Roman o lutanju uglednog inostranog pesnika, klasičnog humaniste i njegovog lokalnog prevodioca kroz svet ratnog Sarajeva tokom 1992. godine.
* Majstorsko pripovedanje Dževada Karahasana ima moć da nas dovede do suza i nasmeje u isti mah. Višeslojni narativ nam nudi mogućnost dramatičnog poniranja u dubinu teksta, u dubinu bića, ali i bezbrižnog lebdenja iznad površine. Živopisni likovi, koji nam postaju manje ili više dragi, doslovno kao da žive s nama - ne samo dok čitamo, nego i dugo nakon što smo pročitali knjigu.
I u ovom svom delu pisac nas je već tradicionalno “počastio” mikroesejima vrednim posebne pažnje, koji su utkani u tkivo teksta i karakteristični za njegovu prozu. Oni nam nude svežu, jasnu i okrepljujuću misao, što je u savremenom svetu prava dragocenost. Knjiga se bavi graničnim situacijama i nekim od najbolnijih pitanja čovekovog postojanja: ko smo mi uopšte, poznajemo li sebe, zašto smo tu, kako spoznati autentičnog sebe i je li to uopšte moguće.
“Sad je valjda jasno da odsustvo stida u našim južnoslovenskim kulturama objašnjava infantilnost naših naroda. Mi se ne bavimo stidom i ustvari ne znamo za njega, zato se nikada nismo pogledali sa strane i doveli u pitanje svoju predstavu o sebi. Zato vječno ostajemo deca, odnosno u neko doba postajrmo jadna matora djeca, koja sebe i sve oko sebe nastoje uvjeriti u svoju nepogrešivost i bezgrešnost- sigurni poput malog djeteta da smo centar i razlog svijeta.”
_____ Dževad Karahasan (1953-2023) bio je bosanskohercegovački, evropski pisac; po obrazovanju teatrolog i filolog. Autor je više od dvadeset knjiga priča, dramskih tekstova, eseja i romana. Dobitnik je više književnih nagrada u BiH i regionu, i posebno na nemačkom govornom području. Živeo je i radio na relaciji Grac – Sarajevo. Predavao je na univerzitetima u Sarajevu, Salcburgu, Getingemu i Berlinu.
Dževad Karahasan rođen u Duvnu, je bosanskohercegovački književnik, dramatičar, esejist, romanopisac.
U rodnom je gradu završio osnovno i gimnazijsko školovanje. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, studij komparativne književnosti i teatrologije, a u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, branio je doktorski rad. Dugi niz godina učestvovao je u uređivanju sarajevske revije kao urednik za kulturna pitanja Odjek, te dramaturg u Zeničkom narodnom pozorištu.[2]
Od 1986-93. Karahasan je na mjestu docenta za dramaturgiju i historiju drame na Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu, gdje vrši dužnost dekana. Bio je glavni urednik časopisa za teoriju i kritiku umjetnost Izraz u Sarajevu. Od 1993. nakon odlaska iz Sarajeva zbog rata u BiH, živi u Grazu. 1994-95. godine gostujući je profesor na Univerzitetu u Salzburgu, 2001. u Innsbrucku, a u Berlinu od 2009-10. 1995. godine postaje stipendist DAAD Berlin, a 1995. i 1997. je lektor za bosanski, hrvatski i srpski jezik na Odsjeku za slavistiku Univerziteta u Göttingenu. U akademskoj godini 2007/08. je stipendist naučnog kolegija Wissenschaftskolleg u Berlinu.[2]
Od 1993. radio je kao dramaturg za pozorište ARBOS – Gesellschaft für Musik und Theater. Piše drame, romane, pripovjetke, eseje, historiju i kritiku teatra i učestvuje kao pozorišni reditelj. Njegovi pozorišni komadi igraju se u Austriji (Beč, Krems, Hallein, Eisenstadt, Salzburg, Villach, Klagenfurt), Njemačkoj (Gera, Erfurt, Berlin, Leipzig), Bosni i Hercegovini (Sarajevo), Ukrajini (Odesa), Češkoj (Prag, Hradec Králové, Brno), Kosovu (Priština), Poljskoj (Szczecin), Singapuru (Singapore Arts Festival) i SAD (Washington D.C.). Živio je i radio u Sarajevu i Grazu sa suprugom Draganom Tomašević-Karahasan, gdje je preminuo 19. maja 2023. godine.
Einübung ins Schweben ist der letzte Roman von Dževad Karahasan, der noch vor seinem Tod im letzten Jahr veröffentlicht wurde. Dieses Buch ist ein harter Brocken, der mich in den letzten Tagen nicht losgelassen hat, von dem mir aber auch manchmal fast übel wurde.
Die Geschichte dreht sich weitestgehend um den Ich-Erzähler Rajko und seinen großen Lehrmeister, den weltberühmten Altphilologen und Mythenforscher Peter Hurd. Rajko begleitet Peter Ende März 1992 zu einer Lesung in Sarajevo – wenige Tage vor dem Beginn der Belagerung durch die bosnischen Serben. Kurz vor der Abreise beschließt Peter, er wolle in der Stadt bleiben, um das, was unweigerlich folgte, selbst zu erleben. Nun beginnt der Niedergang und wir beobachten durch die immer wieder idealisierende Perspektive Rajkos, wie sich Peter in der neuen Ordnung einer Stadt im Belagerungszustand Drogen und anderen Verlockungen hingibt. Das Genie strebt nach absoluter Freiheit, verliert die Kontrolle und entwickelt sich nach und nach zu einem widerwärtigen Wrack voll von Niedertracht und Selbstgerechtigkeit, aber auch Verzweiflung.
Karahasan war ein meisterhafter Erzähler und ich war von Beginn an im Bann seiner wundervollen Sprache. Unverwechselbar, was für atemberaubende Momentaufnahmen er zu schaffen vermag, während die Szenerie nichts als Leid und Elend verspricht. Ich hatte teilweise nicht nur die Bilder klar vor Augen, sondern habe auch die Sonnenstrahlen auf meinem Gesicht gespürt. Nachdem Stück für Stück klarer wurde, worauf die ganze Geschichte hinausläuft, waren die positiven Leseemotionen dahin und wichen einer Beklemmung, die ich in diesem Ausmaß beim Lesen lange nicht verspürt habe. Auch das für mich ein Beweis, was für ein Ausnahmeschriftsteller Karahasan war. Ein bild- und sprachgewaltiger Roman, der mich in den manchmal ausschweifend philosophierenden Passagen auch überfordert hat.
Anfangs tat ich mir schwer, reinzukommen. Thema, Schreibstil. Dann hat’s mich gepackt und ich fand es sowohl spannend als auch unterhaltsam und war absolut ohne Plan, wie es weiter- und ausgeht. Zwischendurch dennoch manchmal kurze schwierige Passagen, weil sehr philosophisch oder jemand ausschweifend zitiert wird. Ungewohnt ansprechend!
In den Zeitungen und im Fernsehen, im Radio und in allen Gesprächen gab es nichts außer dem Krieg, während es in den Geschäften und im Lokal, im Schlafzimmer, am Arbeitspatz und auf der Straße nichts gab, was auf Krieg hingewiesen hätte. So entfernten sich das Denken und die Erfahrung immer mehr voneinander, und dadurch zerfielen die menschliche Welt und sein Wesen in zwei Teile, zwischen denen es weder Ähnlichkeiten noch Berührungen gab. Ein derart zerrütteter, derart aus sich selbst emigrierter Mensch musste krank werden, so oder so.
Ich weiß nicht recht, wie ich diesen Roman bewerten soll. Ich denke, wir passen einfach nicht zueinander. Der Inhalt, zusammengefasst in drei Sätzen: Die Belagerung von Sarajevo zerstört den hochgebildeten und angesehenen Philologen Peter Hurd, raubt ihm seine Moral unter dem Vorwand grenzenloser Freiheit, und verwandelt ihn langsam in einen drogenabhängigen, psychisch kranken Menschen. Sein treuer Schüler und Übersetzer Rajko weiß währenddessen nicht, wie er seine Tage füllen soll, und leidet unter einem Gefühl der Nutzlosigkeit und Machtlosigkeit, während er dem Niedergang seines Freundes und Meisters zusieht. Am Ende müssen beide feststellen, dass selbst die Flucht nach Italien das Geschehene nicht mehr rückgängig machen kann und die "Dämonen" gesiegt haben.
Ziemlich deprimierend, aber es gibt immer wieder auch lustige Momente. Nun zu meinem persönlichen Problem: Ich muss gestehen, dass ich mir beim Lesen immer wieder gewünscht habe, es ginge nur um Rajko. Wäre Peter doch nur aus Sarajevo weggefahren, dachte ich mir. Und zwar nicht nur um seiner selbst willen. Es hätte mir vollkommen genügt, mehr über Rajko, seine Mutter Ljuba, und seine anderen Bekannten zu erfahren. All die Menschen, die in Sarajevo beheimatet sind und nicht von dort weggehen konnten. Peter wurde für mich von einem Fremden in der Stadt zu einem Fremdkörper im Roman, und ich war immer mehr genervt, wenn es um ihn ging. Würde man Peter jedoch aus diesem Buch entfernen, so wäre das, als würde man ihm sein Herz herausschneiden. Er gehört untrennbar dazu, genauso wie die philosophischen Passagen bei denen ich nicht einmal sicher sagen kann, ob sie unverständlich sein sollten oder das nur für mich persönlich waren. Ich kann mir gut vorstellen, dass jemand anders von Einübung ins Schweben begeistert sein könnte. Aber ich war es nicht.
Želio bih vidjeti Šakira Mujezinovića, sopstvenim očima, oslobođenim Karahasanovog doživljaja Šakira. Mislim da je to nemoguće, ne zato jer je Šakir piščeva fikcija, nego zato što bi svaki drugi doživljaj Šakira bio bajkovit i nerealan.
“Po čemu je to život moj? Da ga nisam zaradio? Mora da sam ga sebi sašio kad mi ovako dobro stoji” našalio se Šakir i nastavio svoj put…
Fantastičan roman koji se čitatelju obraća na više nivoa. Pored onog očiglednog, sižejnog gdje se ratnja zbivanja u Sarajevu sukusiraju posredstvom dvojice likova, nositelja radnje, pred nama se pomalja i jedan novi svijet u kojem doista sve lebdi. Naša misao o svijetu lebdi, svijet u ruševinama lebdi, lebdi dim nad gradom, sam grad nad sobom prijašnjim... Mnogo toga sam negdje pribilježio, ali će i to dočekati svoje vrijeme.
Znam da je na mene ostavio snažan utisak. Preporučujem svaki roman Dževada Karahasana.
Roman o strahu, kajanju i stidu. Divno napisano; Karahasan se riječima igra kao igračkama. Kompleksne ljudske unutrašnje borbe su tako prosto opisane da čitatelj može prepoznati sebe, iako možda o sebi i svojim borbama nikada prije nije ni pomislio na sličan način. Još jedan roman o opsadi Sarajeva, njegov posljednji, i kruna Karahasanovog stvaralaštva.
Pišem maturski rad na ovu knjigu, otvorila je razne diskusije. Suptilno razdvaja svijet lebdenja od svijeta hodanja. Sam grad, misli, diskucije, emocije lebde nad onim što se zaista dešava. u potpunosti savršeno pisanje.
This entire review has been hidden because of spoilers.
Names of places are real. If you were in any of them during 04/92-10/92, watch out, the feelings are real and hurt af. Couldn't stand the famous micro-essays though.