Ljubav na posljednji pogled

by Vedrana Rudan

Love at Last Sight is a fierce novel about marital abuse, written for wives, girlfriends, mothers, and all women who have experienced trauma in their relationships. Rudan writes with conviction and strength, drawing upon her own personal experiences to create a book with powerful insight. Like Rudan’s previous fiction, Love at Last Sight moves with a strident feminist voice, and will undoubtedly leave its mark upon any reader sympathetic to Rudan’s story.

Genres: Novels

217 pages, Paperback

First published January 1, 2003

Reviews

[MJ Nicholls · Rating 4 out of 5]

Guardant rant supremo from Croatia’s cross between Lucy Ellmann and Louis Ferdinand-Cèline. A suffocating 200+ pages of spleen from a woman in an abusive relationship, who narrates her tale with blackly comic bitterness and violent candour—periodically tiresome, yet confrontationally exhilarating.

[Bojan Mihajilovic · Rating 1 out of 5]

Pure garbage.

When you strip away all the profanity, disgusting descriptions repeated a thousand times, and random thoughts that could come from any of her books, almost nothing remains.

I doubt someone who writes and thinks like this could see anything positive in the world. It’s ironic that her name could be interpreted as “someone who brings light to the world,” yet her books and life are the complete opposite.

Her style and language are bearable in short news articles, but in novels it feels like a hammer to the head. In this book, one main story is covered, but everything around it is pushed to the limit of disgust: blood, smells, shit, vomiting, used tampons, genitals, dirty underwear, spitting, farts... Nothing is safe. If a beautiful flower in the forest is mentioned in this book, it will probably be covered with shit.

One example of exaggeration: This family of three lives in a small 20-square-meter apartment. They have a shared toilet on another floor, but they decided to pee in the kitchen sink !?

[Anna · Rating 1 out of 5]

Postoje knjige koje jednostavno ne zaslužuju ni naše vreme, ni naš stomak.
Meni je ova, na žalost, jedna od njih.
Ni stil, ni ton, ni emocija, ni dubina - samo frustracija.

[Lilium · Rating 1 out of 5]

Razočarana sam. Imala je ona tu dobru priču samo da ju je smislenije napisala, ovako mi je izgledalo kao da je roman napisala, a onda su joj ispale sve stranice i vratila ih je nazad ne trudeći se puno oko redoslijeda. Šteta.

[Zofia · Rating 3 out of 5]

Well....that was something I guess? I hate the open ending tho

[Ivana Filipov · Rating 4 out of 5]

Oštra, dirktna, bez dlake na jeziku.
Autorka piše o porodičnom nasilju.
Naglo prelaženje sa događaja na događaj, iz prošlosti u sadašnjost, pojačava atmosferu stresa u kojoj se nalazi glavna junakinja zbog nasilja kojem je izložena i nezadovoljstva životom koji vodi. Ovakva struktura mi nije smetala da čitam roman, ubrzava radnju i upečatljivo dočarava stanje duha i beznadežnu situaciju junakinje.

[Ivan · Rating 2 out of 5]

Osim spominjanja koncepta o potrebi čovjeka za autodestrukcijom...lagana koma.

[Marija Đurđević · Rating 3 out of 5]

„Udaj se, nećeš ostati sama! Brak je robija koja je najbolja ako je doživotna! Prodali su mi tezu kako je nesloboda jedina prava sloboda?! Rodi, kad ostariš, djeca će ti nositi čaj! Nitko ne govori, čaj ti djeca nose, kad im to možeš platiti. Ako čovjek ima love da bi platio konobare, ti konobari ne moraju biti njegova djeca! Nametanje osjećaja krivice svim ženama, pričanje priča o princu na bijelom konju svim djevojčicama, nije slučajno.“

Roman govori o nasilju nad ženama, što bi i Vedrana rekla ovih tema nije nikad dosta. I da je bezazlena priča, da je puko pominjanje sve ide u prilog ljudskoj svesti da se moramo osvestiti, da nasilje ne sme biti zanemareno niti ono na šta žmurimo. Junakinja Vedranine priče je udata, trpi nasilje u porodici, šablonski se naučila trpljenju jer je to isto gledala u svojoj kući gde je odrasla. Iako se suprotstavljala ocu, shvatila je da u svetu muškaraca žene nemaju uvek izlaz. Majka je večito krivila sebe, Matilda sebe ne krivi, prezire što je njena plata tako mizerna, što je ikada pristala da se uda. Njen je suprug voleo lov, ona je odlazila sa njim, pravila se da je to ono što se i njoj dopada, da će biti bolja žena ako puca iz puške. Muž je sudija, njena reč protiv njegove vredi kao pišljiv bob. Znala je to. Imaju ćerku, nikada je nije udario pred njom, ali nikada nije objašnjavao modrice, majčino zatvoreno oko ili polomljenu ruku. Nije svetica, tako se ni ne predstavlja, ali nijedan udarac nije zaslužila. Samo je žena koja mora da trpi supruga prema kojem mora da ima bračne dužnosti čak i onda kada ništa prema njemu ne oseća. Surova i brutalna, Vedrana ni ovaj put nije štedela muški rod, brak kao instituciju, dotaknuvši se i roditeljstva, pitanja i zakona u državi. Meni je jedino smetalo što se prebacivala s teme na temu, počne jedno pređe na drugo, i ti nisi ni sa čim načisto, gubi se nit. Koliko god možda ona pisala prostim jezikom, bez dlake, s druge strane prema ovoj ženi osećam poštovanje. Zanimljivo je čitati nešto što je iz njenog pera, naročito kad kritikuje sve oko sebe, lako joj čujem glas u svim tim redovima na osnovu brojnih intervjua, gostovanja u emisijama. Iako je ovo delo meni bilo za 3,5⭐️ volim da čitam Vedranu jer se divim njenoj iskrenosti, ogoljenosti, ali i gađanju u srž.

„Stalno u sebi kontam, on je u pravu. Ne bi me prebio da mu nisam rekla, jebo ti pas oca. Ne bi me udario da mu nisam rekla, sestra ti je kurva. Ne bi me razbio da sam mu ispeglala košulje, ne bi me prebio da nije u stresu, ne bi me ubijao da šutim, da sam bolja. Zato, kad god me prebije, meni se plače. Osjećam se krivom što sam od njega napravila takvu životinju. On uvijek kaže, da si normalna, ne bi plakala. Ne plači, promijeni se! Promijeni se! Od tebe ne tražim puno, samo se promijeni! Uvijek, kad me prebije, tražim, nije da ne tražim, tražim način kako se promijeniti, kako biti bolja ili bar drugačija.“

[Mihajlo Vasiljević · Rating 3 out of 5]

Bitna tema, jako. Pojedini delovi su mi bili genijalni, životna razmišljanja, situacije, teme, dok u momentima su mi pojedine scene bile nepotrebne, konfuzne. Sam stil pisanja i dijalozi su bili ponekad malo nejasni i zbunjujuci. Kraj mi je mogao biti bolji. Ovo je prvo delo autorke koje sam pročitao, ali ne i poslednje. Meni prosto nije legla, ali ne trebaju sve knjige da imaju 5 zvezdica, tako da, evo jedna jaka trojka od mene.

[Marina Marić · Rating 4 out of 5]

Njen motiv za pisanje ove knjige je bio ličan. Bila je žrtva nasilja kao devojčica, zatim kao udana žena. Ali to nije samo njena priča već priča svih žena koje su doživele neki vid nasilja od strane porodice ili bračnog partnera.

Ima specifičan način pisanja...

[Dragana Bogdanovic · Rating 1 out of 5]

Razocarenje.

[Ruza Minić · Rating 1 out of 5]

њено мало лошије издање...

[Mania · Rating 3 out of 5]

3,5

[World Literature Today]

"These grotesque images record the death of love, destroyed by that capitalist culture which postcommunist Croatia so warmly embraced. But Tilda’s tragicomic rant reveals her need for real connection and her sense that whatever the system in power, one can choose, if one dares, to become a human being..." - Michele Levy

This book was reviewed in the May 2017 issue of World Literature Today magazine. Read the full review by visiting our website: https://www.worldliteraturetoday.org/...