žedne su mi usne mora, prazne su mi ruke zagrljaja, gladne su mi oči divljine.
Nikada zapravo nisam htjela pisati poeziju, ali ispostavilo se da je poezija sve što pišem. O čemu sam pisala? O tijelu. O ljubavi. O (samo)svijesti. O pisanju. O moru. O ljepoti življenja. Iako sam ja držala pero, život je pisao. Ja sam samo živjela.
Svaka je moja fikcija suviše stvarna da bi se zvala fikcijom, svaka je moja fikcija zapravo (auto)biografija. Tako da ste me već upoznali. Upoznat ćete me još previše puta. Zovem se Deni Baleta. Odnedavno sam magistrica hrvatskog jezika i književnosti i filozofije. Aktivna sam na Instagramu (@zenakaoti) i na blogu. Do sada sam objavila dvije zbirke poezije i jedan roman. Bit će toga još jer u sebi imam toliko priča za ispričati i jedva čekanja koja su toliko velika da ih se bojim i dočekati. Imam toliko velike snove da me je sramota ispričati ih drugima. Pročitala sam negdje da je to znak da su dovoljno veliki. Dani su mi suviše kratki za sve što želim napraviti pa sam često ljuta na rotaciju Zemlje i stroga prema sebi. Puno pišem o nježnosti jer mi je i samoj potrebna. I samoj su mi potrebne svoje riječi, stoga sam obećala da će one biti nježnost u grubome svijetu, zagrljaj u netaktilnome vremenu, „bravo“ koje nitko nije rekao, „jesi li dobro“ koje nitko nije pitao i glas svih koje nitko nije želio slušati.
Zbirka “Život piše poezije” u sebi sazdrži gotovo 200 stranica čiste umjetnosti koju je Baleta prosula po stranicama. Meni se jako sviđa njezino pisanje jer je tako smisleno, nježno i ima poruku. Nad svakim stihom zastanem i razmišljam kako je pogodila u srž. Obožavam što njezine riječi mogu doživjeti svim osjetilima. Svakako se veselim vidjeti što nam Deni dalje sprema, a voljela bih čitati i njezinu prozu - mislim da bi i na tom području briljirala!🤭
Dugo sam mislila kako nitko neće moći nadmašiti dragog mi Matoša ili Kozarca, ali ova suvremena zbirka poezije razumije svaku ranjivu dušu! Spisateljica tvrdi kako je ona držala pero, a život je pisao, dok je ona živjela. U tom slučaju, život joj je napisao prekrasne stihove, koji mame svima osmjehe na lice i popravljaju ranjivu dušu. Jer, Život piše poezije. O čemu piše u svojoj prvoj, ali nadam se ne i posljednjoj, zbirci poezije, govore njezini dijelovi: O tijelu, O ljubavi, O (samo) svijesti, O pisanju i O moru.
Savrseno. O cemu god da se pise stalno se vraca na dvije teme, ljubav i zivot. Zapravo mi je savrseno kako je to dvoje toliko tijesno isprepleteno u cijeloj zbirci. Kao da jedno drugo konstantno pokrecu i ne mogu jedno bez drugog. Ljubav prema zivotu i zivot kao ljubav (“jer voljeti i jest zivjeti”). Jednostavno postaju jedno. Nemam druge rijeci osim savrseno. Slavi se i ljubav i zivot. Bez lazne patetike. Bez patetike uopce zapravo. Vidi se u isto vrijeme i pomirenost sa zivotom (npr. kada pise da napokon moze priznati da nije najjaca na svijetu) i duboka zelja za njegovom promjenom (npr. kada pise o slobodi).