Prvi put sam čuo za knjigu preslušavajući jednu staru radio-emisiju Bi-Bi-Sija, snimljenu ranih šezdesetih, gde je Marlen Ditrih imala zadatak da odabere stvari koje bi ponela na pusto ostrvo. „Priča o životu“, zajedno sa još jednim književnim delom Paustovskog (pripovetkom „Telegram“) našla se u kutiji sa pločama Svjatoslava Rihtera i Igora Stravinskog, buketom bele vreske dobijenim u Edinburgu i baletskim cipelama koje je Ditrihova dobila od školarki Boljšoj teatra kada je pevala u Moskvi. Dopala mi se estetika takve kutije, a i glas Ditrihove je tako… recimo, distancirani crvkut crnog kosa koji je prepušio cigaram… teško mu je odoleti. Kako reče Hemingvej, „If she had nothing more then her voice, she could break your heart with it“.
„Priča o životu“ je romansirana autobiografija Paustovskog, ruskog klasika, danas zaboravljenog, ali u šezdesetim, uz Šolohova, ozbiljnog sovjetskog kandidata za Nobelovu nagradu. Knjiga započinje sećanjem na heraklovski poduhvat da kao gimnazijalac u vreme prolećnih poplava Dnjepra i njegovih pritoka u okolini Kijeva stigne da se oprosti od oca na samrti. Otac mu na odru poručuje: „Bojim se, upropastiće te mek karakter“. Ostalih 650 stranica sitnog štamparskog veza je dobrim delom demonstracija kako mekoća može biti vrlo žilav i izdržljiv materijal u turbulentnim vremenima od ruskog srebrnog veka i dekadencije carstva, Prvog svetskog rata, Revolucije i Građanskog rata, sa čijim završetkom se i zatvara treća knjiga.
Autobiografija je vrlo lirizovana ili možda, istinitije rečeno, vrlo je estetična i to u ključu slavjanskog dekora – vezeni ručnici, šumarci breza, tetka sa drvenim kovčegom u kome je Biblija zamenjena Ševčenkovim „Kobzarom“ požutelog lista i pokapanog voskom, bake koje nikad ne skidaju crninu, zvona crkava, ružičasti oleanderi, bledo martovsko nebo, kuglice od zove, stričevi koje pamtimo uvek u oblacima duvanskog dima, školski drug čupave kose koji voli da se bije a koji će postati genijalni pisac (ovde je to Bulgakov), proroci prosjaci, zujanja pčele zapletenih u kosama mrtvih žena na ratištu, novine masne od sira odakle se saznaju poginuli, rabini bibliotekari, pregažena deca u stampedu gladnih, mesec, čajevi, gladi, krckanje šećernog leda pod nogama, gledanje u jelke kroz rumene pruge predzimskih časova, pustinja mora i stihovi Aleksandra Bloka: „Rusijo moja, živote moj, ista li nam je staza? Car i Sibir, Jermak i tamnica,“. Međutim, proza nije buržoasko-dekadetno zamućena u lirskom utisku, napotiv ona je vrlo pitka i bistra, velikim delom i ideološki i naratološki i dalje je odgovorna pred idejama socrealizma. I to jeste jedan vrlo zanimljiv spoj gde se oseća i oko za pejzaž i osećajnost jednog Bunjina, ali i odgovornost socijalističkog pisca koji piše da bude razumljiv svakom čitaocu.
Ne samo da u realizmu Paustovskog imamo toliko lirizma, već u njemu imamo dosta neironičnog romantizma. Naravno, svaki socrealizam nosi izvesnu revolucionarnu romantiku, ali ovde je reč o drugačijem, njoj suprotstavljenom obliku romantike, onom koji je u koliziji sa vodećim idejama socrealizma, iako se autor ni tih ideja ne odriče. Upravo ta tenzija između dva suprotstavljena i teško pomirljiva poetička, ali i ideološka principa, gradi kičmu teksta: i romantizam i socrealizam zauzimaju gotovo oprečan stav i prema stvarnosti i još više na polju odnosu individualnosti junaka i kolektiviteta. Romantičarski junak je uvek „veći od života“, individualista je i želi da bude izdvojen iz mase, dok u socrealizmu kolektiv ima primat, a junak se definiše kroz svoju funkciju u zajednici i ideološki zadatak koji nosi. Glavni junak ove romansirane autobiografije želi istovremeno i jedno i drugo, pa stalno trenje između tih nepomirljivih polova stvara i poetičku i ideološku struju koja prožima čitav tekst. U praksi želeo bi da bude i odgovorni proleter, sin, pisac ali želi da otera sve u tri lepe i da sanjari kao kapetan na morskoj pučini ili u nekoj šumetini. To se preliva i na žanrovske obrasce, te istorija na ovim stranicama ume da zazvuči kao pustolovni roman i slično.
U današnje vreme kada je savremena autofikcija često puna podzemne pasivne agresije prema čitaocu, ova starinska autofikcija nudi povest o životu kao pesmu o viđenju života, i to viđenju koje, uprkos svim užasima i strahotama kakve savremenici često ne mogu ni da zamisle, ostaje zagledanost u dobro. Paustovski je smatrao da jednom takvom rastrzanom vremenu, punom patnje i strahota, smisao, snaga i opravdanje mogu doći jedino iz budućnosti. Treba, kaže negde, iz svega preživljenog uzeti ono što je obasjano i ogrejano istinskom čovečnošću i to sastaviti u jednu priču. A možda će takva priča nekim ljudima pomoći da se kroz uporne nepogode probiju prema onome što on naziva zaslepljujućom „prugom čistog neba“.
I to je zaista za divljenje i lepo je čitati knjigu sećanja koju je pisac namenio čitaocu kao darove dobrog. Ne da se olakša muka i prenese negativa, već da se drugi omekša. Vrlo emotivno putovanje, tim pre što je dugo i trajalo.
NAPOMENA. "Povest o životu" zvanično obuhvata šest knjiga. Ovo izdanje subotičke Minerve uključuje prve tri (Davne godine, Nemirna mladost i Početak neznanog veka). Sudeći po izdanjima na drugim jezicima (uključujući sva ova s kojim je Minervino povezano na Goodreads-u) čini se da je u svetu veoma uobičajeno da se autobiografija svodi upravo na ove prve tri knjige. Takođe, i nedavno izdanje njujorškog NYRB-a na engleskom obuhvata samo taj deo.
Jedan od mogućih razloga je to što je druga polovina šestoknjižja bila podložna ozbiljnim cenzurama, budući da obrađuje period Sovjetske Rusije. Prema podacima iz COBISS-a, četvrta i peta knjiga nikada nisu prevedene na srpski, ali je zanimljivo da je šesti deo preveden i objavljen odvojeno, pod naslovom „Knjiga lutanja“, u izdanju Veselina Masleše, i to godinu dana nakon Minervinog izdanja.