Dževad Karahasan rođen u Duvnu, je bosanskohercegovački književnik, dramatičar, esejist, romanopisac.
U rodnom je gradu završio osnovno i gimnazijsko školovanje. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, studij komparativne književnosti i teatrologije, a u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, branio je doktorski rad. Dugi niz godina učestvovao je u uređivanju sarajevske revije kao urednik za kulturna pitanja Odjek, te dramaturg u Zeničkom narodnom pozorištu.[2]
Od 1986-93. Karahasan je na mjestu docenta za dramaturgiju i historiju drame na Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu, gdje vrši dužnost dekana. Bio je glavni urednik časopisa za teoriju i kritiku umjetnost Izraz u Sarajevu. Od 1993. nakon odlaska iz Sarajeva zbog rata u BiH, živi u Grazu. 1994-95. godine gostujući je profesor na Univerzitetu u Salzburgu, 2001. u Innsbrucku, a u Berlinu od 2009-10. 1995. godine postaje stipendist DAAD Berlin, a 1995. i 1997. je lektor za bosanski, hrvatski i srpski jezik na Odsjeku za slavistiku Univerziteta u Göttingenu. U akademskoj godini 2007/08. je stipendist naučnog kolegija Wissenschaftskolleg u Berlinu.[2]
Od 1993. radio je kao dramaturg za pozorište ARBOS – Gesellschaft für Musik und Theater. Piše drame, romane, pripovjetke, eseje, historiju i kritiku teatra i učestvuje kao pozorišni reditelj. Njegovi pozorišni komadi igraju se u Austriji (Beč, Krems, Hallein, Eisenstadt, Salzburg, Villach, Klagenfurt), Njemačkoj (Gera, Erfurt, Berlin, Leipzig), Bosni i Hercegovini (Sarajevo), Ukrajini (Odesa), Češkoj (Prag, Hradec Králové, Brno), Kosovu (Priština), Poljskoj (Szczecin), Singapuru (Singapore Arts Festival) i SAD (Washington D.C.). Živio je i radio u Sarajevu i Grazu sa suprugom Draganom Tomašević-Karahasan, gdje je preminuo 19. maja 2023. godine.
Dževad Karahasan je neponovljiv majstor pisane riječi. Svaka njegova knjiga me ostavila bez teksta i oduševila. Želim pročitati sve što je Karahasan napisao. 😍😍❤️
Simon Mihailović je čovjek u ranim pedesetim godinama. Nakon 25 godina boravka u inostranstvu vraća se u svoj rodni grad Foču. Foča je mali grad smješten na istoku Bosne. Za vrijeme II svjetskog rata u Foči su se dogodili veliki zločini nad muslimanima. Na dan njegovog povratka ubijena je Zuhra, Simonova srednjoškolska ljubav. Ubrzo nakon njenog ubistva, dolazi do serije ubistava kojima je počinitelj nepoznat. Simon je potresen jer je poznavao sve ubijene. Bili su to njegovi školski prijatelji i poznanici. Situacija u gradu je napeta, ubistva nevinih ljudi nikog ne ostavljaju ravnodušnim. Čak i Simonova kuća čudno reaguje. Simon čuje neobične zvukove... Simon je čovjek koji ne može osjetiti mržnju prema drugima, sav je ispunjen ljubavlju prema svojoj supruzi Barbari.
Roman oživljava sjećanje na mračnu prošlost. U romanu likovi vode filozofsku raspravu o životu i o stanju u društvu. Preporuka! Citati: "Čovjek je stvaran i živ dok ga pamti i prepoznaje par ljudi i par stvari, recimo bar jedan čovjek i bar jedno mjesto pod kapom nebeskom." "Svaka izdvojenost je istovremeno obilježenost, i ona najbolja ima nešto od obilježenosti." "Uvijek se može pasti u svoju prošlost, kao u zamku koju nam je vrijeme razapelo; upamćena ili zaboravljena, vidljiva ili nevidljiva, prošlost je uvijek tu, neizbježna i neumoljiva, kao klopka koju ne možemo izbjeći koliko ni strane svijeta."
"Neka me neko ošamari, brbljam i mozak mi se raspada!"
To su riječi koje sam napisala sagovornicima nakon ispisanih pet paragrafa, kojima sam pokušala objasniti radnju ovog romana.
Nisam sigurna da li ima smisla davati ikakvu ocjenu knjizi koja te u tolikoj mjeri zbuni kad je konačno zatvoriš, da nisi u stanju efektivno misliti. Čitajući, stekneš dojam da shvataš šta se dešava i da možeš naslutiti daljnji tok radnje, ali ne... Imaš osjećaj da ne želiš svjedočiti opisanim dešavanjima, ali da bi ipak trebao. Radnja se intenzivno počinje razvijati od 165. stranice, nakon koje ću samo reći: "Sretno!". Ako si dotle mislio da shvataš gdje sve vodi, spremi se za preokret (ili više njih, zavisno od toga koliki si fan robovanja vlastitom mozgu po završetku čitanja).
Pristup pripovijedanju je tako čudan, a poruka toliko važna da ne mogu da se odlučim opravdava li ona ovo kroz šta sam prošla na putu do iste. Emocije koje je knjiga probudila u meni su: strah, zbunjenost i užasnutost. Nije bilo suza, a pogotovo ne smijeha, tako da joj dajem 3 zvjezdice.
Pitkog jezika, teška, filozofska, životna, puna pasaža o unutrašnjim doživljajima, osećanjima tela, mirisima, isprepletena kafkijanskim pričama, uvidima iz života, duboko etičkim i religioznim istraživanjima. Sve ovo, upakovano u uzbudljivu celinu, na momente uznemirujuću. Čudesan glavni lik "svetog ludaka", "blaženog blesana" koji postaje svestan neiskrenosti sveta i moralnih posrnuća ljudi, spuštajući se u onostrano.