Majka

by Nada Topić

Nakon iznimnog uspjeha i pronađenog idioma za pisanje o svojim najbližima, ocu kojeg više nema i o sestri, Nada Topić proširuje svoje neobično pismo na trećeg člana uže obitelji, na majku. Iako smo taj način doživljavanja bližnjih - kroz vrlo kratke crtice koje kao da miješaju svakodnevicu i nadrealizam - već vidjeli na djelu u spomenutim ciklusima o ocu i sestri, Topić nas opet iznenađuje svježinom svojih zapisa, i pokazuje da ponavljane istog poetičkog pristupa može itekako donijeti zanimljivo pa i novo štivo. Nada Topić je na suvremenoj hrvatskoj pjesničkoj sceni ime koje vezujemo uz poetiziranje malih stvari, a ovim ciklusom kao da nam poručuje da istraživanje detalja, tog sukusa malih stvari, može ići unedogled, odnosno ad infinitum. U najmanjim stvarima postoji neka privlačna sila koja je našu pjesnikinju nagnala da do kraja izoštri svoje oko za detalj, koji suvereno vlada mikrocjelinom pjesme. (Irena Matijašević)

U knjizi je QR kod koji vodi na platformu Bandcamp i poetsko-glazbeni album s izabranim pjesmama iz zbirke.

Genres: Poetry

92 pages, Paperback

Published May 1, 2022

About the author

Nada Topić (Split, 1977.) piše poeziju i kratku prozu. Objavila je zbirke pjesama Svetac u trajektnoj luci (2005.), Meteorologija tijela (2015.), Bezbroj i druge jednine (2017.), Otac (2019.), Sestra (2020.), Majka (2022.), Moji (2023.) i Soba od papira (2025.), slikovnicu Kako se rodila roda (2007.), zbirke lirskih proza Male stvari (2016.) i Stope u snijegu (2019.) te roman Morpho amathonte (2020.). Doktorirala je u području informacijskih i komunikacijskih znanosti i autorica je znanstvene monografije Knjižara Morpurgo u Splitu (1860. – 1947.) i razvoj kulture čitanja (2017.). Živi i radi u Solinu.

Reviews

[Miroslav Kirin · Rating 5 out of 5]

Kad smo već pomislili da Nada Topić ne može dalje, da je knjigama Otac i Sestra dosegnula i možebitno iscrpila granice svoga pisanja, ona ide dalje, a jednostavnost i ogoljenu liričnost svog iskaza proširuje, ali veoma oprezno, vizualnim jezikom znakova, čime riječi pjesme naoko oslobađa odgovornosti za pjesmu i prepušta taj pomalo nadrealistički čin neverbalnim znakovima, interpunkcijama, simbolima, čime ispisuje lijepi 'omaž' vizualnoj poeziji 1960ih i 1970ih, uzbudljivom razdoblju propitivanja neverbalnih znakova u poeziji, ali i odsutnosti emocionalnosti teksta, što kod Nade nipošto nije slučaj. Naprotiv, mnoge su pjesme dirljive upravo zbog ekonomičnosti, da ne kažemo - askeze lirskog iskaza.

[Marko · Rating 5 out of 5]

MAJKA NOŽEM OTVARA LIMENKU KOMPOTA

Ispod nazubljenog metalnog poklopca
slatko meso kuhanih bresaka

--------
o o o o
o o o o
o o o o

Žuti mekani svijet
u koji ulazimo
prvo jezikom
pa zubima

*

Nada je ispisala (i izrecitirala, naime: neke su pjesme postale i audiozapisi: https://nadatopic.bandcamp.com/releases) stihove pune zvukova, boja i mirisa.
Zašao sam u seoske krajolike svojih roditelja (tako da je ovo ujedno i svojevrsni memory lane); osjetio sam zapuhe vjetra, čuo lomljenje suhe trave…
Svaka pjesma sadrži visual twist; redci vijugaju, slova su mravi. Primjerice, u jednoj pjesmi dijakritički znakovi padaju s pripadajućih slova (što podsjeća na sjajnu naslovnicu zbirke pjesama Davora Šalata, Zvijezde, davna lica spašenih), dok u drugoj slova lete po papiru (i zazivaju Marca Chagalla).
Malo riječi, puno igre; jedno lijepo (audio)vizualno iskustvo.

[Književne crtice · Rating 5 out of 5]

Ova zbirka poezije čini svojevrsnu završnicu pjesničke “trilogije” posvećenu pojedinim članovima njezine obitelji. Prvi dio bila bi zbirka “Otac” posvećena prerano preminulom ocu, drugi dio obuhvaća pjesme posvećene sestri “Sestra”, i završnica čini je zaokružena s ključnom figurom svake obitelji - majkom, ženi koja ,,Kad u kući nema ničega/ Majka napravi kolač(…).”

Poezija Nade Topić na prvi pogled čini se jednostavnom i ogoljenom, međutim, riječ je o posebnom pjesničkom stilu kojim ova pjesnikinja izvrsno vlada. Naime, njezina poezija oslobođena je svega suvišnoga, a s druge strane ti kratki stihovi ipak su natopljeni dubokom metaforičnošću i empatijom.

Topić s tako malo riječi uspijeva prikazati autentičnu intimu kao kolektivno stanje čitatelja. Svi mi imamo i majku, i oca, i braću, i sestre… Svi smo mi ljudi poput nje, a lirski subjekt je poput svakoga od nas običan i jednostavan obiteljski čovjek. Čitajući Topić iščitavamo vlastitu stihovanu autobiografiju.