Šimun Nikolić, nezaposleni profesor hrvatskoga jezika, razočaran u hrvatsko pravosuđe i ekonomiju, odluči otići raditi u München kao bauštelac, ne bi li prikupio novac za ponovno pokretanje sudskog spora povodom prometne nesreće u kojoj su mu stradali žena i dijete. Smjestit će ga našijenci u zgradu, kafkijanski limb, gdje žive došljaci svih nacija, živu vrevu jezika i nevolja, a uskoro će zaredati i ubojstva i Šimun će se naći usred kriminalističke istrage u kojoj su svi stanovnici hotela sumnjivi, što pojačava i njegove strahove koje nose sa sobom iz zavičaja. Tako uz fabulu koja primora čitatelja da, baš kao i Šimun, drži oči širom otvorene, autor predstavlja galeriju likova i trauma, preispituje europski identitet, multikulturalno društvo, bolan i neizvjestan proces melting pota, pripovijeda o klicama terorizma i pribojava se rata u Europi. Koji je u međuvremenu počeo.
Robert puca na razum i emocije u isto vrijeme - progovara o nekim iznimno univerzalnim temama, ali i nekim vrlo specifičnim, specijaliziranim, nišnim, a njemu iznimno važnim.
Prvenstveno, ovo je roman koji prati nekoliko likova koji su “pobjegli” u tudjinu (Njemačku) ne bi li si osigurali egzistenciju. Gotovo da i nema univerzalnije teme od toga, i mene je osobno dotakla tema dok mnogi moji prijatelji bježe iz zemlje, dok sam sama godinama intenzivno planirala selidbu, dok mi je vlastiti brat gastarbajter u Njemačkoj. Robert zna o čemu piše, sam je prošao svoj vlastiti München. I o tom iskustvu piše svojim specifičnom stilom: koncizno, inspirirano, s odmakom, i beskrajnom emocijom.
Jer na kraju dana, ne radi se o egzistenciji, zar ne? Radi se o bjegovima. Nadi da nas negdje tamo čeka bolje mjesto, bolje mogućnosti, prostor u kojem konačno možemo odahnuti od neimaštine, rata, nerazumijevanja, sustava koji nas uništava. Mjesto koje nudi mogućnost iskupljenja, ili u slučaju glavnog junaka: pravde.
U Kafkin “hotel” lutaju bića željna proboja, a što im Njemačka pruža? Spoznaju da od vlastitih kaveza nema bijega, oni tvrdoglavo ostaju u nama i nosimo ih sa sobom kamo god pošli.
Gorka je to pouka koju Robert predivno, toplo, sažeto iznosi, s puno suosjećanja i natopljeno prekrasnim rečenicama. I reže tamo gdje treba rezati - negdje na razmeđini traume i ponovnog pupanja nade, te nudi pravu malu čitateljsku katarzu kroz sudbinu svojih voljenih likova.
Priznajem da je moja čitateljska pažnja u 21. stoljeću bila više usmjerena na (tako dobre) hrvatske spisateljice i tako je Robert Međurečan (nezasluženo!) ostao izvan fokusa. Ah, moj propust, ali i nagrada za neočekivani užitak čitanja.
Robert je napisao izvrstan roman o auslenderima, gastarbajterima, onima koji odlaze trbuhom za kruhom. Ma, budimo realni o onima koji bježe, nose svoje kovčege otežane krivnjom i ne, ne mogu se te prtljage samo tako riješiti.
Cijela jedna plejada likova, ekipe koja se smjestila u Münchenu, u Kafkinoj zgradi, koja je sama za sebe jedan mikrokozmos, minijatura ovog našeg napaćenog svijeta.
U živote likova ulazite brzo, još brže okrećete stranice, pitko, ali nikako banalno. Autor dobro prenosi atmosferu u kojoj žive auslenderi te njihova emotivna i psihološka stanja. A tu su i kradljivci vrtnih patuljaka, dosta alkohola, ubojstv…
I još ću vam otkriti jednu tajnu. Možda vam je promakla. Urednik je Kruno Lokotar, eh, pa sada vam je sve jasno😉
Glavni lik Šimun, nezaposleni prof. hrvatskoga jezika, nakon gubitka žene i sina, razočaran u hr. pravosuđe, odlazi u München raditi na bauštelu. Smještaj nalazi u zgradi u kojoj žive "auslenderi" i jedan Nijemac, bivši SS-ovac. Nakon ubojstva dvoje Nijemaca stanare počne istraživati inspektor Eckl čiji je otac Dalmatinac. Odličan roman koji nam omogućava da zavirimo u glave i srca stranaca koji su sreću potražili u Njemačkoj. "P.S. Legenda kaže da su mornari tražili otok na kojem raste drvo čiji plodovi donose sreću. Postoji li uopće takav otok? Pitaj one koji se nisu vratili." "Možda ste već sretni, ali vas nitko nije obavijestio" "Njemačka je danas učinila ono što su nacisti mogli samo sanjati: porobiti cijelu Europu bez otpora. Ne s tenkovima, nego s obećanjima: dobit ćete plaću na vrijeme."
"Hranimo krokodila s nadom da kad dođe naš red da nas pojede,nekim čudom prijeći u vegeterijance" možda ste već sretni, ali vas nitko nije obavjestio...