“Reci vatra je pjesnička knjiga koja svojom snagom, poetskim slikama i opštim utiskom nagovještava da se radi o već izgrađenom pjesničkom glasu. Ova zbirka sadrži sedimente višegodišnjeg, posvećenog istraživanja jezika i njegovih mogućnosti u poeziji. Kao da se sve sabilo: slike, zvukovi, emocije i sjećanja i kulminiralo ubjedljivom i snažnom poetskom zbirkom. Sadašnjost i prošlost, odlasci i dolasci, (ne)mogućnost ljubavi, rat kao trajno traumatsko iskustvo i svijet koji se otvara čas kao spasonosna mogućnost, a čas kao bolan privid, opsesivni su motivi koji se razvijaju i nadopunjuju kroz poeziju Selme Asotić”
Sve što me mama nikada neće pitati Je li hladno tu gdje živiš? Je li vjetrovito? Je li istina što kažu o toj rijeci, da je strpljiva poput jezera, da nije hirovita kao rijeke koje znamo? Dane provodim gledajući vijesti, misleći: šta to ja imam sa detonacijama? Sjećaš li se Nove godine kada su prasnuli vatrometi a mi se sakrile pod sto? Je li istina što kažu o psima, da se i oni boje vatrometa? Jesmo li kao psi, u tom pogledu? Je li istina što kažu o toj rijeci, da nije osvetnička i krastava kao rijeke koje znamo? Je li grad u kojem živiš velik? Dovoljno velik da se u njemu izgubiš? Jesi li izgubljena—posljednji put kad sam ti pogledala u lice gdje sam te trebala tražiti? Ko si u očima vozača koji te posmatra dok poništavaš kartu? Ili žene koja ti se smiješi s drugog kraja restorana? Uzvratiš li taj osmijeh? Moja kćeri, koja si otputovala dalje nego što mogu i zamisliti, čini li ti se nekad dok hodaš ulicom da neko drugi hoda iza tebe? Staneš li? Okreneš li se? Znaš li da sam ti izrezala oblik iz tkanine zastranjele želje? Zašto onda da se ičega bojiš, kad nijedno mjesto nije strašnije od onog odakle si potekla? Hoćeš li se vraćati? Ako hoćeš, znaš li kako spakovati dah dovoljno dug da nadživi utapanje? Jer ovdje su rijeke uporne, bezdane, i jesi li ikada vidjela ijednu da je uspjela pobjeći.
Definitivno nije za svakog, ima dosta kompleksnih metafora i nije što se kaže "za čitanje sa pola mozga". Meni lično nije legla, jer kad je poezija u pitanju uglavnom je ocenjujem po tome koliko me "dira" i da li u meni pokreće neka osećanja...
brutalno iskrena knjiga! na trenutke je bilo teško čitati zbog zajedničkog ratnog iskustva, ali pjesnikinja je tako elegantno zarobila na papir nešto tako teško i ružno - da je to katarza.
zamišljam budućnost u kojoj ćemo čitati još bar jednu njenu knjigu, gdje će većina pjesama biti nalik na 'monolog za prvi dejt' (poneka i ratna ko soli u kolač, da nije preslatko) ali i da ostane samo na 'Reci vatra' - zahvalna sam.
Čitanje zbirke Selme Asotić je boravak na minskom polju. Ipak, opasnost ne preti samo iz tla nego i iz daljine, iz vazduha. Nema pošteđenih, a još manje ima olakšanja, teret muke sve zapečaćuje. I zaista ne znam dokle ćemo proricati prošlost i meriti prošlost u odnosu na oblike balkanskih živih rana, niti da li je isceljenje uopšte moguće? Život živih rana je nemir koji peče, ubada, probada, ponovo ubija, to je kaša groznih vizija (36) u kojoj su reči poput zuba – majušnih sečiva sa srcem u središtu (13). I mada „Reci vatra” ne predstavlja egzibicionističku paradu patnje, odnosno, još jednu lirsku hroniku bratoubilačkog rata i njegovih posledica, užas ćorsokaka je apsolutno opterećujuć, čak i onda kada iz njega isklija neka neočekivana nežnost, poput: „Mislim o tebi / na onoliko načina na koliko ih pada kiša” (37). Posustalost je još veća jer, inače izuzetno zreo i stabilan izraz Selme Asotić, gotovo pa da nema prostora za autoironiju – kad god i iskrsne mogućnost za tako nešto, ona se uruši u sebe. A autoironija je nužna da bi omogućila stihovima da prodišu; bez nje duboko ličan univerzum patnje može samo da se dodatno zatvori u sebe, osudivši se na ono što mu se nipošto ne sme dogoditi – na ponavljanje. I tu se nalazi još jedna deprimirajuća poruka: pisanje je ogled komunikacije, nikad dovoljno dobar, ali neophodan pokušaj da se dopre do drugog i da se taj drugi vrati do pesme, izmenjen. Jer ukoliko se poezija Selme Asotić doživi van drame jezika kao premošćavanja, u njoj nećemo naći nešto inovativno, prevratično, nešto što se ne može, na primer, pročitati, doduše sirovije, kod Darka Cvijetića. Bauljanje nad ostacima iskasapljenih godina (13) i soljenje posekotina nije prošlo bez malenih i dobro zamaskiranih omaža Popi (svod žednih nepaca i svod ugljenisanih uzdaha – str. 8) ili T. S. Eliotu (17), ali, kao što količina proživljene patnje nije proporcionalna uspehu pesme, tako ni intertekstualnost ne garantuje ništa sem mogućnost za nova povezivanja. Ali možda se upravo u njima krije šansa za osvajanje nove pesničke teritorije. Ova je bila izluđujuće tegobno mesto na kome su, nažalost, mnogi bili.
Primer kvalitetne poetske artikulacije ličnog iskustva (u ovom slučaju i ratnog iskustva, ne tako retke teme na našem području, mada danas zapravo i nema retkih, ako ćemo realno). Očuđena slikovitost, stilski postupci i jezičke konstrukcije koje koristi odmah daju do znanja da imamo posla sa nekim ko nije tek tako ispričao svoju priču, što bi rekao jedan pesnik "daj mi nešto više od onog što mi svako može dati kad sednem s njim da popijem kafu". Selma je to uspela, a pritom nije zapala u siljenje jezika po svaku cenu. Njene pesničke slike su jake, upečatljive, na momente se provuče tu i tamo nešto površno, izleti neka nefiltrirana emocija i slabo opšte mesto, ali daleko od toga da treba i očekivati od svake pesme da bude, popularno rečeno, antologijska. Zbirka funkcioniše uspešno kao celina, ovo je jedna dobro promišljena vatra, sa izmeštenim idejama o mogućnostima tumačenja vlastite prošlosti.
Poezija odlična, samo mi se čini da je falilo uređivanje ili duži rad na zbirci, da se malo sredi da bi bila čista petica, jer ima pesama koje malo kvare utisak o celini. Ali teme su jako važne i jako upečatljivo obrađene. Omiljene pesme su mi ''postajanje domovinom'' i ''nana''.