'Tajna mog turbana’, pisana je onako kako je to moguće s obzirom na porazan podatak da je dvije trećine stanovnika Afganistana nepismeno. Nadia je ionako krhko obrazovanje koje se primjenjivalo prije talibanskog osvajanja vlasti ’90.-ih, morala napustiti dolaskom novog režima. Njezina majka je nepismena. U školu se nije moralo ići ni prije talibana, a i ni afganistanska tradicija nije posebno poticajna u obrazovanju, naročito djevojčica. Prije talibanske vlasti, u školu su išli oni čiji su roditelji imali želju da svoju djecu ohrabre na edukacijskom putu. Nadijinom ocu bilo je stalo da ona bude obrazovana. Posebno to dolazi do izražaja pri kraju romana kad pokuša spasiti njezin završni rad u školi koju je uspjela upisati zahvaljujući svojoj upornosti.
Međutim, njezin stil pisanja veoma je pojednostavljen. Pokazuje koliko je zbog sustavnog nedostatka obrazovanja, ljudima ondje otežano kompleksnije i detaljnije izražavanje misli i stavova, osjećaja… Iako me ljutilo to infantilno pričanje priče, kad sam sve stavila u kontekst, jasno je zašto je tome tako. Oni koji su dovoljno hrabri da pišu zapravo pridonose tome da se afganistanski glas čuje, bez obzira na to iz koliko dubokog mraka dolazi. Iako, kompetentnost za to im je otežana (Nadia je ovaj roman napisala uz pomoć
Agnes Rotger) u odnosu na one koji dolaze iz kultura u kojima je stabilno obrazovanje dostupno i stalno se razvija.