Nastavak svedočenja Gorana Živaljevića, autora knjige o menama i delovanju srpske Službe državne bezbednosti u prethodne tri decenije, ovoga puta u vidu niza poglavlja o običnim, malim ljudima i za većinu čitalaca neprimetnim zbivanjima iz ugla jednog profesionalnog obaveštajca. Uz mnogo nepoznatih pojedinosti iza kulisa političkih igara i bezbednosnih kalkulacija, Služba 2 nagoveštava odgovore na mnoga pitanja koja su do danas ostala bez pouzdanog odgovora, između ostalih:
• Kako je Služba uvodila telefone političkim disidentima? • Da li je Otpor imao svoja uporišta u Državnoj bezbednosti? • Zbog čega nije istraženo ubistvo Momira Gavrilovića? • Kako se postaje „novinar u civilu“? • Kako su strane obaveštajne službe „zavodile“ Koštunicu? • Zbog čega postoji večiti sukob civilne i vojne službe? • Ko je glavni kočničar reforme bezbednosnog sektora?
Izvan saznajnih okvira ove bezbednosne slagalice, ostaje utisak da se Živaljević u većini priča iz svoje druge knjige osvedočio i kao odličan pripovedač, a pojedine epizode, kao „Srpski svet“ ili „Lokator“, mogu se svrstati u uzorne primere savremene srpske proze.
„Dobrodošao prilog našoj savremenoj memoarskoj literaturi i intelektualno osveženje od stereotipa neminovnih u vreme velikih podela. U poređenju sa memoarskim i dnevničkim zapisima pojedinih naših savremenih diplomata, koji su bili na mnogo višim funkcijama i imali veći uticaj nego Živaljević, dobijamo sliku istinski velike vrednosti knjige Služba.“ – Čedomir Antić
„Služba je bitna knjiga koja će predstavljati građu za istorijsko proučavanje zato što barem svedoči o namernoj nespremnosti države da sebe zaštiti i o njenoj otuđenosti od sopstvenih građana.“ – Vladimir Todorić
Goran Živaljević (Beograd, 1965) završio je Višu školu unutrašnjih poslova u Zemunu i Fakultet bezbednosti u Skoplju. Od 1988. do 2018. radio u RDB MUP-a i Bezbednosno-informativnoj agenciji Srbije na kontraobaveštajnim i obaveštajnim poslovima. Od januara 2003. do marta 2004. obavljao funkciju zamenika direktora BIA. U periodima od 2005. do 2006. i od 2009. do 2017. predstavnik BIA u Makedoniji i Hrvatskoj. Savetnik u Ambasadi Srbije u BIH 2018–2019. godine.
Oženjen Oliverom, s kojom ima sinove Aleksandra i Vasilija.
U ovoj knjizi, Goran Živaljević dirljivo piše o jednom čoveku kog sam poznavao, reč je o Željku Cvijanoviću, "novinaru u civilu" iz paškvile Bebe Popovića. Dok opisuje njihovu razmenu, i posle dok čitam knjigu, shvatam - Željko ga nije naučio nečemu čemu je kao urednik naučio mene a to je da nema teksta bez imena.
Nažalost, u drugoj knjizi iz serijala SLUŽBA, inventivno nazvanoJ SLUŽBA 2, Živaljević uglavnom piše tekstove u kojima protagonisti nemaju prava imena. Neko će reći da je to previše zahtevati od čoveka koji u izdanju Lagune rasprodaje svoja sećanja na rad u Službi po ceni od pet evra komad i to je verovatno tačno. Ali, onda isto tako možemo reći da se može ne kupiti Živaljevićeva knjiga i uštedeti još malo i pazariti polovno Jože Manolić ŠPIJUNI I DOMOVINA i čitati sve sa imenima priče o robijanju Stepinca, likvidacijama Brune Bušića i Stjepana Đurekovića i stvaranju Franja Tuđmana kao i drugi klasici frenemizma između KOSa i republičkih DBova.
Zašto se pominju neka imena a neka ne. Zašto je neophodno da nagađam da li je izdajnik "Žarko" u stvari nevešto zamaskirani Dušan Janjić a da na sastanku o njemu sede Vlajko Stojiljković i Radomir Marković? Šta je merilo gde kreću lažna a počinju prava imena? Osim onoga što je nekako dnevno politički zgodno i prigodno.
Ako gledamo pristojnost, onda se postavlja ozbiljno pitanje zašto je lako pomenuti Đinđića kao ličnost a zamaskirati ime izdajnika u koga se sumnjalo?
Naravno, u samom rukopisu, Živaljević to pravda time da njegove priče, kao da su basne govore o principima kroz priče o ljudima. I taj udžbenički deo o principima svakako zauzima ogroman deo knjige. Tu su razne Živaljevićeve lekcije o tome kako sistem bezbednosti treba da funkcioniše, šta je ideal toga, gde je taj ideal postignut, gde nije, i veliki deo teksta nakucava po metodu praćenja iskustva moralnog sazrevanja čoveka od nastanka Zemlje kao "užarene lopte" do izgradnje Instituta bezbednosti na Banjici.
No, kada u onom manjem delu knjige ima nekih događaja, sećanja, dešavanja, onda ona nisu sasvim nezanimljiva. Za razliku od prve knjige ovde ima celih lirskih priča koje su manje ili više uspešne. Ona o majci i Drvaru je odlična, ona o tri druga je nažalost naivno zamišljena i napisana.
Isto važi i za slučajeve iz riznice Službe. Neke od principijelnih tema, od hapšenja Brovetovog poverenika sa poznatom glumicom (da li Živaljević aludira na Snežanu Savić?) koje se potom razvije u teoriju o dominantnoj i destruktivnoj ulozi vojne službe spram civilne, na kraju ostaju prazna ljuštura, nedaleko od nekih takvih članaka Miloša Vasića, samo mnogo lošije napisane.
Neke druge sa konkretnijim zapletom imaju više smisla. Isto tako, neke manje senzacionalne priče u kojima ima imena su bolje od nekih spektakularnijih u kojima nema - recimo slučaj incidenta sa režimskom novinarkom u Skoplju, isto naizgled mala priča ali sa velikim posledicama i IMENIMA.
Nažalost, druga knjiga za razliku od prve pada pod optećenjem Živaljevićevih programskih tekstova, nespremnosti za pominjanje imena i konačno nekih neuspelih lirskih digresija. Sve je to mogao srediti neki dobar urednik, ali takvih ima kao apolitičnih ljudi u Službi, reklo bi se vrlo malo.
No, ako se vratimo na pet evra komad, onda je čitalac svakako mogao i dosta lošije da prođe. Pa ko nema strpljenja da štedi za Manolića, dobar je i Živaljević.
Niza ocena zbog teme koja mi ne lezi u ovom politickom haosu u kome se nalazimo. Svakako, odlicno stivo za one koje zanima bliza istorija. Poznavanje konteksta je preporucljivo.