“Sarajevo blues i Ruski kompjuter su pojedinačno važne i jedinstvene knjige, ali u kombinaciji, kao Rat je i ništa se ne događa, nude nove načine da ih se čita, da se svjedoči emotivnoj i intelektualnoj evoluciji čovjeka i pisca čiji je život obilježen prvo ratom pa onda izmještenjem i koji mora da se izbori sa činjenicom da se sve promijenilo i da se ništa nije promijenilo. Kontinuitet i diskontinuitet su istovremeno i tragično prisutni u njegovom razumijevanju sebe i svijeta. Ali samo pisac Semezdinove veličine može da piše ne samo u tom procijepu nego i iz tog procijepa. Rat je i ništa se ne događa knjiga je o onima i za one koji više nikad neće biti kod kuće u svijetu, kojima je otud svaki detalj tog svijeta istovremeno dragocjen i stran, i koji stoga imaju potrebu da o tome pišu kako u tom svijetu ne bi bili živjeli sami.
Knjizi Rat je i ništa se ne događa čitaoci će se vraćati jer ima malo takvih knjiga, a još manje pisaca kao što je Semezdin Mehmedinović.” – Aleksandar Hemon
Semezdin Mehmedinović is a well known Bosnian writer, filmmaker, and magazine editor. His book "Sarajevo Blues" was praised by Washington Post as one of the best books which document war in Bosnia.
Veoma posebna knjiga. Rat u Sarajevu mi je vrlo dirljiva i bitna tema, ali Semezdin joj je dao jednu posebnu dimenziju. Rat u očima pisca koji živi u ratnom Sarajevu dao mi je nešto uistinu jedinstveno - te slikovite trenutke koje nikada ne bih vidio u dokumentarcima. Te simbolične detalje koji nose veliku tugu i ogromnu težinu. Koliko god bile tužne i klasične snimke i priča vezana uz Sarajevo, pričice i poezija u knjizi prenose kako na rat gleda jedan umjetnik koji šeta ratnim ulicama, prenose koliko je rat strašan na jedan drugačiji način. Osim pogibije koja je u prvom planu, rat uništava život u mnogim drugim aspektima na načine koji su mahom prešućeni i o kojima se ne priča. Jer nisu u prvom planu. Baš ti dijelovi životi, naizgled nebitni ili manje bitni, zaledili su mi krv u žilama.
Kad smo već bili na vratima, prije nego što zaključam i odnesem ključ vlasnicima na sprat i oprostim se, Sanja kaže: "Samo da još jednom provjerim da nešto nismo zaboravili", i vratila se. A jedini naš posjed je ova mala putna torba u mojoj ruci.
Autentična knjiga ne samo o ratu, pripadanju, migraciji, napisana vješto i bez sentimentalnih klišeja ali mjestimice moralizirajuća. Knjizi također ne laska ogromna količina seksističkih gluposti koje je Mehmedović u knjigu uspio smjestiti - rat loše pada na žene jer gube svoju "erotičnost"? Ajde brate, skockaj se...
Nemam riječi kojima bih opisao tu nenadjebivu ravnotežu koju Semezdin Mehmedinović stvara između naracije i poezije (ne mislim sada na pjesme u Sarajevo Bluesu). Fenomenalno, niš manje od toga.
Rečenicama: "Da zajednički život različitih naroda u Bosni nije moguć, najčešća je tvrdnja (a zapravo eufemizam za rasizam) koju je Karadžić ponavljao. Istina je, razumije se, sasvim drugačija: u Bosni već stoljećima različite kulturne zajednice žive u skladu, a etnički miks je toliko temeljit da je razdvajanje ratnim sredstvima moralo biti tako krvavo. Karadžić je svoju laž ponovio toliko puta da je ona postala istinom za veliki broj njegovih sunarodnjaka." autor je otkrio svoj stav o multietničkoj Bosni kakva je oduvijek postojala, ali i dao na znanje čitateljima da kod njega neće pronaći nikakve podjele po nacionalnoj osnovi, niti smatra da za nekoga u Bosni nema mjesta. Knjiga je ovo koja treba osvijestiti ratnu patnju običnog čovjeka i prokazati besmisao rata. Autor kroz opise svakodnevice pruža uvid u to koliko se vrijednosti u ratu promijene, koliko nam sve ono što nam je u miru nezamislivo, u ratu prihvatljivo. Knjiga je ovo o tome koliko se ljudi promijene, kako su u stanju ubiti dojučerašnjeg prijatelja, a opet, knjiga je ovo u kojoj nisam osjetila mržnju, nego jad i bespomoćnost autora. Nema ovdje nacionalne mržnje ili veličanja ratnih junaka - junaci su svi oni koji rat prežive. Kasnije, nakon rata, u drugom dijelu knjige, napisanom nakon odlaska iz Sarajeva, na vlastitom primjeru autor pokazuje svoja oštećenja: "Rat je zbir velikog događaja koji mi ništa nisu donijeli, a oduzeli su mi mnogo. Rat je umanjio moja životna znanja. Onaj ja iz osamdesetih mogao bi biti učitelj današnjem meni."
Mehmedinović je pružio ratni dnevnik pisca koji senzibilnije osjeća svijet oko sebe, koji zna opisati svoju bol i situacije u kojima se nalazi, svakodnevicu opkoljenog Sarajeva.
Prvi dio knjige su dnevnički zapisi - kombinacija poezije i proze - "Sarajevo blues" koju je autor napisao tijekom rata, dok je drugi dio knjige "Ruski kompjutor" također dnevnik, ali u razdoblju nakon rata kada autor napušta Sarajevo. Osjeti se razlika u stilu pisanja, u Sarajevo blues on je bespomoćan i razočaran stanovnik opkoljenog grada, a kasnije je sjetan i tužan jer svoju sreću traži u tuđini, a čezne za Sarajevom.
Sablazan mi je, a opet i jasan, odnos autora prema smrti, jednostavno on se s njom saživio, smrt je svakodnevna pojava. Ljudi gube ljudskost, pogotovo oni koji profitiraju na ratu. Mehmedinović nije poštedio ni strane fotoreportere kojima je trenutak dok snajperi gađaju ljude kadar koji žele ovjekovječiti: "Pretrčavam raskrižje da izbjegnem snajperski metak s brda i hrlim u susret fotoreporterima; u debelom zaklonu oni rade svoj posao. Da me pogodi metak, oni bi načinili fotografije koje svojom atraktivnošću toliko nadilaze moj život da - u trenutku - ne znam koga više mrzim: četnike sa snajperom ili ove majmune s nikonima. Prvima sam obična meta, a ovi drugi potvrđuju moju posvemašnju nemoć i još se njome žele okoristiti. Smrt je njima u Sarajevu posao. Život se sasvim smanjio: sveo se na geste. Kako je samo dirljivo komična gesta čovjeka koji običnim novinama zaklanja glavu, uplašen od snajperskog metka, dok pretrčava ovo raskrižje."
Rat je besmislen, a ljudska patnja ograničena samo na ono što čovjek osjeti i doživi. Ljudima koji nisu sudionici rata i pokolja teško je to opisati, oni putem televizije i ostalih medija ne mogu osjetiti tu patnju. Autor to kristalno objašnjava na način: "Kamera iz slike prazni njen psihološki sadržaj i od nje tvori informaciju. I svi masakri što su uslijedili potom multiplikat su iste slike." Onima koji nisu proživjeli rat, sirene, pucnjave i ratnu svakodnevicu, nikad neće biti shvatljivo kako je moguće da se ljudi na to naviknu, a naviknu se i žive pod terorom: "Ako naime, agresija potraje još koji mjesec, mnogi među njima će povjerovati da od pada granate veću težinu nosi pad kestena na asfaltu u Vilsonovom šetalištu." Naravno, iz rata nitko ne izlazi neoštećen - rat te trajno ošteti i trauma ostaje za cijeli život. Međutim, rat je vrijeme kada se ljudi (koji taj rat nisu htjeli, a silom su u njega uključeni) dublje promišljaju i analiziraju smisao života, ljudsku psihu i međuljudske odnose. U ratu nastaju i djela poput ovoga - trajni spomenici na patnju i razmišljanje o smislu. Neka razmišljanja Mehmedinovića su univerzalno primjenjiva na sve teške životne periode i mogu se odnositi na tužna životna razdoblja kad se čovjek nada spasu i boljem sutra, a ono ne dolazi, jer ne ovisi o nama: "Veoma teško je živjeti u stalnom očekivanju boljih dana, ako se neprestano osvjedočuješ kako je novi mjesec tegobniji od prethodnog." ... "Mi se hrabrimo uvjerenjem da o svemu sami odlučujemo. Ali mi ne donosimo važne odluke u svojim životima. Nama se život, mimo naše volje događa."
Kasnije, kada rat završi Mehmedinović više ni sam ne zna jel odlazak iz Sarajeva ima smisla, i jel Amerika dobra ideja: "... shvatio sam da Kemo, za razliku od mene ima jasne planove za budućnost. Ja nemam želja na čije bih ispunjenje s nestrpljenjem čekao. I kao da izvan prošlosti ne postojim."
Oduševljena sam ovom knjigom i piscem! Knjiga je, zapravo, kombinacija dviju Semezdinovih knjiga koja ima savršenog smisla i kad se čitaju odvojeno, imam osjećaj da bi se činilo nekako nedovršeno! Oduševila me njegova osjetljivost, ranjivost, a u jedno ruku i neka praznina koju osjeća i koja se osjeća! Ta izmještenost iz svijeta koji više nije tvoj jer nisi tamo gdje si oduvijek bio me više puta ganula do suza. Sve u svemu, jako osjećam ovu knjigu! Veliko, veliko antiratno djelo! Opet ću je čitati ali sljedeći put kad je kupim da imam svoj primjerak, ne iz knjižnice! ♥️