Isušena kaljuža

by Janko Polić Kamov

Janko Polic Kamov rodjen je u Pecinama pokraj Susaka 1886. Gimnaziju je pohadjao najprije u Rijeci i Senju, a zatim u Zagrebu, buduci da je iz prijasnjih bio izbacen zbog neposluha. 1903. nekoliko je mjeseci proveo u zatvoru kao sudionik proturezimskog pokreta. S glumackom druzinom putovao je kasnije po Dalmaciji i Crnoj Gori, a bavio se i razlicitim trgovackim poslovima. 1906, nakon upale pluca, zdravlje mu je ozbiljno naruseno. 1909. odlazi u Spanjolsku, gdje, u Barceloni, umire godinu dana kasnije. Kritika gleda na Kamova kao na originalnu i samosvojnu osobnost unutar hrvatske moderne, a "Isusenu kaljuzu"smatra intimnom kronikom koja sazima kljucne osobine Kamovljeve avangardisticko prevratnistvo u odnosu na tradiciju. Roman u tri dijela pripovijeda o Arsenu Toplaku, mladome intelektualcu koji saznaje da boluje od tuberkuloze. Toplakova bolest predstavlja jedno od temeljnih slika kojima europska kultura u cjelini oznacava proces prociscenja i ljudske metamorfoze u visa stanja. Elementi duhovne spoznaje kod Kamova se pretvaraju u stanja bolesti, alkoholizma, incesta, sadizma, destruktivnosti, anarhije te se tako u potpunosti urusavaju temeljne vrijednosti zapadne civilizacije na kojima je pocivalo drustvo Kamovljeva doba.

Genres: Fiction, Classics, Modern

345 pages, Hardcover

First published January 1, 1957

About the author

Rebellious by nature, he was expelled from Rijeka high school and dropped out of the school in Zagreb. Because of his participation in the demonstration against the Hungarian governor in Croatia, Khuen-Héderváry, he was sentenced to three months in prison in 1903. Headstrong and temperamental, he called himself Kamov, after Ham (or Kam) from the Old Testament, who saw his father Noah naked but unlike his siblings Shem and Japhet did not cover his nakedness, thus issuing a curse. Kamov probably saw himself as a revealer of bourgeoise hypocrisy and wrote to his brother Vladimir in 1910 - "Kamov to me is a literary program..."
His literary work was small, but very significant, because in his poems and plays he expressed his anger and displeasure over hypocrisy and injustice of his contemporaries in a way unprecedented in Croatian literature. His masterwork is a modernist novel Isušena kaljuža (1906-1909) saturated with psychosexual and spiritual conflicts of the iconoclastic first-person narrator and later described as a proto-existentialist prose, written decades before the literary movement's appearance. Kamov's novel, invariably described as the premier Croatian avant-garde major prose work, was printed for the first time in 1956. Because of that he earned reputation as one of the greatest rebels and iconoclasts in history of Croatian culture.
He died at the age of 24 in Barcelona and was buried at the hospital cemetery near Hospital de la Santa Creu.

Reviews

[Batisse]

"- Vidiš kaki si ti, a kaki ja. Ti bi jeo kobasica i pio likere, makar je to užasni diston: nemaš sluha."

Ok. Kamov je luđak. Manijak. Genijalac.

Nećkala sam se dal da knjizi dam 4/5. Razlog tome je bio što sam nakon pročitane biografije uvidjela mnogo sličnosti između njegovog života i života Arsena Toplaka, glavnog lika u romanu. Dakle, čini mi se da bi riječ mogla biti o nevjerojatno opsežnom i detaljnom dnevniku gdje se iza lika Arsena skriva sam Janko. Ne mislim da je to nužno loše, ali svakako je jedna druga razina pisanja u pitanju kada se ne radi o autobiografiji. Osim toga, ponekad mi je bilo previše filozofiranja oko pijančevanja. Kužim da brije na vino i rakiju (i jaki patriotizam svojedobno, domovina mu je bila ahilova peta), ali tu mi se ponekad znala izgubiti čar teksta. No pa kaj. Pravi bećar! I taj mlaki cjelov koji ga je mučio otpočetka do kraja.

Isfurao je autoanalizu do kraja, koliko god je mogao, i pritom lijepo zaključio da je upravo radi nje malko poludio. Nikakvo čudo. Konstantna psihologizacija, vrlo poetična na trenutke. Kamov je mogao biti filozof da je htio. Ustvari, pokazuje i sposobnosti psihološkog i psihijatrijskog znanja i zaključivanja. Primjerice, kada u tablici suprotstavlja karakteristike različite za građana i seljaka (sebe i prijatelja Marka, sebe histerika i njega idiota). U idućoj tablici razlikuje psihozu i nervosu. Sistematičan je analitičar. Vrlo hrabar u pisanju također, nesputan, što se očituje ne samo u naklapanjima o domovini i politici, kritici društva, opet i opet i opet o vinu, sramotnom mlakom cjelovu kojeg je udijelio jednoj sluškinji, već i u cijelom poglavlju koje se tiče toga kako ima proljev u vlaku, ali u trećem razredu nema WC-a, brutalna analiza tog fenomena te potom veličanje javnih WC-a. Stvarno je lud, i volim ga. Žao mi je da je lik bio toliko pogođen mađarizacijom i da nije uspio pobjeći od svojih strasti koje su ga na kraju u siromaštvu dokrajčile.

Živio Jankec! Popit ću vina za tebe kad me prođe mamurluk.

[Ivana]

Znam nije je lako za pročitati,većini barem, ali stvarno vrijedi truda jer je po meni najveći dokaz Polićevog talenta. Nesređena je, ne samo kao djelo moderne jer sva djela moderne imaju osobine kaosa, nego je i vidljivo da nije bila izdana, ni lektorirana i moglo je biti drukčije da Polić nije umro mlad, a opet svejedno je genijalna i stvarno je vrijedi pročitati. Barem dvaput.

[zuzana]

da je danas ziv pisa bi tekstove za kranksvester

[Ⰰⱃⰿⰰⱀⰴ Ⱆⰾⰴⰵⱃⰻⰽⱁ Ⱅⰵⱄⰾⰰ]

Matica hrvatska
Zagreb, 2003.
Bilješka o piscu: Darko Gašparović
Uz crteže Zlatka Kesera
Prije svega poruka sponzora; https://www.youtube.com/watch?v=Sl7Ho...
Na početku bih se zahvalio čitateljstvu koje mi šalje materijalnu podršku. Tu prije svega mislim na svoje čitatelje vesele koralje s Velikog koraljnog grebena kraj Australije i njihovu podršku u vidu pet tona prvoklasne tune. Hvala dragi moji žarnjaci! Zahvalio bih i tamnoputim čitateljicama Svetog Kristofora i Nevisa na darovnici u iznosu od 10 000 turskih lira te tri školjke. Hvala puno preplanulim čitateljicama! Upozorio bih svoje čitateljstvo iz Hrvatske da se ugleda na australske koralje i tamnopute Kristoforanke koji mi svaki mjesec šalju podršku na moj Partenon i PayPal račun.
Svaka kuna, turska lira, tuna ili školjka puno znači. Ipak, naglasio bih da preporučujem eure pri uplati na moj račun.
Zašto dadoh dvojku Kamovu? Ako nastavite čitati doznat ćete!
U jezičnom pogledu u vidu sociolingvističke situacije zanimljivo je kako je jezik gotovo istovjetan današnjem hrvatskom standardu. U tekstu nailazimo na (i)jekavski refleks jata - npr: "Na prozorima vidjevaše se cvijeće..". No, sam tekst pruža neke oblike koji bi danas bili smatrani "srbizmima" poput "istraživaoca", "sveštenik" te "evolucionisano", istodobno se javljaju u neki očiti "kroatizmi" poput "općeniti" ili "ubojstvo".
Upitna i odnosna zamjenica se javlja u oba oblika; i "što" i "šta". Oblik "šta" se javlja u izravnim dijalozima samih likova, i to u neformalnoj komunikaciji.
Zanimljivo je kako je kod Kamova glagol "masturbirati" povratni glagol; "Ja se više ne masturbiram." Navedeno se javlja na još nekim mjestima u tekstu.
Zanimljiv je morfološki oblik pridjeva "sanjljivi" umjesto "sanjivi".
Zanimljiv je leksem "budlaj" u značenju "vukodlak". Navedeni leksem ne pronalazim na http://hjp.znanje.hr/index.php?show=s.... Je li riječ o hapaksu ili nekom kvarnerskom regionalizmu?
Jezik razbijanjem ustaljenih konvencija izgrađuje avangardnost teksta. Česte su onomatopeje, nizanje koje je gramatički nepravilno, na više mjesta u romanu se vizualno tekst korporira kao dva spisa, dva opisa (teško je to ovako objasniti, uzmite sami knjigu u ruke, da mi šaljete eure možda bih i detaljnije to objasnio).
Jezično je tekst nedovršen, ali i siromašan, pogotovo uzevši u obzir da se radi o poetici ekspresionizma. U jezičnom smislu daleko bolji ekspresionisti (ekspresionisti s jačim i boljim razinama jezične aktualizacije) su bili A.B. Šimić te Ulderiko Donadini. Osobno mi se u jezičnom smislu ne dopada i Kamovljevo pjesništvo; stalno se javljaju isti epiteti i leksemi u vezi krvi i mraka, crvene i crne boje. Kamovljev opus je prenaglašen u našoj književnosti.
Roman je struktuiran na način da je podijeljen u tri cjeline; "Na dnu", "U šir" te "U vis". Tekst se iznosi autodijegetičkom naracijom (glavni lik Arsen je ujedno i narator). Modernizam u tehnologiji pisanja i konstrukciji djela je neupitan, no loše je ostvaren. Kao što već rekoh ne postoji jača jezična aktualizacija, unutarnji monolozi, digresije i druge retardacije su uistinu često poput retardacija u drugoj semantičkoj inačici te riječi. Snovi su bitan segment romana. Fragmentarnost je jedno od od temeljnih tkanja samog pisanja. Navedeno Ulderiko Donadini sve daleko bolje ostvaruje.
Sadržajno govoreći ovaj roman je često dosadan. Uglavnom se radi o loše provedenom psihološkom prodiranju unutar Arsenova uma. Dijalozi i unutarnji monolozi kojima se ostvaruje esejističnost i bacanje ideja u sam roman su dosta plitki i nezanimljivi, pseudodostojevština. Donadini je tako bolje psihološki produbljivao likove i bacao pravu dostojevštinu da je sramotno kako je Kamov u čitankama a sam Donadini nije.
Ideološki podtekst djela je danas postao čisti mainstream. Ateizam i radikalni liberalizam su tako srednjostrujaški da su sponzorirani od strane korporacija i Hollywooda. U tom vidu bih istaknuo da je Kamov uistinu bio provokacija 1908., no 2018. je Kamovljev liberalizam postao provokacija zdravom razumu. Temporocentrizam je važnost svjesnosti o tome kako svako razdoblje na drugačiji način sagledava neko drugo razdoblje. U doba gej parada, pobačaja, ginocentričnosti, MeToo virtue signalinga Kamovljev liberalizam više nikoga ne šokira.
A, i Kamovljevo glorificiranje i opčinjenost alkoholom je zbilja nezrela i dekadentna.
Čitajte Donadinija ako zbilja imate hrabrost izgubiti se u mraku!
Hasta luego!

[Krog]

Jedno vrlo tmurno i depresivno djelo. Ako bi se i moglo usporediti sa nekim djelima na koje je eventualno utjecao ili preduhitrio ,tipa Kiklopom ili Derviš i smrt, rekao bih da fali puno toga što te knjige imaju.
Derviš ima vrlo dobro utvrđen svijet i likove, a Kiklop ima zapravo više nego dovoljno humora. Zapravo, nakon Kaljuže rekao bih da je Kiklop urnebesna komedija. Tu je i dašak Knutove Gladi i podsjeća na film Naked of Mike Leigh-a, no ujedno ima nešto sasvim sebi originalno.
Malo sam još išao gledati i jedino što bi moglo biti slično (nisam pročitao) je Imoralist od Andre Gidea (tuberkuloza, seksualne misli…) ali Kamov nije mogao pročitati to štivo jer nije znao francuski.

Dakako, obje imaju tog naslovnog, tmurnog i opresivnog gonitelja radnje (koje ovdje nema uopće), to jest misli, pa tako i Kaljuža.
Pokušat ću objasniti kako sam skontao simboliku “isušene kaljuže”. Nebo je glavni motiv u knjizi, i stalno ga pripovjedač opisuje u odnosu sa zemljom.
Jednom čak komentira od Tiziana sliku Uznesenje Djevice tako da se koncentrira na gadne ljude koji (po njemu) ju žele zgrabit za minđu što je ujedno egzemplarni primjer njegovog specifičnog maddona whore kompleksa.

Radi se o razočaranosti sa licemjernim svijetom, Arsen vidi nebo (ideal) kako je daleko od zemlje (realnost) te isušena kaljuža predstavlja skorenu zemlju bez ikakvih odmazda (bez vode iz oblaka). Kad nema ideala, ništa za što te briga ili u što vjeruješ, ostane to, on sam, Arsen je ta kaljuža.
I sam objasni simboliku sušice kroz impresivan prozni tekst (stranica 154) o magli. Zašao je u maglu u gradu gdje ne može razaznati ništa (kao Josipa Lisac), a ona se ušuljala u njegova pluća, u samu njegovu unutrašnjost.

Na neki način Kamov predstavi Kunderovu tezu nepodnošljive lakoće postojanja na ironičan način kroz tri akta: Na Dnu, U šir i U vis. Svakim poglavljem, sve se više sroza. Na početku ima barem taj svoj perverzitet. Zapravo, više mu smeta impotencija (koja mi nije sasvim jasna, samo mu se jednom na početku nije digao?) nego tuberkuloza, barem ga je taj razvrat držao na životu prije, ovako je postao trica - impotentni pervertit. Imao je alkohol i nihilističku filozofiju, uživao je u svom beskonačnom padu tminom dna. U to dno se stalno vraća. Što kad izađeš iz Platonove špilje i skontaš da je svijet i dalje ista ta špilja samo malo veća? Što onda? Sestra mu čak pošalje pismo koji mu da izlaz sa svim riješenim uslovima, posao, ljubav, sve unatoč njegovoj autodestrukciji. Sve mu je na pladnju servirano, a ipak ga ne zanima.
Pri kraju gubi i tu svoju ironiju, svaka njegova pomisao ga je malo pomalo ispraznila.
Sve dok se ne nađe u krevetu potpuno isušen, toliko da je lagan ko dim cigarete, u vis.

"Naš je život čik; bio je jedamput cigara... I tinja... Sav je žut, ižvakan, zaslinjen... I to je moja duša! Već godine i godine autoanalize: utežem, sišem, gnječim, griskam, palim i pripaljujem... Ko strastveni pušač. I pljuckam, jer je ostao samo nikotin i kiselica... Kako je dosadno i gorko! I sve je otišlo u dim; i pepeo: dim se je izgubio u zraku, pepeo je raznio vjetar širom svijeta. Kod mene je ostao čik, da se baci u smetište."
Nije da bezveze naglasi više puta “pomozi, cigareto (bože)” odnosno cigareta mu je postala jedini bog pri kraju.

Nakon prvog čina, postalo mi je jako naporno čitati, kad je prešlo u prvo lice. Prvenstveno jer sam ostao sam sa njegovim repetativnim i uvrnutim mislima.
Jedino se Ivan Galeb može mjeriti sa Arsenom u poetičkom blebetanju bez da se išta suvislo kaže, a da si pritom umisli da je rekao nešto značajno.
I ponekad kaže nešto zanimljivo poput njegovih crtica gdje predstavi umjetnost kao moć koja se koristi za obmanu i manipulaciju, dodatak na tezu neba i zemlje, ideala i realnosti, te je ujedno preduhitrio Nabokova.
Ali većina toga je suhoparno alkoholičarsko mlaćenje prazne slame “Žene šiju, muškarci drže lopate… itd.” Mislim, sve je to dobro do neke granice, tu se može cijeniti sama realnost protoka misli, ima toga pregršt i u Kiklopu, ali velim, Kiklop je smiješan. S obzirom na slobodan stil i na preverzne teme, sav potencijal da bude komično do suza ostao je neiskorišten, a humor je ključan za ovakvo štivo. Da je skratio na pola druga dva dijela, bilo bi isto podnošljivo.

Kamov apsolutno ništa ne napravi sa svim tim likovima i samim protagonistom, odluči ponavljati senilne Arsenove misli (kao što se ja ponavljam u ovoj recenziji). Na neki način to je i larpurlartistički impresivno.

Čini mi se da je današnji sentiment taj da nije potrebna nikakva tragedija u životu umjetnika da bi se stvorilo kvalitetno djelo. Apsolutno se ne slažem, ja ne bi mogao probaviti ovu knjigu da nisam bio siguran u to da se Kamov napatio u životu i očito je koliko je personalna knjiga.
David Lynch na primjer drži taj sentiment, al čak bi rekao da je on sam primjer toga da je patnja kritična. Motivi iz njegovih filmova proizlaze iz neke njegove boli, tipa Eraserhead se manifestirao iz njegovog osjećaja zarobljenosti s obiteljskim životom i tako…
Možda nije najtragičniji primjer, ali je svakako patio i internalizirao to tiščeće čuvstvo i da nije prošao kroz taj drugi Hegelov korak, ne bi napravio treći (film).
Bez sumnje Knut Hamsun ne bi mogao napisati 150 stranica o čistom gladovanju do smrti da nije sam prošao kroz to, pa tako i Kamov, ova knjiga je njegov život i doslovno ostavština baš zato što je tragičar i teško mi je odvojiti umjetnika od samog štiva u ovom slučaju zbog preintimnih i specifičnih misli, a i znamo da se Arsenov i njegov život podudaraju.

Ujedno, stvar je u tome koliko je osjećajan umjetnik, Kurt Cobain je imao relativno standardno odrastanje, a ipak je bio depresivac, sama rastava roditelja ga je teško pogodila i od tad je intenzivno uviđao mračnije i bolnije stvari u životu bez obzira na ptice što cvrkuću.
Pa takav je bio i Arsenov preokret, njegova bolest počinje onog dana kad je saznao da mu je kum svetac imao aferu sa sluškinjom, njega je to satralo, meni bi bilo smiješno. Tu počinje njegovo razočaranje sa svijetom i “ironična pobuna”. Od tad vidi licemjerje na svakom stupu društva i rađe ide direktno do dna kaljuže i druži se sa barabama koji su možda još gore hulje u pretvaranju al barem zna ko su šta su kao što štakor zna gdje je u kaljuži broda.

Jasno da je osjetljiva duša, kako ga je pogodilo zahladnjenje odnosa sa njegovim drugom slikarom Markom kad ga je posjetio u Rimu. To je čak jedan od bolji dijelova druge polovice al je okaljan time što Kamov ponovi sve pet puta.
“-Oprosti. Mislio sam, da će to biti jedan topli sastanak uime zajedničkog rada, ali mi ne radimo. Ja sam ohladio. Ti tražiš topline. Oprosti.”
Mislim da solidno prikaže tu situaciju između ljudi kad ne znaš zašto i kako je prestalo funkcionirati u vezi i to očajno traženje rješenja.

Nije nimalo iznenađujuće što prizna Marku najednom da je seksualno zlostavio osmogodišnjakinju (stranica 266, nadam se da taj dio nije autobiografski). Tako i počne roman, sa opisom proljeća kao “miris djevojčica koje upravo sazrijevaju” tako nekako, ugh. Cijelo vrijeme ko da čitam manifest nekog serijalnog ili masovnog ubojice ili silovatelja. Zaista između redaka se može zaključiti da je podosta tih žena sa ulice silovao čisto jer je očito da je ekstremno nepovjerljiv narator.

Arsena bi opisao kao Dostojevskijev wet dream od lika, nešto poput onog iz Zapisi iz podzemlja ili Ivan Karamazov, potpuni nihilistički ekstremitet (uz to je seksualni umobolnik). Koji je njegov problem lol? Vjerujem da se bavio sportom i da se nije propio i prokurvo, ne bi postao nihilist. On vjeruje da je obrnuto, da je izgubio vjeru, pa da se onda srozao, ali nekada se treba primiti kolotečine da se ne upadne u oblomovštinu ko on. Vjerujem da je cijela poanta knjige kako sam u krivu i ja se stvarno suosjećam sa Arsenom barem kao danguba i sa njegovim traganjem za motivacijom, but chill bro.
Naravno da ga je alkohol i razvratnost slomilo, zato i tvrdim da nema tu neke duboke filozofije, jednostavno si je spalio mozak i to je sve očitije što smo dulje i dublje s njegovim mislima.

Na neki način ovo je i vremenska kapsula jer je pogođen sentiment mađarizacije i panslavenizma (str. 171). Ujedno mi se sviđa njegova teza o nacionalizmu, kako vladar Hrvatske mora bit stranac jer da je Hrvat na vlasti, to bi bila perverzija. Da moćnik bude jedan od nas, moćnik koji mora tlačiti svoj narod, bolje je da se taj bič preda strancu da imamo ispriku se žaliti.

Cijenim iskrenost i realnost misli, ali na kraju dana ovo je originalni degenerativni protok mračnih nebuloza i tričarija sa bljeskovima briljantnosti, ali zbog pedofilije ne mogu preporučiti nikome.

5/10.

[Barbora Blažková]

“Neodsuzujte člověka, protože není nezbytné ukázat podlou hloupost. Nevynášejte krásu, protože špína ji brutálním pohybem shodí pod své nohy.”

Mladičký autor zemřel ve věku nedožitých 24let i tak se mu za sebou podařilo zanechat, i na dnešní poměry řekla bych, provokativní dílo, které bývá přirovnáváno k práci Franze Kafky, Alberta Cumes či Jamese Joyce.

Hlavní hrdina, mladý intelektuál Arsen čelí smrtelné chorobě a při svých úvahách bere na paškál snad vše, co vás jen napadne: sebe, druhé, krásu, smrt, vztahy, pokrytectví, víru, společenské normy ad. Tehdy sotva dvacetiletý autor napsal dílo plné konfliktů - inter i intrapersonálních, psychosexuálních, duchovních, celospolečenských, aniž by podsouval, co je “správné”. To si nakonec, nadčasově v duchu radikálního relativismu, musí každý čtenář rozhodnout sám.

Ač jsem fanynka zmíněného Kafky či Camuse, k jejichž textům zahraniční recenzenti Kamovova přirovnávají, Vysušená kaluž se mi chvílemi četla obtížně. Někdy jsem se ztrácela v tom, která z postav právě hovoří, případně kde (ať už z hlediska místa nebo času) se právě děj a hrdina nachází.

Je až s podivem, do jaké hloubky i šíře se Kamovovi podařilo vykreslit osobnost hlavního hrdiny. Snad se to povedlo i díky tomu, že nezanedbatelnou část textu tvoří proud vědomí Arsena plný filozofování, intelektualizování, dojmů. Ač surrealismus coby umělecký směr a životní styl bývá zasazován zhruba až do dvacátých a třicátých let minulého století, tedy po autorově smrti, ve Vysušené kaluži lze vystopovat princip volných asociací a zaznamenávání proudu myšlenek, rysy předznamenávající nástup surrealismu v literatuře. Obdobně pozornost věnovaná individuální a jedinečné lidské zkušenosti typická pro poválečný existencionalismu mohla být v kontextu doby vzniku románu (1906-1909) mimořádná. Tohle vše dělá dílo jistě nadčasové, ale pro mě zároveň o to složitější k pochopení. Bylo-li jedním z cílů autora čtenáři zprostředkovat prožitek vnitřního chaosu, tak se to v mém případě rozhodně podařilo. Akorát jsem pak občas postrádala chuť a vůli se začíst.

Konflikt se vším a všemi pro mě stavěl hradbu ve schopnosti sympatizovat s Arsenem, zároveň mě vedl k respektu vůči schopnosti formulovat rozervanost do slov. A pak mi došlo, že všechen ten boj má být možná sérum proti strachu z umírání, ze samoty, z neznáma.


“Ano, záleželo jim na jeho životě jako na každém předmětu v domě. Ne z prosté lásky k němu, ale z hrůzy z umírání, z tajemna, které přináší problém života, z neznáma, kterému se nemoc vzpírá, ze smrti, která se na mrtvém stává živou realitou a ty si na ni můžeš sáhnout, vnímat ji, vidět i cítit.”

[Jelena ☀]

Počela sam čitati ovu knjigu jer mi je Janko Polić Kamov interesantna ličnost. Kao pisac/pjesnik, ali kao i osoba.

Kad sam počela čitati ovaj roman nisam imala velika očekivanja i u početku sam stvarno imala problem pratiti i čitati, pošto mi je bilo teško pratiti Arsenove misli i kompleksnost napisanog. S vremenom je postalo lakše i stranice su se okretale jedna za drugom.

Malo je reći da sam oduševljena, ostala sam bez teksta. Posebno me fasciniralo s kojom lakoćom Janko Polić Kamov piše tako neke specifične i kompleksne teorije i kako drži čitatelja zaintrigiranim da nastavi dalje čitati, da se pita što je s Arsenom. Što će reći? Što će napraviti.

Mislim da kroz Arsena, Kamov pokušava ukazati i na one dijelove naše psihe koje mi zatomimo jer se čine neljudski i loši, zli, sramni, a zapravo su sastavni dio svakoga od nas. Kod nekih više dominiraju, a kod nekih manje, neki to koriste protiv ljudi, drugi protiv sebe, zato je to koliko god zvučalo mizerno, dio nas.

Volim pisce/pjesnike kod kojih kad čitam njihova djela imam osjećaj kao da sam u nekom kafiću i pijem kavu s njima, pušim i samo razgovaram. Točno takav dojam i ostavlja Janko Polić Kamov. Da sam ja lik u romanu, bila bih uhvatila Arsena pod ruku dok luta nekim uličicama i pozvala ga na piće i razgovor. A da je Kamov još živ, što je naravno netočno, ali da je, voljela bih otići na večeru s njim. Samo razgovarati, otvarati nove teme, iznositi svoja stajališta i argumentirati s njim i protiv njega. Tako da može se reći da sam upoznavajući Janka Polića Kamova kroz ono dostupno na internetu, stekla simpatiju i iskreno totalno se zaljubila u njega i njegov mozak.

Kroz sva tri dijela Kamov nastoji objasniti kamo Arsen ide u intelektualnom, duhovnom, umjetničkom i seksualnom smislu. Zato je prvi dio - Na dnu, težak; drugi - U šir, poletan; te treći - U vis, para.

Knjigu bih preporučila svima koji imaju hrabrost kroz Arsena upoznati dio svoje psihe koji im se ne sviđa, jer ga svi imamo, ali ga ne želimo vidjeti.

[Antonija Čirjak]

Teška za čitanje, dosadna..

[Samo Klasici]

Težak roman za čitanje. Čitatelj teško stvara vezu s likovima i teško se istinski zainteresirati za jedan takav roman.

[zvetiđ]

U redu je, Janko, mislim da smo shvatili...

[Stipe]

Težak, kompleksan i mučan roman u kojem nema mjesta nekom pretjeranom veselju: samo blato, neugoda postojanja, psihoanaliza samog sebe i to je to. Neki bi rekli: ništa što već nismo vidjeli u hrvatskoj književnosti. E pa nismo, barem ne na ovakav način. Ovaj je roman ispred svog vremena, ali nije savršen. Kamov je mogao pisati i bolje. Ponekad se previše ponavlja, ponekad ne zna što želi reći, ponekad pljuje samo da pljuje. I neka pljuje, evo i ja ću jednom. Solidarnost!

[Eyelash]

Petica za nadražujuće rečenice.
Inače iscrpljujući roman, prepun autoanaliza koje neće ostaviti ravnodušnima ni najkritičnije flegme, no nisam sigurna kad ću mu se ponovo vratiti.

[Vedrana]

http://free-sb.htnet.hr/tkdBROD/djela... - citajte Kamova online!