Hotel Wartburg

by Zoran Žmirić

U romanu Hotel Wartburg Zoran Žmirić pripovijeda o jednoj naizgled sasvim običnoj obitelji, nesretnoj na svoj način. Kroz tu nesreću, na koju svaka obitelj ima svoje autentično pravo, pisac nas vodi automobilom marke Wartburg.
Wartburg iz naslova romana prostor je naknadnog obračuna s ocem, lajtmotiv koji pokreće sjećanja na ključne situacije odrastanja i sazrijevanja u kojima glavni junak razrješava neraščišćene račune s roditeljem koji je često više bio vlasnik Wartburga nego roditelj. Dvotaktni motor, koji je zbog godine proizvodnje već odavno utihnuo, zaštektat će ponovno u memoriji pripovjedača kako bi jednom zauvijek raskrstio sa svime zbog čega je njegovo paljenje zvučalo kako treba jedino kad bi otac nekamo odlazio.
Tim posljednjim paljenjem motora Wartburg je u pripovjedačevoj perspektivi napravio puni krug od teških uspomena do praštanja ocu koji to nije znao biti, ili je to bio onako kako je jedino znao i mogao. Za taj oprost Zoran Žmirić zalaže se ekonomičnim, naizgled škrtim jezikom koji pogađa točnu mjeru emocije koju mora izazvati kod čitatelja; čini to kratkim, gotovo filmskim sekvencama s dijalogom kao nosivim materijalom, prizorima koji obiluju nužnim emotivnim rezovima iz kojih progovara pravi omjer izgovorenoga i prešućenoga, gorčine i nježnosti, sjećanja i zaborava – vladajući jezikom i pričom onako kako znaju samo pisci u čiju ćemo književnost neupitno povjerovati, ne pitajući se jesu li ispisali fikciju ili fakciju.

Genres: Fiction

216 pages, Hardcover

First published January 1, 2022

About the author

Zoran Žmirić (Rijeka, March 10, 1969), member of the Croatian Writers' Society and a several times scholar at the Croatian Ministry of Culture.
His works are translated into Slovenian, Ukrainian, Polish, Arabic and Italian.

Prizes and awards:
Award winner "Literary Feather" for the Book of the Year awarded by the Croatian Literary Society - Blockbuster (2010)
Winner of the City of Rijeka annual award for creative work and special achievements in culture (2011).
Winner of the super short story contest CeKaPe (2013)
Winner of the "Fran Galović" award according to readers' votes for the novel Patient from Room 19 (2019)
Winner of the Annual Award of the City of Rijeka in 2023 for exceptional artistic and literary qualities that enrich the cultural life of Rijeka and spread the name of the city throughout Europe (2023)

Reviews

[Pages of Lucy · Rating 4 out of 5]

žmirić je uvijek odličan, a ovim romanom dokazuje da vješto barata i drugom tematikom osim onom ratnom. izlazi iz vlastitih okvira i s ratne tematike upušta se u pisanje romana o odrastanju.

glavni motiv je automobil marke Wartburg koji povezuje obitelj i koji simbolizira nostalgiju za nekim prošlim vremenima, za bezbrižnim djetinjstvom.

nostalgija i humor pomiješani su u ovim kratkim pričama koje tvore jednu cjelinu. svako poglavlje je kao jedna epizoda serije.

preporuka! :)

[Željko Erceg · Rating 5 out of 5]

Zorana Žmirića sam već spominjao u Timbru, kad sam govorio o njegovom romanu Pacijent iz sobe 19, a i dalje preporučujem njegov Blockbuster kao jedno od najboljih domaćih ratno-antiratnih djela. Nešto kao naša verzija Kvake 22.

Njegove nove Visoke trave, koje su sada u punom jeku promocije i na kojima je radio 10 godina, opet se bave nasljeđem devedesetih. Priča prati dvojicu prijatelja od djetinjstva u Zagrebu, preko ratnog razdvajanja, do ponovnog susreta u Irskoj. Vjerujem da će knjiga biti hit, ali bih ipak prvo preporučio Hotel Wartburg. Što je zanimljivo, tu je knjigu Žmirić napisao usput, dok je radio na Visokim travama. Naime, Marina Vujčić, urednica, vidjela je njegov post na Facebooku i rekla mu: 'Od ovoga moraš napraviti roman'. I tako je Zoran stavio Visoke trave na pauzu i bacio se na pisanje Hotel Wartburg.

Obožavam knjige o odrastanju (Tisja, Ankica Tomić, Karakaš…), i iako je Žmirić rekao da ovo nije autobiografija, nego mješavina raznih biografija, Hotel Wartburg mi se odmah dovezao visoko na listu. Tisja mi je neprikosnovena na vrhu, zbog humora i Spinuta, ali Wartburg je blizu.

Imam naviku ne čitati sadržaj na koricama prije nego što pročitam knjigu, i to me ovdje zavaralo. Očekivao sam da je hotel iz naslova stvarno neki turistički objekt u priči, sve dok otac nije otišao prespavati u svoj Wartburg. Hehe, malo sam se 'provozao'.

Ja sam početak Generacije X i kroz Žmirićeve priče su mi oživjela sjećanja na to vrijeme – prvi auti u obitelji (Fićo, pa Renault 4), prve gitare (Hagstrom), demo bendovi, strah od carinika kad bi se vraćali iz Trsta... Sestra je naravno bila 'mlađa sestra' koja nije bila sportski tip, a mama je čuvala Burde i uvijek znala stati između nas i oca kad bi bilo gusto. Naravno, i obrnuto – kad bi nas trebalo smiriti jer je otac imao problema s tlakom.

Otac je glavni lik u Žmirićevom romanu, ali za razliku od blurba na koricama, koji parafrazira Tolstoja o 'nesretnoj obitelji na svoj način', ja mislim da knjiga zapravo govori o jednoj od sretnih obitelji osamdesetih.

Nemojmo se lagati – u to doba je ćuška bila dio odgoja, a ne nasilja, otac je popuštao kćeri, a sina učio kako da očvrsne. Muški zagrljaj bio je rezerviran za rastanke ili povratke s dugih putovanja. Patrijarhat je tada od oca tražio da bude čvrst, da zaštiti obitelj i čuva moralne vrijednosti.

Da, u knjizi postoji scena gdje otac sina 'sastavi sa zemljom' jer misli da nije pazio na mlađu sestru, ali ubrzo nakon toga ide u školu braniti ga od nepravde, vozi mu instrumente na svirku (iako nije ljubitelj glazbene karijere) i pokušava ga naučiti konkretne stvari – recimo kako radi dvotaktni motor. Ne možemo osamdesete gledati današnjim očima. Povremena rakija ili vino nisu bili znak alkoholizma, a odlazak u auto na spavanje nije bio znak početka rastave.

Priča o očevom bijesu koji se usmjerava prema majci neprihvatljiva je i onda i sada, a sinov osjećaj otuđenja zbog nedostatka zagrljaja je realan. Ali ukupno gledano, ta obitelj nije zaslužila etiketu 'nesretne obitelji' kako sugerira blurb na koricama. To su bila vremena kad se autoritet učio 's koljena na koljeno', a ne savjetima psihologa, i kad je bilo normalno više voljeti auto nego pokazivati emocije.

I danas vidim ljude koji više pažnje posvećuju autu ili brodu nego obitelji, ali znam da bi prevrnuli i nebo i zemlju da zaštite svoje najmilije. Jesu li te obitelji nesretne?

S druge strane je li današnja obitelj, u kojoj nitko ni na koga ne viče jer su svi zalijepljeni za ekrane, u kojoj se ništa ne zamjera da se nekome ne bi povrijedila psiha, sretnija od one iz osamdesetih?

Mogao bih sada nabrajati svoja sjećanja iz osamdesetih – kad su mi kod kuće znali reći "'ne', kad sam plakao i govorio majci da više voli svoje učenike nego nas, kad sam se žalio doktoru da razumijem tu ljubav, ali ju je teško podnijeti... Ali u toj 'nesreći' sam i dalje kupovao ploče koje sam htio, svirao gitaru i organizirao koncerte...

Otac u Žmirićevom romanu kroz svoj Wartburg pokazuje sve što je trebao pokazati sinu, a sinov odnos prema Wartburgu – od divljenja, preko ljutnje, do pomirenja – zapravo je preslika odnosa prema ocu. Wartburg postaje simbol ljubavi koja je, kao i sam auto, neuništiva.

Hotel Wartburg je prepun sjećanja na one godine – živote radničkih obitelji, dobrosusjedske odnose, tiho kritiziranje sistema, ljetovanja u kampu, križaljke, posjete rodbini... Smijat ćete se i plakati za osamdesetima.

Zoranu sam na potpis donio Visoke trave za mog Zorana B., splitskog "Savu Kovačevića", a Hotel Wartburg za Željka, za mene. Dok sam ga gledao kako potpisuje, pomislio sam kako bih volio da sam sposoban napisati ovakav roman svom ocu (i moj je ostao bez prsta na radu) i poželio da netko napiše nešto takvo meni. Puni aplauz, definitivno.
==
https://dalmatinskiportal.hr/zivot/-t...
==
https://fraktura.hr/hotel-wartburg.html
==
Dobrodošli u kolumnu "Timbar na libar":
Na Dalmatinskom portalu: https://dalmatinskiportal.hr/kolumna/...
Na Facebooku: https://www.facebook.com/timbarnalibar
Na Instagramu: https://www.instagram.com/timbarnalibar

[Bepina Vragec · Rating 3 out of 5]

"Kaže se za nekog tko je umro da je zauvijek zaklopio oči, a moj stari je mrtav i još uvijek me gleda." (177)

Knjiga, u dobroj meri, deluje kao autentično, lično štivo; toliko, da je pomalo nezgodno čak i komentarisati.

Solidno napisana i nesebično pružena publici. Potencijalno dragocena za one koji se, možda na sličan način, suočavaju sa gubitkom, ali i demonima prošlosti u kojoj se očeva ljubavi i autoritarna briga, ali istovremeno i bliskost deteta sa ocem, mešaju sa sećanjima na sirovost, alkohol i nasilje.

Pre zbirka crtica/priča nego zaokružen roman (stvaralački “u putu ka”), iako su prolog i poslednja priča/poglavlje tehnički elegantno (i direktno) uvezani.

Materijal je grupisan u tri celine, okvirno: rano detinjstvo, bunt/škola, punoletstvo/sazrevanje; pri čemu je svaka muzički imenovana, a čini se, srazmerno datom uzrastu pripovedača, a u paraleli sa samim naslovom numere, tekstu značenjski i komplementarna:
Na prijestolu sjedi sultan
The Wall
Papa Was A Rolling Stone
*izvođače sam slobodno odabrala

Već uhodani Žmirića poštovaoci neće ostati razočarani. Onima koji ga tek upoznaju, moj savet bi ipak bio da prvo krenu sa ranijim radova. Lako će im onda poći za rukom da ni Hotel Wartburg ne zaobiđu.

[Vivone Os · Rating 4 out of 5]

Rekla sam si da se ove godine trebam više posvetiti hrvatskim autorima i autorima iz susjedstva, da svaki mjesec trebam uzeti bar jednu našu knjigu. I evo odmah prvo pa muško. Prva knjiga pročitana u 2023. i odmah hrvatski autor. Samo da me to drži tako i do kraja godine.
Čula sam dobre stvari o njoj, a Žmirića su mi već i prije preporučivali i kad sam ju vidjela na polici noviteta u knjižnici reko ajmo probati.
Pratimo život jedne obitelji, otac, majka, sin, kći i očev ljubimac Wartburg. Crtice iz svakodnevnog života, neke zabavne, neke teške. Kroz sve njih ih prati Wartburg. On obilježava njihov život, lijepe trenutke, ružne trenutke, “ozbiljne” razgovore, svađe, prve ljubavi. Izaziva divljenje drugih ljudi, zahvalnost susjeda, ljutnju i zamjeranje sina.
Tužna mi je. Tužna sam zbog glavnog lika, sina, dječaka, kasnije mladića. Bijesna sam zbog njega. Natukla bih tog njegovog oca. Sirovinu. Pijanicu. Nasilnika. Nije znao kako bi drugačije? Ne vjerujem. Mislim da nije želio.
U svakom slučaju, knjiga koju vrijedi pročitati, a Žmirića ću čitati i dalje.

Globalni ciljevi: autor s naših prostora, autor s neengleskog govornog područja

[Franko · Rating 5 out of 5]

Hvala Zoranu što me u ljetu gospodnjem 2022. naučio da postoji auto marke Wartburg. Nikad nije kasno.

"Imam osjećaj da sam sastavljen od lego-kockica, ali nekako pogrešno. Kao da neki dijelovi nedostaju i nalaze se u nekom drugom kompletu, u nekoj drugoj obitelji."

"Ubacujem u brzinu i odlazim. U retrovizoru je vidim kako maše. Crnina je čini još sitnijom. Kao da ju je vrijeme pritisnulo palcem pa je na njezinu mjestu ostala tamna mrlja."

[Lidija · Rating 5 out of 5]

Sinoć sam završila čitanje "Hotela Wartburg" i otad - čak i u snu, najiskrenije - razmišljam kako napisati osvrt koji je dostojan ove sjajne knjige. Ne mislim da je "Hotel Wartburg" remek-djelo, međutim, Zoranovo srce to jest. Zbog njegove senzibilne prirode - tako mu je dano - i zbog njegove presjajne mame.
Tata, s druge strane... :) Da, on je, mogu tako reći, glavni "razlog" pisanja ove knjige. No, tata je bio sve, samo ne čovjek obzira. Nije znao pokazati ljubav. Znao je pokazati grubost, "moraš tako, muško si", a Zoran, koliko god se činilo da je time što je otvoreno pisao o svom životu s takvim ocem, i svima u obitelji, ipak još nije raščistio s njim. Duša ima još toga što mora razmrsiti, smiriti.
Dobro, da sad ne filozofiram previše - kratke priče u knjizi, od kojih je svaka povezana s tatinim prvim i jedinim autom, tamnocrvenim Wartburgom karavanom, mala su sjajnost svaka za sebe. Jako me dirnuo svakom posebno, a nekima toliko da sam zasuzila. Uostalom, Zoran i ja smo samo godinu dana udaljeni rođendanima, pa su mi mnoge stvari poznate i bliske i zbog doba u kojem smo rasli.
Moj tata je vozio Wartburg. Tri komada. Svijetloplavi, bijeli i zeleni. Obični, ne karavan. I kako god su se mnogi smijali njegovom brundanju i snažnom smradu mješavine, ja sam svaki njegov Wartburg voljela. Imala sam sreću pa moj tata nije bio grubijan niti sam ga se bojala. Samo je volio istočnonjemačke aute.
Kao i Zoranov tata. I kao Zoran.

[Marijana Dragičević · Rating 5 out of 5]

Zoran Žmirić je, po meni, literarni Julije Klović. Minijaturistički roman koji se ne zaboravlja!

[Amy Dal · Rating 5 out of 5]

Ogoljeno, bez cenzure opisuje odrastanje sa balkanskim ocem, brze ruke, ali velikog srca.
Svi se možemo pronaći u nekim dijelovima ove porodične priče. Pitanje je samo kako smo mi odrasli normalni uz ovakve roditelje.
Sve ono obrnuto od današnjeg odgoja: dijete je nesposobno, otac je superioran, zna najbolje, otac voli i kad pretuče, smiješ piti, ali ne i pušiti, a sve to uvijeno kao u celofan ljubavlju prema autu istočnonjemačke proizvodnje Wartburg (nisam znala da je to ime onog velikog u ogromnog auta koje sam u djetinjstvu znala vidjeti kod imućnijih ljudi).

[Tiana Ferenčić · Rating 5 out of 5]

Uh, odakle izvući riječi za ovu knjigu?!

Kratak roman s intradijegetskim homodijegetskim pripovjedačem, u kojem se događaji iz života prikazuju brzo i dinamično kao bljeskovi sjećanja. Ponekad su ti događaji smiješni, ali češće potresni i bolni. Pripovjedač se ogoljuje pred čitateljem pokazujući svoje najveće strahove i slabosti, a sve naizgled vrlo jednostavno stavlja pred nas i upravo nas ta jednostavnost tjera da se zamislimo nad sadržajem ovoga romana.

Pročitano u dahu, ali u sjećanju će zasigurno ostati jako, jako dugo.

[Iva · Rating 4 out of 5]

Jako zanimljivo i vrlo živopisno opisano imala sam osjećaj kao da gledam film.

[Valentina · Rating 4 out of 5]

Pisan iz perspektive djeteta, autor nas poput vremeplova vraća u vrijeme kada su odrasli pušili u autu i u svim prostorijama gdje su boravila djeca, bebe; kada su djeca mogla kupovati odraslima cigarete i pivu; kada je sladoled u loptici bio čudo; kada smo jeli šato (svako kućanstvo je imao svoju verziju - verzija moje mame bio je žutanjak i krašexpress); kada se išlo u Trst po traperice…

Wartburg - auto s dvotaktnim motorom - mjesto radnje u kojem se odvija čitav jedan život. Život cijele obitelji.
Obitelj čine dječak,stari, stara i sestra.
Dječak je taj koji priča.
Lišeni su vlastitih imena. Imena nema. Time iz osobnog prelazimo u opće.

Tri poglavlja, naslovljena prema pjesmama - i to narodna glazba koju je slušao stari i Pink Floyidi koje je slušao dječak. Kao Wartburg i Mini Morris. Kao otac i sin. Pratimo obitelj i odrastanje dječaka od rođenja sestre pa do odraslog čovjeka, vrijeme je određeno slikama i običajima.

Dječak bi želio da ga tata voli, da je ponosan na njega, da mu poklanja vrijeme i pažnju koju ima sestrica. No, stari ima čvrstu ruku i ne libi se upotrijebiti je, na onaj najgori mogući način. Je li stari znao drugačije?

“Bolje imati kćer kurvu, nego sina doktora!”.

Tužna je to knjiga, ne zbog toga što nas vraća u prošlost, već zbog obiteljskog nasilja. Opet taj On, i fizički i psihički zlostavlja vlastitog sina, suprugu. Kćer je pak miljenica, pa su je na svu sreću zaobišle grube ruke, oca, koji smrdi na dim, rakiju i benzin. Je li stari mogao drugačije?

Ah te kratke priče, igrive i zlokobne istovremeno! Upisuju se u srce i bude empatiju i emocije…

[Hrvoje Peradin · Rating 5 out of 5]

Roman sad već prije dosta vremena pročitan. Odgađao sam da napišem pošten osvrt jer mi je baš sjeo, ali nikako da se poklope imaginarne konstelacije, pa evo obični review; Istkan iz niza preciznih minijatura koje ocrtavaju život glavnog lika (n.b. precizne nikako ne znači da su sterilne). Odličan i jako lijep prikaz života, obitelji i odnosa u jednom prošlom vremenu. Nešto ga se i sam sjećam, iako iz vizure drugog grada i druge generacije. Nekako je i za mene perfektan lajtmotiv za njega stari auto (neke druge marke, ali ista stvar). Tko je živio u vremenu Smogovaca ili nešto ranije, poistovjetit će se. Još k tome je roman kratak pa se u njemu lako može uživati više puta.

[Biljana · Rating 5 out of 5]

Kad čitam nešto od g.Žmirića, većinom prođe neko vrijeme od posljednjeg što sam od njega pročitala, nekad mjeseci, nekad i koja godina. Sasvim zaboravim kakav je osjećaj čitati ga, pa strepim hoće li se osjećaj ponoviti. Želim da se ponovi, da se ne razočaram.
Ništa što sam dosad pročitala od g.Žmirića, nije me razočaralo. Upravo suprotno, to bude kao povratak na neko sretno mjesto. On učini da se čitajući stopim s pričom, živim u njoj i ona u meni. I svaki put tako.
Uglavnom, pet zvjezdica svaki put bude premalo.

[Andrea :) · Rating 5 out of 5]

Pročitano u dahu, u jednom danu. Nisam odmah mogla napisat recenziju jer sam si iskreno morala dat
malo vremena da mi se slegnu dojmovi.

Jedna od onih knjiga koja me natjerala da se nešto u meni pomakne, da mi se pogled na svijet mrvicu promijeni, da iskreno suosjećam s likovima.
Autor je po meni pogodio sve: od likova koji su imali savršene interakcije, nisam ni u jednom trenutku pomislila da su izmišljeni; do radnje koja je toliko jednostavna, a opet toliko slojevita i kompleksna.

Jednostavno jedna prekrasna knjiga, podsjetila me na vrijeme koje nisam ni proživjela.

[Ivana Vladilo · Rating 5 out of 5]

Nastojim izbjeći sve što je napisano o knjizi koju ću tek čitati. Volim krenuti od vlastitog čitanja, pa najčešće i onaj kratki tekst na omotu ostavljam za kraj. Rijetko taj, inače obično motivacijski tekst, korespondira s „mojom pročitanom knjigom“…kad, kod Žmirića, tu smo.

Romanu sam, čitajući, brzo dala podnaslov: Obiteljski roman u 55 krokija! Žmirićev literarni postupak je izvanredan: ich form, prezent, kratka rečenica dinamična i dramatična bez ikakvih suvišnosti. Likove gradi kroz atmosferu, kroz niz obiteljskih situacija čiju povezanost formom zaokružuje na kraju ponavljajući dio početnog teksta, s katarzom u nastavku. Wartburg je taj katarzični medij koji nosi priču, točka razilaženja i točka susreta, obiteljska sudbinska prostorna konstanta u protoku vremena.

Tim nizom krokija ili (želim istaknuti i izrazitu filmičnost romana) rezanih scena, izgrađeno je sve, i psihološki i društveno-povijesno i sociološki i komunikacijski, čitamo obitelj.

Ja: „Ušutim. Imam osjećaj da sam sastavljen od lego-kockica, ali nekako pogrešno. Kao da neki dijelovi nedostaju i nalaze se u nekom drugom kompletu, u nekoj drugoj obitelji.“ (44)
„Smrknem se i zagledam starome u oči. U njima vidim golemu prazninu, kao da je nakon pustih godina konačno shvatio gdje je problem. Kao da mu je sinulo kako naš odnos nije takav zato što sam to ja izabrao, već on. Kao da je shvatio kako nije na djetetu da uspostavlja odnos s roditeljem, već je suprotno.“ (93)

Sestra: „Kroz zatvorena vrata iz dnevne sobe čujem starog i sestru. On joj nešto govori, ona guguće i grgolji od smijeha. …Stari drži sestru u krilu, ljubi je u gustu, crnu kosu, puše joj za vrat, a ona urla, mahnita od veselja. Smijem se i ja. Drago mi je vidjeti sestru tako veselu. Staroga također.“ (53)

Majka: „ Stara šuti i gleda me zapanjeno. Pogledom pratim njezine vene koje ispod prozirne kože, kao kroz mutni jantar, krivudaju preko zapešća. Prsti su joj drveni i suhi. Uski vjenčani prsten obujmio joj je kožu kao što metalna alka za salvete ukliješti i zgužva tkaninu. Kad bi skinula vericu, imam osjećaj da bi joj krv navrla, život bi prostrujao, živci oživjeli. Kimnem joj i nasmiješim se. Uzvraća. Dodajem gas i odlazim.“ (203)

Otac – Ja: „Samo želim biti tu, što bliže njima i toj igri. Penjem se starome u krilo, grlim sestru pa je i ja škakljam po leđima. Ona na tren ostane bez zraka od smijeha, onda naglo udahne i vrišti od dragosti. Stari se naglo uozbilji. Gleda me svojim sitnim, crnim očima i govori: „Gdje ćeš se ti toliki pentrati na mene? Idi završi zadaću.“ (54)
„Padne mi na pamet reći mu da sam nesretan. Pokušati tako stvoriti vezu među nama, tu u Wartburgu gdje i inače vodimo ozbiljne razgovore, na njegovu terenu, sigurno bi to shvatio kao nešto jako važno. Reći mu da ni u čem ne vidim radost, ponajmanje kad sam s njim. Želim mu reći da se osjećam kao da sam u obitelji po prisili, po kazni, nedobrodošao. Želim reći bilo što samo kako bih konačno pobudio njegovo razumijevanje. Ali ne znam kako to učiniti.“ (94)
„Prebacujem na radio. Glas iz studija završava misao o tko zna kojoj temi. Kaže: „Jednostavno zato što nije znao drugačije.“ U eteru je tajac. Posljednja rečenica pritišće tišinu. Rasteže mi se kroz glavu od jednog do drugog uha, skakuće unutra kao loptica u fliperu.“ (208)
Žmirića treba čitati!

[Lucija L. · Rating 5 out of 5]

Volim Žmirića, njegove knjige zrače inteligencijom i toplinom, čak i kad su brutalne kao "Pacijent iz sobe 19" ili bolne kao ova, koja je počela nevino, kao opis jednog općeg, zajedničkog prošlog vremena kojeg se svi prisjećaju s nostalgijom, a pretvorila se u intimnu dramu o povijesti jednog odnosa.

U posljednje sam vrijeme pročitala još nekoliko odličnih novih romana hrvatskih autora koji obrađuju odnos s ocem. Uz već notorno "Sjećanje šume", tu su i "Sine, idemo kući" I. Prtenjače i fenomenalna "Zemlja bez sutona" M. Andrijašević, pa ne znam može li se govoriti o nekoj novoj tendenciji, ili samo o slučajnosti. Naravno, ovi romani nude i puno više, zahvaćaju i druge teme i nepravedno bi ih bilo smjestiti u istu ladicu, iako sam ja učinila baš to i smjestila ih u svoju omiljenu, onu o intimnim, složenim međuljudskim odnosima u kojima se ljubav ne može poreći, ali je ponekad potreban veliki odmak, zrelost i mudrost kako bismo je uočili.

[Tanja Radman · Rating 5 out of 5]

Teška priča lakog ritma. Cijenila sam izostanak vremenskih štambilja, jer sam tako bila sinkronizirana s dubokim emocijama među koricama, bez prekida. Na Instagramu sam uz njenu fotografiju napisala "ova boli" jer onima koji se nađu na dječakovom, a kasnije mladićevom mjestu, ova knjiga trga kraste i otvara stare ožiljke. Ali, osim što boli, ona i smiruje. Ukazuje na to da postoji vrijeme oprosta i izlaska od tame, jer "možda jednostavno nisu znali drugačije." Hvala, Zorane.

[terezija ♡ · Rating 5 out of 5]

hvala mrežo čitanja

[Ana :) · Rating 5 out of 5]

Knjiga je užasno teške tematike, ali vrlo zanimljiva, dirljiva i laka za čitanje. Osobno me jako dirnula zbog odnosa oca i sina te mislim da se puno nas može pronaći u bar nekom dijelu ove knjige...

[Ana · Rating 5 out of 5]

Sjela i pročitala sve odjednom eto

[Златко Стојковски · Rating 5 out of 5]

Имам чувство како да сум составен од лего коцки, но некако погрешно. Како некои делови да ми недостасуваат и се наоѓаат во некој друг комплет, во некое друго семејство.

„Хотел Вартбург“ е преубав краток роман, по стил и јазик лесен за читање, кој успеав да го смачкам за само неколку дена. Напишан е како збирка сеќавања на одредени моменти од животот на нараторот и неговото семејство - татко со кој тој има комплициран однос и кој се чини дека повеќе ја сака гломазната источноевропска кола - вартбург отколку него, мајката која е негова противтежа и која во секоја ситуација се труди да ги усклади и смири работите, сестрата која е сечија миленичка... И најважниот член на семејството - вартбургот. Околу него се врти се, тој е нем сведок на скоро секоја епизода од нивниот живот и чинам, во скоро секој од кратките текстови барем еднаш се спомнува. Авторот успеал не само да претстави една семејна сага и да напише роман за растењето, туку и успеал да го долови духот на времето на начин што некој кој живеел во тоа време му овозможува да го одживее повторно, да се сети до детали на начинот на живот, на семејствата, на излетите и воопшто на целиот тој сензибилитет во заедничката држава која полека згаснуваше.

По начинот на кој е напишан и кој во случајов беше навистина ефективен, многу ме потсети на романот „Маџун“ на нашиот Влада Урошевиќ кој беше изграден буквално на ист начин. Она што го одвојува „Хотел Вартбург“ од „Маџун“ е постоењето на таа централна фигура - немиот вартбург, кој всушност на некој начин ја раскажува целата приказна.

Ова е мојот прв роман на Жмириќ. А и како не би бил, кога е, срамно, единствениот негов преведен на македонски. Не дека мене би ми било проблем да читам и на хрватски, нешто што секако ќе го направам со некој друг негов роман, зашто по „Хотел Вартбург“ сметам дека од Зоран Жмириќ мора да се прочита уште нешто, туку затоа што е многу тешко да се дојде до романите од Хрватска во печатена форма. Искрено, не сум сигурен дека романи на хрватски можат да се купат во некоја книжарница кај нас. Се надевам дека нашите преведувачи и издавачи ќе преведат и објават и нешто друго од него наскоро.

А за „Хотел Вартбург“, што да додадам? Најтопла препорака до сите оние кои сакаат да прочитаат нешто релистично, приземно, нешто што допира и од кое, верувам, сите ние кои барем малку сме растеле во Југославија и подоцна во државите од неа за време на транзицијата, сме доживеале одломки во животот.

За оној што умрел се вели дека засекогаш ги затворил очите, а стариот мој е мртов и уште ме гледа.

[Lucija · Rating 4 out of 5]

Zaista zanimljiva priča kako zbog forme, tako i zbog tematike. Za starije generacije ambijent i likovi sigurno će biti bliži i možda će im probuditi nostalgiju za djetinjstvom i mladosti, za ljudima kojih više nema; za nas mlađe zanimljiv je prozor u neke prijašnje načine života, ali opet tako univerzalna zbog obiteljskih odnosa koje dočarava. Svatko može prepoznati neke crte osobnosti likova u ljudima koje znamo. Malo sam čitala ostale recenzije i nekima je priča samo topla i nostalgična, zabavna, ali osobno je ne bih tako opisala jer se provlači jedna tužna crta zbog načina na koji se otac odnosi prema sinu i supruzi. Naravno, ima i humorističnih dijelova, ali sveprisutan je oblak tuge koji obavija sina, naročito od adolescencije. Zapravo, očeve promjene ponašanja i obrasci su me iznenadili jer su bili u potpunoj suprotnosti prema onima na samom početku priče.
Ne želim ostavljati spoilere, pa ću se još osvrnuti na samu formu pripovijedanja. Sama poglavlja su efektna jer su vrlo kratka, ali sadržajna. Ostavljaju dojam odbljesaka sjećanja, kao kad listamo stare albume i u sjećanje nam naviru slike zaboravljenih emocija, događaja, predmeta, automobila (!)... pritom se osjećamo nostalgično, ali kao i u svemu, ni sjećanja nisu uvijek šarena, pa se može naići i na nešto gorčine ili tuge. To se može odnositi na prošlost ili na sadašnjost, pretpostavljam da ovisi o tome koliko smo stari :)
Ovaj djelić bih izdvojila kao suštinu priče. Baš me dotaknuo.
Smrknem se i zagledam starome u oči. U njima vidim golemu prazninu, kao da je nakon pustih godina konačno shvatio gdje je problem. Kao da mu je sinulo kako naš odnos nije takav zato što sam ja to izabrao, već on. Kao da je shvatio kako nije na djetetu da uspostavlja odnos s roditeljem, već je suprotno. (str. 92)

[Saida · Rating 5 out of 5]

Samo cu reci divnića od knjige.
Hvala Vam Žmiriću na jos jednom prekrasnom djelu. ❤️

[Korina Ja · Rating 5 out of 5]

U jedno popodne vratila sam se u svoje djetinjstvo samo što je naš wartburg bio stojadin.

[Vesna]

Knjiga još nepročitana, ali sutra književni susret u Karlovcu!

[Andrea Oberan · Rating 5 out of 5]

Ulomak iz vlastite recenzije:

Hotel Wartburg roman je koji se čita u jednom dahu iako se radi o teškim temama koje su nam, na ovaj ili onaj način izuzetno poznate. Priča je ovo o naizgled sasvim običnoj obitelji, disfunkcionalnoj na svoj način. Nisam mogla ignorirati misao koja mi je prošla kroz glavu odmah na početku romana, vraćajući me u srednju školu i čitanje Ane Karenjine…”Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.” Upravo ta nesretnost prožima se kroz cijeli roman gdje u pojedinim fragmentima prepoznaješ svoju, susjedovu ili prijateljičinu obitelj. Obitelj glavnog junaka prati oca, tradicionalnog pojedinca koji je strog, odrješit i voli popiti - što ga u određenim situacijama čini nasilnim. S druge strane je majka, brižna, krhka, ultimativna tampon zona u patrijarhalnom odgoju, ali nedovoljno jaka da se istome suprostavi te mlađa sestra, odnosno kći. Roman se sastoji od kratkih epizoda-priča koje zajednički prate odrastanje i sazrijevanje glavnog lika, njegov (nepostojeći) odnos s ocem, prve ljubavi.

“Odjednom u njegovu glasu čujem nešto što nikad nisam čuo. Iskrenu zabrinutost. Padne mi na pamet reći mu da sam nesretan. Pokušati tako stvoriti vezu među nama, tu u Wartburgu gdje i inače vodimo ozbiljne razgovore, na njegovu terenu, sigurno bi to shvatio kao nešto jako važno. Reći mu da ni u čemu ne vidim radost, ponajmanje kad sam s njim.”

Žmirić jednostavnim, ali i škrtim pripovijedanjem sjajno opisuje poimanje obitelji u društveno tradicionalnim sustavima. Ta škrtost izražavanja glavnog junaka, njegovi unutarnji monolozi dočaravaju gorčinu, gnjev i melankoliju - sve one emocije kojima smo i sami nekad svjedočili tijekom vlastitog odrastanja i kojima i dalje ponekad svjedočimo u obiteljskim okovima u kojima je mnogo toga pogrešnoga. Sve dok ne shvatimo da je potrebno oprostiti… radi sebe i drugih.

““Vrata su otvorena kad je mrtvac u kući.” To mi je stari govorio kad god bi vidio da mi je otkopčan patent-zatvarač na hlačama. Kao klincu mi nije bilo jasno o čemu govori. Njemu je to bilo smiješno.”

[Miris knjige by Nep · Rating 5 out of 5]

"Pjesma može biti donositelj sreće
Može buditi tugu koju nitko neće
U pjesmi se nalazi pjesnikova duša
I tko pjesmu čita, kao da ju sluša…"

Kada poezija moze biti ovakva i prostre dusu umjetnika kroz svoje stihove, zamislite samo sto tek moze uciniti jedan roman? Ako jos uvijek ne znate odgovor procitajte Hotel Wartburg.

Žmirić ima karakteristicne trenutke u svom stvaralastvu kada razbija svoje citatelje kao val kad se svom silinom zabije u stijene. Sto je najgore on vjerojatno toga nije ni svjestan, njemu je pisanje prirodno poput disanja. Cak i njegova poezija ima te momente. Vjerujte mi, stvarno sam procitala sve objavljeno cega sam se mogla dokopati, ali svako novo stivo jedinstveno je i unikatno. Neponovljivo.

Cijeli Hotel pisan je sa lakocom i jednom naizgled neopterecenoscu. Slagan slojevito od tuge do smijeha dok citamo zivot jedne obitelji, situacije koje su u puno toga poznate. Svi mi imamo barem jednu slicnu zivotnu scenu iz ovog romana, neki i vise.

Moj tata voli prckati po garazi. Njemu je to zanimacija i iako ima podosta godina jos uvijek ide svaki dan i nesto majstorise. Snijeg ili toplotni udari, njemu nije bitno. Svaki put kad ga upozorimo nek se mane toga radi zdravlja, on jednostavno odmahuje glavom. Nakon ovog romana meni su neke stvari puno jasnije.

Hotel me je rastavio na sastavne dijelove i bacio kao krpenu lutku u cosak dok ne dodjem sebi. I sad sjedim, bez ideja kamo se pomaknuti i sto sa sobom uopce uciniti. Izbjegavala sam sve recenzije i osvrte na Hotel, svako slovo ili sliku kako bih apsolutno otvorenog uma pristupila knjizi kada za to budem spremna. Mislim kako za ovakvu pricu covjek nikad nije dovoljno spreman.

Kada bih rekla kako nisam ocekivala ovako jak roman, lagala bih. Kad bih rekla kako sam ocekivala ovako jak roman, lagala bih, jer sam dobila puno vise od pocetne zelje. Rekao bi netko pa daj se navikni vec. Rekla bih mu samo kako ne zelim. Volim se ogrnuti mislima nakon dobrog stiva, analizirati sebe i svoju nutrinu oplodjenog uma necijim mislima, ma daj, pa pusti nek traje… nema ovakvih romana puno.

No, vratimo se na formu. Nesto mi je jako upalo u oci u ovom romanu. Stil neopterecenosti koji sam spomenula ovaj roman cini iznimno lakim za citanje sve do samoga kraja kada autor u dvije tri stranice postaje lirik i daje sebi oduska pisuci poznatim stilom kakav nam je prvi put predstavio u Snoputniku pa zatim u Hemisferi. Osim sto majstorski vlada naracijom koju smo zavoljeli jos u Blockbusteru, lirikom kojom nas je odusevio u Hemisferi i Zapisanom, kratkom jezgrovitom pricom snazne poruke koju smo upoznali u Kaleidoskopu, Žmirić nam je pokazao kako i u obiteljskoj prici probranih sjecanja zna posegnuti u samu srz citatelja i izvuci duboku emociju iz nas. Zarobi misli situacijama kojima ti um drzi cvrsto u saci dok drugom rukom stipka za srce, onako sitno skoro neprimjetno, dovoljno jako da te slomi intenzitetom, a opet dovoljno njezno kako ga ne bi optuzio za namjeru.

Ako cemo detaljnije analizirati ovaj roman svakako cemo se pitati ono sto se uvijek pitamo nakon citanja njegovih djela. Gdje prestaje fikcija, a preuzima autobiografija? Koliko su price istinite, a koliko plod njegovog spisateljskog talenta? Kod Žmirića nisi nikada siguran jer uvijek plese po tankom rubu nudeci nam prozivljeno sa daskom imaginacije. Zivot ipak pise najbolje romane, zar ne?

I onda povucem paralelu sa stihom gore i shvatim kako je ova knjiga donositelj tuge i srece, uzdaha i nostalgije te kako cu jos dugo mislima putovati jednim crvenim Wartburgom i slusati sevdah koji pjeva dvotaktni motor…

Ran-tan-tan-tan-tannnn.

[Dames of Books · Rating 4 out of 5]

Hotel Wartburg priča je o odnosu oca i sina ispričana uz pomoć motiva automobila Wartburg koji je ocu, čini se, bio važniji od sina. Poglavlja su kratka, ali iznimno slikovita te kao čitatelji dobivamo uvid u jednu nesretnu obitelj uz pomoć uspomena s kojima pripovjedač nastoji svoje osjećaje jednom zauvijek izvesti na čistac i raskrstiti s njima.

Iako su poglavlja kratka, ona su nabijena emocijama i nemoguće je ostati ravnodušan na nepravde koje su se događale u obitelji. Likovi su odlično razrađeni i njihovi dijalozi toliko realistični da sam nerijetko za vrijeme čitanja zastala s mišlju je li ovo fikcija ili stvarnost?

Najviše mi se svidio stil pisanja koji je koncizan, ali prikazuje širok spektar osjećaja te su i neispisani osjećaji itekako prisutni između redaka i iščitljivi. Hotel Wartburg prva je knjiga autora Zorana Žmirića koju sam pročitala, no nikako nije posljednja - već razmišljam koju ću odabrati sljedeću.

[Iva Grba · Rating 5 out of 5]

Kad u jednom popodnevu uzmeš knjigu i kreneš sa čitanjem i onda ju završiš još isti dan, knjiga ne može biti loša. Onaj dio s krivo složenim lego kockicama dira u srce. U istoj recenici bude i smijeha, i nostalgije, i suza, a rečenice nisu ni krležijanske ni fabriovske. Onako, od pola stranice. Sve rečeno u dva reda. Isplatilo se čekati.

[Mladen Krečak · Rating 4 out of 5]

Drug Žmirić je zeznut lik. Najprije počne ovaj libar nevino, skoro kao da čitaš Sunce na prozorčiću, a onda te strefi iza kantuna, gore nego špaker. Podsjetio na vrijeme odrastanja pod kontrolom radničke klase, oživio neke davno zaboravljene slike iz djetinjstva.