Roman ili, bolje rečeno, novela „Žeđ” zasniva se na jednoj vrlo jednostavnoj, subverzivnoj premisi baziranoj na tome da, premda je već svima poznato šta se desilo sa Isusom Hristom, niko ne zna kakve su ga misli morile tokom izricanja presude, raspeća i vaskrsenja. Istinu govoreći, ne može se reći da je ta ideja posebno inventivna, da nije rabljena, iskorišćena kako bi se ponudila drugačija, alternativna priča koja bi preispitala postojeću religijsku dogmu. Ono što spaja ovo i dela poput Izlaska od Konstantinovića i Saramagovog Jevanđelja po Isusu Hristu, jeste činjenica da u svojoj osnovi daju glas onima koji ga nemaju, odnosno onima o kojima se priča, ali je njihova perspektiva zanemarena. Inherentna potentnost i sloboda takvih narativa sažima se u samoj činjenici da su priče opštepoznate, ali isto tako postoji i praznina, nedovoljan uvid u misaoni i psihički proces aktera tih događaja, što je idealna postavka za rekontekstualizaciju, dopunjenu rekonstrukciju onoga što se po jevanđelistima dogodilo.
Sličnosti koje ovaj roman deli sa pomenutim Jevanđeljem po Isusu Hristu, tiče se pre svega ideje da se centralnoj figuri hrišćanstva daju ljudske odlike — da se humanizuje. Verovatno bi se komparativnom analizom moglo doći do nekolicine sličnosti, ali se isto tako vrlo lako mogu mapirati i idejne i formalne odlike koje čine distinktivnu odliku dveju pomenutih romana. Između ostalog, ova ovo nije roman satire, što ne znači da humor nije prisutan u delu — ima ga, ali ovu novelu više karakterišu disonantni tonovi, fluidni registar koji oscilira od patosa do retkih humorističkih izliva, zbog čega isti deluju kao da se radi o naknadno napisanim rečenicama preko onih koje su tu prvobitno bile. Preciznije govoreći, dok je u Saramagovom delu — premda se i njegov narativ zasniva na ideji da se Isus prikaže pre svega kao čovek — satirični ton dominantan i konstantan, Ameli se fokusira na njegov emotivni dijapazon i, ništa manje od toga, telesni.
Žeđ Ameli Notomb je, ukratko, jedno mestimično veoma uspešno, ali ne i kompaktno delo u kojem su nepotrebna skliznuća u drugačije tonove — na šta se nadovezuju i fraze, stilski osiromašene rečenice — dovele do utiska jednog potencijalno odličnog teksta kojem je autorka mogla da posveti veću pažnju. Osim toga, stiče se utisak su pomenuta telesnost kao tematskomotivski okvir i emocije koje lik doživljava poređani po principu ček liste koja do kraja mora biti ispunjena: protagonista u roku od dva dana doživljava gotovo svaku emociju, fiziološku potrebu i senzaciju, zbog čega većina pomenutih ne deluje dovoljno uverljivo. U tom kontekstu, psihološka konverzija koja se dešava junaku ponekad ne odaje utisak prirodnosti, kauzalno izgrađenog narativnog toka, već se čini da je ideja u pojedinim trenucima pojela taj narativ — događaj se mora odigrati kako bi se tematskomotivski okvir dodatno naglasio. Sa druge strane, najveći kvalitet ovog dela leži u većem delu unutrašnjeg monologa koji postiže snažan, upečatljiv efekat koji nam otkriva onu najbolju Ameli Notomb, autorku koja precizno odmerava tempo, koncizno sastavlja misaoni sklad junaka ove novele.
U ovom delu susrećemo se sa junakom, Isusom Hristom, koji odmah na početku sugeriše da je, rezigniran, oduvek bio upoznat sa svojom sudbinom, zbog čega je u prednosti zbog toga što pažnju može da posveti „onome što pažnju i zaslužuje: detaljima”. Upravo su ti detalji na koje narator/lik upućuje, meso, srž ovog fragmentarno sastavljenog dela u kojem pratimo misaoni tok prožet analepsama, retrospektivnim prisećanjima na detalje, formativne događaje iz njegovog života. Prisećanja preseca širok spektar emotivnih stanja, razmišljanja, odnosno nedoumice koje pogađaju junaka. Takav sabijeni vremenski plan — vreme priče od suđenja pa do vaskrsenja, sa pomenutim analepsma — ukazuje nam kako na strahotu iščekivanja neminovnog smrtnog ishoda koji je na pragu, tako i na junakovu ljudsku stranu. „čovek sam, ništa ljudsko nije mi strano”, rečenica je koju izgovara junak, a koja ujedno sažima praktično celokupni idejni tok dela. Ono što čoveku svakako nije strano jeste i osuda, besramna nezahvalnost, licemerje prisutnih u sceni suđenja. Nije slučajno što se navedena rečenica nadovezuje, uklapa u pomenuti događaj. Tu se susrećemo sa Isusom koji oseća prezir, a to osećanje je, kako junak tvrdi, „demon koji vreba u potaji”. Premda se može reći da je sam manir ironijskog poigravanja sa jezikom, konotativnim značenjem opštepoznatih simbola na ovom, kao i na drugim mestima u tekstu, efektno i vešto sproveden, to ne umanjuje simplifikovanu, vrlo očitu, gotovo pamfletsku retoriku prisutnu u pomenutoj sceni suđenja: „Dok su svedočili, osećao sam koliko uživaju u tome. Godilo im je da se preda mnom ponašaju kao poslednji jadnici”. Prikaz paušalnog i besramnog suđenja kroz koje je prošao junak ovog romana, ne održava subverzivni potencijal ovog dela, već se samo naslanja na opštepoznatu priču o grehu koji su načinili oni koji su Isusa tako olako osudili. Osim toga, nepotrebno, neubedljivo insistiranje na banalnosti zla prisutno u onima koji mu sude, deluje kao da ima funkciju motivacione opravdanosti negativne emocije koju junak oseća. U tom delu novele, na samom njenom početku, zapravo se otkrivaju dva problema koji će pratiti čitavo delo: insistiranje na prikazivanju emotivnih reakcija kako bi junak u što većoj meri bio predstavljen kao „običan” čovek, te nedosledni ekskursi u drugačije tonove. Preciznije govoreći, tekst odaje utisak kao da je autorka, na osnovu liste svih mogućih emocija koje postoje, redom prikazala svaku pojedinačno, odnosno kao da su mnoge od njih prikazane sebe radi, ideje koja stoji iza svega, a ne zato što to priča prirodno zahteva. Drugi navedeni problem disonantnih tonova očitava se u činjenici da je humor, koji kvalitetnom definitvno zaslužuje da se nađe u tekstu, sveden na ekskurs, izlet iz teksta koji je dominanto pripovedan u drugačijem. Isto važi i za povremene iskaze, pasuse koji izlaze iz leksičkog registra u nekakav jeftin patos, nepotrebni kliše: „Toliko je lepa da ni žalost ne može da da naruži crte njenog lica”.
Ukratko, Iznevereni horizont očekivanja u oba slučaja ne stvara nikakvu neočekivanu vrednost, već samo nedosledni postupak čiji je potencijal nedovoljno iskorišćen. Još jedan primer nedoslednosti tiče se povremenih meta intruzija poput: „... Tako da ne mogu znati ime tog budućeg pisca koji će reći: „Koža je ono najdublje što čovek ima. Taj će makar okrznuti srž otkrivenja, ali smisao te rečenice, svakako, neće razumeti ni oni koji tog pisca budu veličali””. Takvi i slični momenti češće narušavaju suspenziju neverice, nego što doprinose subverzivnom potencijalu teksta kao u slučaju: “Luka će napisati da sam rekao: “oče, oprosti im, ne znaju šta rade.” Potpuno suprotno. Ja sam taj kome bi trebalo da praštam.”
Metaforički tematskomotivski tok oličen u samom naslovu i u mnogim pasusima poput „Ne govorim: „oče, zašto si me ostavio?” Pomislio sam to mnogo ranije, ali sad to više ne mislim, ni o čemu ne razmišljam, imam pametnija posla. Moje poslednje reči biće: „žedan sam” pojavljuje se kao svojevrsni lajtmotiv, slično kao i izreka „ništa što je ljudsko nije mi strano”. U oba slučaja radi se o subverzivnim elementima teksta, koji su ujedno i najveći kvalitet istog. Preciznije govoreći, dok se u hrišćanskoj filozofiji naglašava značaj duše naspram tela, ovde sam protagonista naglašava značaj telesnog, pritom nipodaštavajući duhovno: „koren zla uvek je u duhu. Bez zaštite koju pruža telo, duh bi mogao da krene u štetu”. Upravo u tim momentima nam se otkriva najbolja Ameli, ona koja je sposobna da jedan motiv konstanto nadograđuje, proširuje i dopunjava značenjem, te da vešto izokreće postojeći značaj dihotomije u hrišćanstvu. Pored toga, umereno i dosledno rasprostranjen kroz čitav roman, pomenuti motiv žeđi ostavlja utisak refreničnog poentiranja na ključnim mestima u priči, te se može reći da je autorka ujedno uspela da izbegne zamku preteranog ponavljanja, gušenja teksta jednoličnom repeticijom.
Pored navedenog, tema žrtve se, sasvim očekivano, takođe provlači kroz ovu, sveukupno gledano, solidnu novelu koja bi bila uspešnija da je autorka bila koherentnija u svojoj nameri, intenciji da preispita, ponudi novi uvid u poslednje dane Isusa Hrista. Pomenuta tema žrtve dobija na značaju i većem prostoru tek pri kraju romana, zbog čega dopunska analepsa autorki služi kao svojevrsno lako rešenje da ubedi čitaoce u ideju koja stoji iza svega. Ukratko rečeno, Ameli na nekim mestima deluje kao da ne veruje svojoj publici, ljubavnoj dinamici koju je izgradila između junaka i Magdalene, te posledično i nevoljnom prihvatanju da bude razapet, zbog čega tekst mestimično utone u neubedljiv patos, rečenice koje nikako ne pristaju ovom delu. Upravo to nedovoljno poverenje da je ideja dovoljno naglašena i razumljiva čini ovo delo slabijim nego što Ameli Notmb zapravo može da postigne.
P.S. Koliko je ovo tačno: „... Jer reč za ono što je suprotno žeđi ne postoji ni u jednom jeziku" ili „Kad utolite glad, to se zove sitost. Kad više niste umorni, kaže se da ste se odmorili. Kad prestanete da patite, to se zove smirenje. A kad ugasite žeđ, za to nikakva reč ne postoji."