Mlada žena konstantno je pod velikim pritiskom jer pokušava izbalansirati svoju prije svega roditeljsku, pa partnersku, pa susjedsku i sve ostale uloge u koje je uronjena. Svakodnevni izazovi roditeljstva dovode je do ruba i fizičke i psihičke izdržljivosti, tako da je emocionalno razapeta između ljubavi prema obitelji i izljeva bijesa koji izazivaju nestašluci i mušice troje male djece, ali zapravo i sve ostalo što joj se događa, te panike da taj bijes neće moći kontrolirati i da će njime svoju djecu životno ugroziti. U nesvakidašnje iskreno i realno prikazanim situacijama raščlanjen je mehanizam bijesa gdje će se moći prepoznati i roditelji male djece, ali i ne samo oni.
Monica Isakstuen was born in Oslo and raised in Asker. She made her literary debut in 2009 with the novel Avstand² and published a book of poems, Alltid nyheter, in 2011. She works and lives in Fredrikstad.
teška introspektivna literatura o majčinstvu, ali ne o onom divnom, krasnom, ružičastom majčinstvu u kojem su djeca maksimalno ispunjenje ženinog života, nego o onom u kojem su potomci paraziti prikvačeni na majku koju nemilosrdno isisavaju do posljednje kapi krvi/mlijeka. na sasvim suprotnoj strani od nježnih i toplih priča o majkama i djeci, ovo je urlik žene koja je na rubu sloma, pritisnuta tempom, podižući troje djece i u nemogućnosti ispuniti ulogu koju društvo nameće glorificirajući ulogu majke. izravno, potresno, u neku ruku skandalozno, a opet... sasvim ljudski i razumljivo. nice job, monica.
Full score, fantastisk bra bok, svært høy gjenkjennelseseffekt. Sterkt og usedvanlig direkte observert og formulert. Denne er en ren 5'er! Monica Isakstuen kommer på Kapittel 19. Be there!
Så rått og stygt og sårt! Jeg kan forstå hvordan et menneske kan drives til et sånt raseri, men sliter med å forstå at det ikke kan tøyles. Fantastisk bok!
Kratki roman Bijes u kojemu autorica opisuje onu drugu stranu roditeljstva. Neispavanost, umor, vrištanje tih malih glasova, zahtjevanje, svađanje, lupanje, osjećaj da si potpuno sam u svemu tome i nada u onih pet minuta mira kojima se raduješ. Ako dođu. Iako sama po sebi tema nije odviše duhovita, ona ju povremeno uspijeva učiniti takvom. Nasmijala me u nekoliko navrata :)
esse livro tem um ritmo de leitura super rápido, o que eu senti que condiz muito com o caráter de desespero e tumulto que ocorre internamente na personagem. é um livro sobre maternidade e sobre os efeitos da maternidade em uma mulher. eu me sinto muito longe de ocupar esse lugar e me identificar com as temáticas e turbilhões apresentados, acabo sempre me vendo no lugar que eu sempre ocupei que é o lugar de filha. ao mesmo tempo, a literatura que aborda a maternidade de uma forma mais crua, real e intensa me interessa e esse livro foi um encontro muito interessante. o ritmo rápido que a narrativa segue faz uma analogia muito legal com o ritmo rápido de pensamentos, turbilhões e quantidades de tarefas que a personagem principal se vê precisando dar conta. não sobra espaços para respiro na vida, nem no livro. o formato de narrativa, na minha percepção, é um dos pontos mais fortes de Raiva. Também, a multiplicidade e complexidade dos sentimentos retratos, saindo totalmente dos opostos 8 ou 80, preto ou branco, e se aprofundando num cinza e no cenário de tudo ser vivido simultaneamente
Achei muito interessante a sinceridade com que é escrita; e eu acho que não está romantizando essa forma de tratamento, só realmente mostrando como é. E é horrível.
U šumi razgovora s drugim ljudima koji su istovremeno roditelji, u sjećanju mi je ostala jedna izjava o tome kako nas uče u školi svakojakim nepotebnim stvarima, a o financijama, domaćinstvu i roditeljstvu nema ni riječi - a to nam na kraju najviše u životu treba. Sva moja potraga za knjigama o odgoju i samom bivanju roditeljem rezultat je tog nedostatka jer osjećam i mislim da mogu svojoj djeci pružiti bolje od onog kako sam bio odgajan. Za razliku od knjiga koje nam pokazuju da nismo sami, da je biti roditelj zaista najteži posao na svijetu i koje daju savjete i potporu, ova knjiga pruža nešto drugačiji pogled - pogled onoga koji se nosi sa svim tim izazovima koji neminovno utječu i na ostatak našeg života i odnose s drugima, koji sasvim realno prikazuje svakodnevne borbe, izazove i trud koji se ne vide i nikome ne spominju, a troše i fizičku i emocionalnu energiju, koje nažalost imamo ograničen iznos. Prepoznao sam se u nekim opisima i situacijama; iako su dramatični i tragični kad se čitaju, istovremeno pružaju onaj tračak potpore i daju optimizam jer mi govore u redu je, nisi sam, to se događa i drugima, to je jednostavno tako, i unatoč prilično depresivnom tonu koji se provlači kroz cijelu knjigu, dobro mi je došla baš u trenucima godišnjeg odmora kad provodimo više odnosno gotovo svo svoje vrijeme s obitelji i gdje nema posla, vrtića i drugih obaveza koje nas nakratko odmaknu od situacija, kako lijepih kako stresnih, i gdje je potreban poseban trud, prisebnost i prisutnost kako bi pokazao da si sam odrastao (iako često u to sumnjaš), da si stabilan i da možeš primjerom pokazati kako savladi određenu kriznu situaciju (iako i u to sve sumnjaš), kratkoročno da preživimo taj odmor, da on zaista bude odmor, a dugoročno da sam, u nadi da će to i drugi, usvojim obrasce ponašanja i postupanja kakve želim i mislim da će najbolje koristiti razvoju onih najmanjih.
TL/DR: zasigurno knjiga koju bi trebao pročitati svatko tko se nosi s izazovima roditeljstva, pa čak i oni koji su na putu da to postanu.
Monica skriver brutalt ekte om omsorgssvikt, om parforhold, og om familiedynamikk i situasjoner der en forelder er uforutsigbar og til tider voldelig. Få ting er så tabu som mødre som ikke klarer å ta vare på (eller skader) barna sine, men det bør ikke feies under teppet av den grunn. Man lever seg inn i emosjonene til alle karakterene i boka, og hun har gjenskapt måten barn reagerer på voldelige foreldre med sylskarp presisjon. Måten hun veksler mellom hovedkarakterens tanker, situasjonsbeskrivelser, og flashbacks holder det interessant, og gir leseren pauser. Rått, sårt, og helt usminket - en stygg og nydelig bok.
Rigtig god. Dejligt skrevet nemlig lidt dagbog/digt minimialistisk. Så der var en del gemt under overfladen. Spændende at være i hovedet på en person der er så vred og som skræmmer sine børn. Den ramte mig. Fordi jeg kunne relatere til hendes børn, og endda også hovedpersonen når man ikke kan overskue at være sød/rumme andres behov før ens egne. At gemme vreden væk, gør ikke den forsvinder. Yderligere handlede den om tabu følelser: vrede, fortrydelse af livsvalg, børn, alder, depression, vold ect. Er helt klart et genlæs værdigt.
“tenho tanto medo das minhas mãos” Raiva é o retrato cru da mãe cansada, a mãe com acúmulo de obrigações, a mãe que precisa dar conta, que é o colo procurado nas noites de pesadelo, que é a responsável pela educação, que precisa manter tudo em ordem e ainda assim cuidar de si mesma, da casa e do casamento. Como se manter sã e calma em meio a tudo isso? O que mais me chamou a atenção é a facilidade do marido de se manter tão tranquilo em meio a esse caos, afinal ser pai é opcional, ele não precisa se estressar se não quiser, não precisa chegar junto se não quiser.
Hvor går grensen for omsorgssvikt? Boken burde vært pensum på barnevernsstudier.
Hovedpersonen raser, det koker i hodet, hun er redd for hendene sine. Hun er glad i barna sine, men vinner kjærligheten over sinnet, slik at hun ikke utøver vold mot egne barn? Isakstuen har skrevet en intens, brutal og drivende god bok. Forfatteren gir et imponerende innblikk i en kvinnes sinn som mister forstanden.
Eg veit ikkje kva eg tenker om boka. Det skal seiast at boka ikkje nødvendigvis er meint for meg, ein 20 år gammal gut. Likevel var det ein interresant opplevelse. Eg vil anbefale boka til folk i ein lik situasjon (nye foreldre). Høg score får han for gripende skriving og engasjerende opplevingar, sjølv om eg ikkje heilt veit kva eg sjølv meiner.
Fuldstændig fantastisk bog om, hvor hårdt det er at være mor: om alt det, man skal klare, rumme og overkomme, og om alle tankerne om de ting og om, hvordan frustrationen og overbelastningen medfører et afmagtsraseri, som man så bagefter må deale med.
En helt anden kaliber end "Vulkanø" af Daniel Dalgaard (som behandler samme emne), mere præcis, besvarende, relevant og mættet.
Denne var sårbar og god. Isakstuen skriver godt om noe som vi generelt ikke snakker høyt om, og selv om jeg ikke kjenner igjen hovedpersonens sinne fikk jeg likevel en følelse av hvordan det er for henne å stå i det. Likte denne veldig godt.