedan teret?"
"Mama, htjeli smo ti reći da razumijemo. Da znamo kako je teško biti uvijek na istome mjestu. Htjeli smo ti reći da je u svima nama izrasla ta velika tišina koju si nosila.
Nepregledna polja tišine.
Kad boli. I kad ne boli.
Svejedno je."
"Traje mir? Kako gdje. U ljudima i dalje rat."
"Mrzio sam te, tata.
Mrzio jer ti je bilo žao
i nisam te mogao
ne voljeti."
"Jesam li ja ono govno koje želi opravdati svoje današnje rasulo time da o tebi misli kao o čudovištu? Jesam li ja laž? Ili si ti laž?
Čovjek je suma sjećanja koja se mijenja kroz vrijeme. Na kraju, mogli bismo reći da je čovjek suma onog čega se želi sjećati, onoga čega želi biti, kakav želi biti. Cijeli život uvjeravamo se da smo ono što jesmo baš sada. Bojim se da ću ovako usamljen ostati do kraja. Sjećam se tog straha, svijet se povećava, a ja sam toliko malen da postajem nevidljiv. Bog bi tada morao biti atom da bi me mogao dotaknuti tako sitnog.”
"Bilo je tako strašno.
Iskoračiti.
Bilo je tako jednostavno.
Vjerovati.
Da će već sutra biti bolje i drugačije.
Koliko uzaludne nade.
Možda jednom shvatite da je strašnije suočiti se s nepoznatim nego svakodnevno proživljavati jedan te isti dan. Ovako sam znala što mogu podnijeti. Ovako sam znala što mogu nositi."
"To je najteže. Znati da volite čak i one koji vas toliko bole. Tako ih vjerno volite. Šutite. Grizete sebe vlastitim zubima jer volite. Neprestano. Hrđavo. Ali volite. Toliko da šutite. Šutite. Hrđate kao da neprestano stojite na kiši."
"Tužna. Ja nisam bila tužna.
Tužna je riječ za neke fine žene.
Ja sam bila sjebana."
"Ti si jaka. Ti si stijena. Ti si nevidljiva. Ti si kamena. Ti si jača od toga da povraćaš svu svoju bol na bilo koga. Ti si jača od toga da boliš one koje voliš."
"tko će im reći
da je lako otrpjeti udarce
da je teško nastaviti živjeti"
"koliko puta
sam gledala u taj odraz u ogledalu i shvaćala
da ja nisam od onih koji odu
čak ni kad je pametno otići
nitko me to nije naučio
otići na vrijeme"
"Ljudi od previše razmišljanja obole.
Zato kosim travu.
Zato kosim travu danima."
"zašto si išao u podrum tako rano, tata
jesi li dolje plakao
jesi li dolje vikao
jesi li ikad pustio
da sve to igdje izađe drugdje
osim u tvoju ljubav
to ljepljivo
kako je bilo gusto i ljepljivo
to odlaženje i život u strahu i samoći
i ne progovoriti ni riječi
tako bi nas mogao naučiti bliskosti
tko bi mogao reći gledaj ovako izgleda ljubav"
"znaš li koliko godina stane u tu riječ
kroz koje sam pokušavala shvatiti i dokazati
sama sebi da vrijedim, barem malo
barem dovoljno
da ne pustim da me netko šutira
znaš li koliko je ta ljubav
bila crna i nepodnošljiva
i koliko je dugo trajao pad i pad
i opet pad nakon pada
ti nisi bila tamo
dok se on derao da sam kurva
koja nema što vući njega po kući
jer nije pijan
i nije pao s pet metara
i nije prebio sve organe
i nije slomio nogu
i on je dobro
a ja sam kurva
koja se usudi napustiti kuću
da bi izašla van
kurva koja ima prijatelje
ona koja je imala dečka
što si ona umišlja
i što si ja umišljam
godinama sam mislila da sam te ja ubila"
"Djetinjstvo bez zagrljaja često je značilo da ćemo se uplašiti bilo kakvih dodira. Značilo je nemogućnost da budemo kraj nekoga tako blizu da ga poželimo zagrliti. Značilo je neprestani bijeg od ljudi koji su otvarali svoje ruke. Značilo je ostavljanje rupa u kojima je naš mrak mogao emigrirati iz jednog života u drugi. Rupe koje nam je radio nedostatak zagrljaja bile su neprimjetne, ali bilo je sigurno da ćemo se u jednom trenutku urušiti. ... U ljudima koji ne znaju grliti žive litre najgušćeg mraka."
"Voljela sam vas. Izdaleka. Sve. Sve vas."
September 6, 2022
Ništa nije važno i ništa nije pretjerano sigurno, osim traume - iz rata, iz braka, iz djetinjstva. Čitajući ovih pet drama nemoguće je ostati miran. Prva je drama (Ubij se, tata) posebice potresna. Čini mi se da sam za života sigurno susrela i bila u neposrednoj blizini ljudi koji dijele slične traume s likovima, što je čitanje drama činilo posebno emotivno.
Napomenula bih još i brisanje granica između lirike, epike i drame. U ovoj se zbirci striktne granice ne postavljaju, šavovi se isprepliću i bilo kakva očekivanja bivaju iznevjerenim, ali na najbolji mogući (ili da kažem, na najtragičniji mogući) način.
Napomenula bih još i brisanje granica između lirike, epike i drame. U ovoj se zbirci striktne granice ne postavljaju, šavovi se isprepliću i bilo kakva očekivanja bivaju iznevjerenim, ali na najbolji mogući (ili da kažem, na najtragičniji mogući) način.
July 10, 2023
Snažno! Moćno! Pročitano u dahu, sa suzama, onima ugušenim, potopljenim.. neisplakanim..
January 20, 2024
Znala sam da je depresivno, ali nisam mislila da će biti ovoliko depresivno.
"Obitelj kao obitelj. Ponor kao ponor."
"Tko se nije skrio, rat je bio!"
"Samo sam htio voljeti, tata. Samo sam htio da se ta ljubav vrati."
“Čovjek je suma sjećanja koja se mijenja kroz vrijeme. Na kraju, mogli bismo reći da je čovjek suma onog čega se želi sjećati, onoga čega želi biti, kakav želi biti. Cijeli život uvjeravamo se da smo ono što jesmo baš sada.”
"Obitelj kao obitelj. Ponor kao ponor."
"Tko se nije skrio, rat je bio!"
"Samo sam htio voljeti, tata. Samo sam htio da se ta ljubav vrati."
“Čovjek je suma sjećanja koja se mijenja kroz vrijeme. Na kraju, mogli bismo reći da je čovjek suma onog čega se želi sjećati, onoga čega želi biti, kakav želi biti. Cijeli život uvjeravamo se da smo ono što jesmo baš sada.”
Displaying 1 - 6 of 6 reviews