Teško da postoji bolnija tema od smrti bližnjih. Bol lomi, a reči beže – što od stiska muke, što zbog nekog zida i opkoljavajućeg osećaja koji zadesi svakoga suočenog sa gubitkom. Bol lomi, sve dok ne probije svaku odbranu svesti, tamo gde je govor potpuno poražen. Do tog trenutka, mehanizmi odbrane su različiti, a ponekad i uznemirujuće neprikladni. Poneko od smrti, uglavnom nesvesno, pravi predstavu – gde sahrana voljene osobe deluje kao san, eksces, snimak na kome je ja poništeno. Znam i ljude koji se na sahranama smeju, odnosno, koji u pauzi od neverice i očaja, odjednom, prsnu u smeh. A poneko u smrti pronađe i neki jezivi, ali potrebni karneval. Esterhazi je, tako, od smrti svoje majke smućkao jedan (Molotovljev) koktel osećanja, nimalo zaceljujuć, već čak i autodestruktivan, a svakako neprijatan. I to ne neprijatan zbog patosa, nego, baš suprotno, zbog uznemirujuće karnevalizacije smrti, koje se posebno ispoljava u odnosu na prikaz tela majke. Ta istorija tela majke u odnosu na sve ono što telo može predstavljati, vrlo je bolna, pa i mučna tačka. Esterhazi je tu bio zaista inovativan, pa i, možda, hrabar – pokušao je da oponaša poziciju same majke, da ona u nekom momentu progovara – da se pozicije promene. Ali jedna od nevolja sa smrću je što je naša smrt uvek smrt drugih, prema tome, izmeštanje nije moguće, čak i kada hoćemo da autentičnost svoje nove pozicije verifikujemo duboko ličnim, pa i kompromitujućim detaljima nečije intime. I tako se iz jednog obruča neprijatnosti dolazi do drugog; a u Esterhazijevom se korporalnom humoru i prividnom spisateljskom nehaju, koji je najbolniji kad prostruji duhovitošću, nalazi jedna grdna muka gde su reči samo nuspojava.
Delikatna je ovo knjiga, čak i kad je razočaravajuća. Nije slučajno Esterhazi to što jeste i ova knjiga nipošto nije slaba, a još manje mlaka, ali ipak preporučujem da se čita njegov „Dnevnik o gušterači” – delo koje je usledilo nakon svega – Esterhazijev predsmrtni dnevnik. Izuzetno je zanimljivo porediti „Pomoćne glagole srca” sa tom knjigom – ali i promisliti o čemu uopšte govorimo kada govorimo o smrti? Jesmo li ubedljiviji kada je reč o našoj smrti ili smrti nekog dragog? I da li je poslednje pitanje, zapravo, neumesno?
Isti niz pitanja može se postaviti i za Handkeov „Užas praznine”. I u tom mogućem susretu, Esterhazijev bolni roman može dobiti dodatan značaj.