Zavodljivo je misliti o Feliksu Jusupovu kao ruskom Dorijanu Greju. Obojica su bili dekadentne estete, razmaženi bogataši, lepi poročnici, ljubitelji dijamanata i ubice. Ako se zanemari razlika da je prvi istorijska ličnost, a drugi fikcionalni lik u romanu, izgledaju vrlo slično. Barem se meni tako činilo u sećanju na ove memoare. Sada, kada sam posle 8-9 godina osvežio pamćenje ponovnim čitanjem „Minulog sjaja”, Dorijan Grej, u poređenju sa Jusupovim, čini se kao jedno nevino, bezazleno, olindrano mače kome kandže tek niču.
Memoari započinju pričom o Jusupovim precima sa implicitnom porukom da je on jedan ruski mačak sa opasnim pedigreom: tatarski kanovi Zlatne Horde, orijantalne princeze, čukundeda koji je pao u nemilost jer je podvalio pravoslavnom patrijarhu guščiju paštetu u vreme posta, pradeda sa ličnim nagim teatrom, baba posle čije smrti su u tajnoj odaji pronašli kostur njenog ljubavnika (nisam razumeo da li ga je u toj sobi zaboravila ili je on umro pa je baba sentimentalno sačuvala leš?); svi su bili estete i bogatiji od Romanovih, a i loza im je starija, plus zna se ko je tu kome prvi plaćao porez.
A potom kreće da pripoveda o svom životu: kako ga je majka oblačila u žensku garderobu što ga nikako nije sramotilo već ga je činilo gordim te je kao četvorogodišnjak u haljini dovikivao prolaznicima na Nevskom Prospektu: „pogledajte nisam li lepa beba!”, kako su bili toliko bogati da niko u porodici nije znao koliko imanja imaju, o dijamantima, o provodima u romskim čergama, o tome kako se prerušavao u devojku pa po Petrogradu zavodio muškarce (čak se i hvali kako ga je engleski kralj odmeravao iz lože), o studiranju na Oksfordu, kurvalucima u Veneciji sa svojim tutorom, o polarnom medvedu i buldozima kao ljubimcima, balovima i maskenbalima, drugim pajtašima estetama (između ostalog tu je i Pavle Karađorđević), o pravoslavnim manastirima i želji da se zamonaši, o Đagiljevim baletskim igračima u pohodu na Evropu, kako je uspeo da oženi Irinu Aleksandrovnu, jedinu sestričinu cara Nikolaja II, uprkos svim glasinama koje su kružile o njemu i kako mu je supruga na venčanju nosila veo koji je pripadao Mariji Antoaneti i još trista čuda iz jedne evropske epohe zvane La Belle Époque, kada su živeli ljudi koji su farbali perje pticama kako bi se uklopile sa bojom fasade na kući i imali služavku čije je jedino zaduženje bilo da se brine o omiljenom krznenon mufu.
Jusupov nikad nije napadan i naporan pripovedač; više je dostojanstven nego arogantan. Šarmantan
je i duhovit, čak negde i dečački dobrodušan, jasno je zašto su ga ljudi voleli. Voljan je da priča o svojim slavnim danima mladosti, dok o decenijama nakon Oktobarske revolucije kada je živeo u izbeglištvu ne govori ništa, verovatno te decenije nije pronalazio lepim. I kad smo kod lepog, čini mi se da danas postoji jedno veliko nerazumevanja prema esteticizmu kao pokretu, koji se danas svodi na puki snobovski pozeraj, iako je on bio mnogo više od toga, možda i oblik religioznosti.
Vidim da mu pojedini gudridaši zameraju što nije uvek istorijski verodostojan. Meni to ne smeta. Jednim delom jer ne verujem u postojanje istorijski verodostojnih memoara (svi su malo bolji nego što jesu kada pišu o sebi), a drugo, svi ti paranormalni trenuci (porodična prokletstva, duhovi, sablasni vozovi, vidovnjaci) lepo se uklapaju i u duh epohe i u strukturu memoara gde atmosfera, kako se približavamo trenutku ubistva Raspućina, sve više postaje gotička. A ubistvo Raspućina je priča za sebe. Samo da napomenem da Jusupov detaljno opisuje kakvim je tepisima, stolicima i ukrasima uredio sobu gde je doveo čoveka sa namerom da ga ubije. Vrlo estetski. Ne znam da li je čitao Kvinsijev esej „O ubistvu kao lepoj umetnosti”?