„Zbirka Bili smo dobri momci jeste angažovana u najboljem smislu te riječi. Njena angažovanost nije proizvod određenih spoljnih okolnosti, već unutrašnjih osjećanja tjeskobe i skrivanja od društva, od porodice i na kraju od sebe samog. Zato ona ne predstavlja samo djelo u kojem se pjeva o LGBT temama, već knjigu u kojoj se iz pozicije margine problematizuju svi savremeni problemi našeg društva. Iako je osjećanje straha dominantno u mnogim od ovih pjesama, ono što odlikuje zbirku jeste izuzetna hrabrost, koja se ostvaruje prije svega u jeziku, u jasnom iskazivanju sopstvene prirode i sopstvene ljubavi.
U autorovoj koncepciji svijeta, ne postoji nijedna trauma koja se ne može izlije čiti ljubavlju, bilo da je u pitanju prijateljska, majčinska ili erotksa ljubav. Rat u koji njegov junak često ulazi, nije rat pušaka i nasilja, već rat za mir i razumijevanje. Zbrika zbog toga simbolično završava molitvom u kojoj je iskazana briga za sve, pa čak i one koji u toj bici stoje u neprijateljskim položajima. Zato se zaista za ovu zbirku može reći da predstavlja djelo hrabrosti i nježnosti.“
Đorđe Simić (1989, Valjevo) objavio je zbirke pesama Pitomi vulkan (Nova poetika, 2020. ) i Bili smo dobri momci (Prometej, Reka biblioteka, 2022.). Zajedno sa pesnikom Denisom Ćosićem priredio je Antologiju regionalne queer poezije - Rušenje četiri zida (Hrvatsko društvo pisaca, 2024.). Zastupljen u zbornicima i časopisima, kao i na internet portalima za književnost i kulturu. U okviru dramskog studija „Znakovi“ radio je na dramskim tekstovima koji su više puta nagrađivani na Festivalu pozorišnih igara dece i mladih Beograda. Glavni i odgovorni urednik portala ‘bludni stih’ koji svakog meseca objavljuje izbor regionalne ljubavne poezije u formatu elektronskog zbornika.
Nisam očekivao toliku lepotu, hrabrost, ljubav, melodiju, tugu i sreću na koje sam naišao čitajući ovo delo.
Đorđeva prva zbirka ''Pitomi vulkan'' mi se dosta svidela, čak iako nisam neki veliki čitalac poezije. Dosta sam je preporučivao i poklanjao, ali je ''Bili smo dobri momci'' nešto sasvim drugačije. Ono što je posebno kod ove zbirke jeste sama tema, i hrabrost sa kojom Đorđe piše. Neko će reći da je ovo zbirka LGBT poezije, ali je istina mnogo, mnogo veća. Kao što Fedor Majranović kaže u eseju na kraju zbirke, pet celina ove zbirke od nje pravi jedan pravi mali bildungsroman u stihu.
Prva celina bavi se odrastanjem naratora, njegovom odnosu sa ocem i majkom; druga je već malo ozbiljnija i bavi se pitanjem skrivanja seksualnosti koja je toliko česta, posebno među decom školskog uzrasta. Pesma ''Rat je ljubavi'' je možda jedna od emotivnijih i dirljivijih pesama koje sam ikad pročitao u zbirkama poezije. Zaista to mislim. Treća celina, ''Hrabar budi'', takođe se bavi seksualnošću, ali ovog puta narator se ne plaši da je iskaže. Ovde je tema odnos društva i porodice prema bilo čemu što iskače iz okvira ''normalnog'', stav porodice prema deci koja možda nisu ispala onakva kakva su oni zamislili. Poslednje dve celine su tu kao dokaz odrastanja naratora. On više ne oseća strah da bude to što jeste, te se hvata tema generalne ljubavi, ali i društvenih pitanja kao što su feminizam i patrijarhalnost. I sam naziv ove zbirke ima snažnu simboliku i nosi glasnu poruku.
Neverovatna zbirka; ovo od srca mislim. Predivna, topla, emotivna, duboka. Presjajno zamišljena; zbirka koja na neverovatan način pokriva toliko bitnih tema kao što su homoseksualizam, feminizam, toksična muževnost i urođena patrijarhalnost.
Ovo su spomenarski stihovi, koji bi uglavnom završili po zaboravljenim sveskama prelepih korica ili u, što da ne, beleškama smartfona. I iz jednog i iz drugog formata mogli bi da dospeju na različite društvene mreže i odatle imaju svoje nove živote. Instagram je hotel zapisa potpomugnutih svemu onome što godi oku. Instant trenuci proviđenja pronalaze puteljke do čitalaca i to ne mora da bude loše. Ipak, ono što predstavlja opravdanu opasnost je letimičnost. Senzacije lako razmaze i neutrališu potrebu za procesom, za trajanjem, za događajem-u-jeziku. Efekat potire, pa i zamenjuje sadržaj. Pesme Đorđa Simića su dostupne, otvorene i, što je najupadljivije, poseduju izuzetnu ličnu važnost. To je jasno, kao što je jasno da uspevaju da dospeju do relativno široke publike, uprkos tome što autor ne pretenduje da bude antologijski pesnik. Čitanost je pohvala sama po sebi, kao i konstatacija da pesme ove zbirke treba da funkcionišu kao taster za potrebno prepoznavanje i pokušaj odvezivanja čvorova u duši. Ipak, ukoliko se knjiga svede na svoju medijsku prezentaciju, ispostavlja se da je ona skromnih dometa – a najveći adut bilo kog dela nisu teme, koliko god bile važne i podsticajne, već ubedljivost i uzbuljivost umetničkog oblikovanja sveta. I tu Đorđe Simić nije otišao daleko, iako je mogao – jer u njegovoj lirici ima i epske ozlojeđenosti i dramske želje za promenom, uz impuls prema upečatljivom, dobro odabranom detalju, pa i nežnosti. Ali svi navedeni momenti mogu biti prodorniji, dublji, razrađeniji. Ovako se mogu doživeti kao ampule za sukob sa novim nespokojima, koji proizlaze iz onoga što se u zbirci nalazi, ali ne mogu se samo na to svesti. I u toj budućoj projekciji izazov ne bi bila mera hrabrosti već volja da se iskristališe nešto autentično, a novo, reljefnije – nešto što izmešta i očekivanjima lomi noge. To bi mogla i da bude ideja: preobući se iz svoje pesničke persone u neku drugu i odatle nastaviti književno koračanje, raskošnije. Vulkansko-momački, divlje pitomo i, naravno, divno nemuževno.
Za razliku od svoje prve zbirke, svog prvenca ,,Pitomi vulkan" u kojoj se autor Đorđe Simić bavi temom raskida jedne nesreće veze, u svojoj novijoj zbirci ,,Bili smo dobri momci" pristupa na malo, reklo bi se čak i sa punim pravom, zrelijim i znatno ozbiljnijim načinom, na neke druge teme svog bića.
U novijoj zbirci autor obrađuje u nekoliko etapa, kroz narativ ispovedne poezije, svoj život, kroz prizmu svog dečaštva, perioda sazrevanja i svoje spoznaje. Ali i potonjih susreta sa strahovima i sukobima. Autor se ne libi da u svojim stihovima uđe u koštac sa onim, tradicionalnim delom društva, koji ga tako lako odbacuje od sebe, karikirajući ga, stavljajući ga u nekakve kalupe, kao da kalup može čoveka učiniti srećnijim i prihvatljivijim. On se bori na svoj način, ukazujući koliku mu bol taj prezir nanosi, ali i koliko ga to inspiriše da nastavi dalje.
U zbirci koja obrađuje detinjstvo, svakako prisutan je i odnos prema roditeljima, gde imamo, stereotipično, hladnu, izgubljenu i svakako prirodno grubu balkansku figuru oca, i sa druge strane uvek, toplu, nežnu figuru majke, koja bi, po nekakvoj dogmi, trebala da bude oslonac svom detetu. Ona koja razume, koja brani, koja bezgranično voli i tu je za našeg ispovednog poetu.
Mada nas neki njegovi stihove vode na opšta mesta, primetna je opet ta lakoća izražaja koje će mnogim čitaocima koji tragaju za sobom značiti. Takođe prisutna je i svojevrsna simbolika, kao i, mada stidljivo, taj šaljiv, malo i lucidan stih koji je tu svakako u funkciji nekakvog antipuritizma, gde je sve nekako simpatično ukomponovano među korice zbirke koju ne možemo ni definisati samo jednim primarnim osećajem, već ga možemo posmatrati i promatrati kroz prizmu svih pet, jer ispovest ne može biti ograničena na jedno osećanje. Od sreće, besa i tuge preko strahova i gađenja Đorđe svojom poezijom ostavlja nešto iza sebe, kao svojevrstan poklon, svoje stihove onima kojima fali podrška, da nisu sami i da to nikada neće ni biti.
20/04/24 reread citanje pred vece poezije sa djordjem my fav poetry book<3
______________
21/09/23 reread
svaki put naidjem na nesto novo sto me pogodi
„ponosna pesma
ne bojim se, mama kamenica ni baklje što gori
navikli su nas na pljuvanje u lice sa hiljadu psovki
ne boj se ti, mama ni pretnje koja oko nas se ori
hrabro meso imam za ostrice blendera ako se kordon slomi
sin te voli“
______________
22/01/23 reread
Prelepo. Moja omiljena zbirka poezije
„deci manjeg boga“
„za mene kažu naopak je danas se polemiše sramotim li naše prezime kojekakvim pisanjem prenemuževne poezije“
„sa majčine strane sem ljubavi nasledstva nije bilo i jedino nam nje nikad nije falilo“
„junački ep
glava uz glavu od zida do zida živeli smo, srećni u roze balonu dovoljno velikom da ne izlazimo van dok ne padne mrak na moju nežnu ruku koja junački sme kolena da mu dira tek tad“
„improvizacije života
rastužuju me improvizacije života sazdane od nužnosti u četiri zida
ulicama koračamo pognutih glava a umirali su hrabriji od nas u zanosu i bez straha
na njihovim plećima svet je za nas menjan“
„rat je, ljubavi
i bombe padaju ulicama kojim hodam ukoliko probaš držati mi ruku
usred bela dana armija naoružanih čela spremna je za napad
pred budnim okom rođenog grada skrivamo se iza zidova iza mraka
rat je, ljubavi nama svakog dana“
„mama, kažu da ću goreti u paklu
pitaj ih, sine zna li taj njihov bog išta o paklu kad zemljom hodao nije kao žena“
„za vas koji ne znate
vekovima nežnosti smo čuvali od radoznalih prolaznika ne dajući povoda da u našem smeru dva puta se pogleda niti da za nama pitanje se postavlja dok nas korak ne povede u kakvu senku ili mrak gde šaputali bismo sve one reči koje većina vas ne razmišljajući da li neko sluša govori na sav glas
paganski se volimo u inat svakom ko još misli da u ljubavi se iko od nas išta pita“
„generacijski jaz
moja je baka poput smerne hrišćanke u postelju išla tek kad se ispovedi i pokvasi umorna stopala
ja na kolenima u usta nisam stavljao samo ime Boga“
„hrabar budi
a smeš li dodirnuti mi usnu jagodicom prsta dok nas neko sa druge strane parka možda gleda
Nisam stručan kada je poezija u pitanju i ne mogu da govorim o formama i drugim (ne)pravilnostima, ali mogu da govorim o emocijama. Ovde ih ima pregršt! Đorđe je bio iskren, hrabar i sa malo reči preneo veliki deo sebe na papir. U nekoj recenziji sam pročitao reči "surov" i "nežan" kada je on u pitanju, a ova zbirka sve vreme balansira između ta dva pojma. Možda nam ona na neki način pokazuje kako nežne duše žive u ovom surovom svetu.
“pitala si jednom ima li šta hrabrije od verovanja da život možemo isplanirati i odakle ta smelost da živimo svesni smrti koja strpljivo čeka
plaši me, kažeš lakoća izgovorenih reči kao što su nikada ili sutra”
Pored toga što je zbirka simbol hrabrosti, autentičnosti i ponosa, autor je možda jedan od retkih koji ne upada u zamke savremene poezije koju prati nadmenost i nedostupnost. Poezija Đorđa Simića je lična i ispovedna, a opet svako od nas se može prepoznati u njoj. Dekonstruisanje patrijarhalnog modela muškosti koje je i glavni motiv zbirke, pruža toliko željenu utehu i nadu čitaocu i čitateljki. Pritom, autor ni jednog trenutka ne preuzima zasluge niti se stavlja u poziciju “žene koja hoda zemljom”. Pesma komunicira sa čitateljima ukoliko polazi iz iskustvenog, ukoliko je svoja i pre svega iskrena.
Ovo mi je ko zna koji susret sa Simićevom poezijom, jer bukvalno i da ne prođe nedelja, a ja ne prelistam ,,Pitomi vulkan", njegovu prvu zbirku. Zbirku ,,Bili smo dobri momci" sam pročitala u jednom sedenju na podu i na mene je ostavila wow utisak.
Zbirka je podeljena na 5 celina, a svaka celina se bavi jednom određenom temom - od odnosa sa roditeljima, skrivanja seksualnosti itd. Kroz ovu zbirku se baš jako oseti kako je to biti član LGBT zajednice u našoj sredini. Iskreno, neke pesme su me zabole, potekla je i koja suza. Đorđe kroz svoju poeziju jako lepo, neposredno, neosetno prenosi emociju koju osetite tek nakon čitanja pesme ili zbirke.
Dopuniću ovo u bliskoj budućnosti, samo da mi se još malo slegnu utisci i da još par puta pročitam pesme koje su na mene ostavile najveći utisak.
Bas se primecuje sazrevanje u pisanju, teme su raznolike u odnosu na prvu knjigu i Djordje pristupa slobodnije, sa vise samopouzdanja i sigurnosti. Dirljivo, strasno, ali i kriticki nastrojeno prema svima koji sebi daju za pravo da guraju nos u tudje zivote, potrebe, osecanja i sudbinu, "Bili smo dobri momci" od mene dobija 5 od 5 i jedvacekanje svakog narednog Simicevog stiha.
Divno i prelepo! Svojim stilom pisanja i hrabrošću, podsetio me je na Radmilu Petrović.
Đorđe se u ovoj zbirci direktno, snažnim i britkim stihovima i rečima, suprotstavlja svom ocu i patrijarhalnom, konzervativnom okruženju koje odbija da prihvati varijetete ljubavi.
Sa druge strane, nežni stihovi kojima govori o svojoj ljubavi i (bivšem) partneru ukazuju na introspekciju i emotivnost vredne poštovanja!
Nadam se da će nam Đorđe podariti još mnogo lepe poezije u budućnosti!
Kupio sam ovu zbirku jer ima prelepe korice i jer se dosta govori o njoj na ig. Utisak: tema hrabra, emocija lepa i jasno mi je da je zbog toga hit, ali poezija je malo ispod proseka. Autor bi trebalo više da misli o poeziji pre sledeće zbirke i biće sigurno još bolje.
Ovo je druga autorova zbirka koju sam nestrpljivo čekao. S obzirom da je prva, Pitomi Vulkan zauzela jedno posebno mesto u mom srcu, znao sam da će mi se i ova zbirka dopasti, ali nisam ni mogao da slutim u kojoj meri. Đorđe je neko ko je u stanju da sa svega nekoliko reči vam pruži takvu emociju i da ubode pravo u centar. Pritom, ovo nije zbirka gde su glavni motivi ljubavne patnje, kao što je u većini, i naravno, nema ništa loše u tome, ali ipak, mislim da treba više prostora dati zbirkama koje pričaju ne samo o osećanju autora već i o društveno-socijalnim temama i o problemima marginalizovanih, često neshvaćenih članova društva, kao što je u ovoj zbirci situacija sa LGBT populacijom. Verujem da ću se često u toku svog života vraćati autorovim delima i da će njegove prve dve zbirke, kao i svaka naredna imati posebno mesto u mom srcu i na mojim policama. Sve preporuke.