Najznačajniji roman jugoslovenskog „crnog talasa“.
„Roman Kad su cvetale tikve spada u prekretnička dela od kojih počinju nove tendencije literarnog razvitka.“ Predrag Palavestra
„Kao što se odavno kod nas nije desilo, kritičari su osetili potrebu da povodom ove knjige govore o svojoj potresenosti, zapravo o onim osobinama Mihailovićeva pisanja koje izazivaju snažan čitalački doživljaj.“ Ljubiša Jeremić
„Roman Kad su cvetale tikve ima oblik monološke ispovesti: nekadašnja bokserska nada sa Dušanovca Ljuba Sretenović seća se događaja s kraja četrdesetih i početka pedesetih godina koji su ga oterali u emigrantsku čamu Švedske. Osnovna linija zapleta tiče se zbivanja u Ljubinoj porodici i njegovoj sportsko-ljubavničkoj karijeri, ali je sve to određeno i oplemenjeno pozadinom širih društvenih zbivanja. Mihailovićev roman je tako postao jedno od prvih umetničkih dela koja su dodirnula temu Informbiroa.“ Vladeta Janković
„U jednom trenutku kada su posle romana Kad su cvetale tikve ideološke strele bile usmerene na ovog pisca, na njegovoj strani bio je poslovično oprezni Ivo Andrić. Bila je to izrazita potvrda ne samo njegove kolegijalne solidarnosti sa piscem u kvrgama moćne ideologije, već i odbrana pisca u čiju je pripovedačku reč i književnu budućnost Andrić iskreno verovao.“ Petar Pijanović
Dragoslav Mihailović (Serbian Cyrillic: Драгослав Михаиловић) was a Serbian writer. He graduated in Yugoslav literature from the University of Belgrade in 1957 and was a member of the Serbian Academy of Sciences and Arts since 1981. In 1950 he was arrested and imprisoned during two years, most notably at Goli Otok.
Sećam se sa koliko je autentične tuge u glasu i srcu veliki Gaga Nikolić u jednom intervjuu govorio o nesposobnosti da prežali što nikada nije snimljen film po ovoj priči, jer je svima bilo jasno da je samo on mogao da bude Ljuba Vrapče, dušanovački beogradski posleratni mangup i bokser, samo on i niko više, samo on. Toliko sam toga znao o ovoj knjizi pre čitanja, toliko toga slušao, pročitao, video, uključujući tajfunski nalet sa kojim me je autor obrisao u Čizmašima, pa opet, i danas sam ostao skamenjen nakon jednodnevnog čitanja. Taj narodski ritam pisanja, to suštinsko poznavanje ovdašnjeg mentaliteta, ta jednostavnost u predstavljanju društvenih tema, to sveprisutno ludilo sa kojim uvek završava svoje knjige, ta šmekerska jačina glavnog junaka, taj arhetipski mračni poriv, zastrašujuće kvalitetno.
Pumpkin pie, pumpkin bread, pumpkin milkshakes. I get inundated with images of pumpkins each fall season. Recently, the book When Pumpkins Blossomed appeared on a friend's feed. As often is the case with me, I was intrigued by the title. There is one English edition available of this Serbian novella, and my state library system happened to have a copy, so I took advantage of this service.
Ljuban Stetenovich is the middle child of Varna and Milhenka growing up in the town on Dusanovic. Like most teens growing up when Yugoslavia was part of the communist bloc, he equally feared being drafted into the army and workers unions. Ljuban saw his older brother Vlada and his father thrown in jail for speaking out and decided that he would never join a union for fear of imprisonment and losing his job. Instead, he ran with groups of friends through the streets of Dusanovic, going to bars, meeting a lot of girls, having a good time. He eventually turned to boxing and earned the nickname Champion.
Eventually, Ljuban is drafted into the army. At this point he has already earned the reputation as a top boxer in Yugoslavia, winning most of the matches he is entered into. Units throughout the nation vie for his services, and eventually he is stationed in Nis. While boxing his way through his time in the service, Ljuban finds out that his sister Dusica is raped by Stole the Apache, a gang leader back in Dusanovic. He loss of an only daughter devastates both of his parents, and Ljuban attempts to be a dutiful son and offer his comfort during this tragic time, all while still in the army.
Ljuban tells this story as the narrator looking back while he has been married for nearly fifteen years, living in Sweden. Much of the story I fear was lost in translation as most of the prose was in present tense and not flowering. I do not fault the translator but rather laud her as there is not much Serbian literature available in the United States, and I did get a feel for the time and place when this novella occurs. When Pumpkins Blossomed gets its name for the flowers in the woods outside of Dusanovic where much of the action in the novella occurs. While not the best of reads, I always find it fascinating to learn about other parts of the world.
Priča kaže sledeće: dok je ležao u bolnici, da li zbog povreda zadobijenih tokom prinudnog boravka na Golom Otoku, ne sećam se tačno, ali imao je cimera kod kojeg su u posete stalno dolazili drugovi čiji je govor Dragoslav Mihailović čuo kao pevanje. Taj njihov razgovor koji je smatrao pesmom čekao je onda svakog dana i ostao je tako zaljubljen u šatrovački i Dušanovački sleng tog doba. Pa je pitao cimera da mu priča svaki dan kako to oni pričaju u kraju/gradu. Zanimljivo mi je da jedan južnjak, čovek iz krajeva gde meni sve zvuči kao pesma, u tom slengu prepozna vrednost ravnu pesmi. I Tikve je napisao kao odu i ep posvećen pre svega tom jeziku. I to je glavna snaga Dragoslava Mihailovića - mogao je da menja te visoke i niske registre, književni i dijalekatski jezik kad god je i kako god je hteo. Mogao je taj jezik koji bi savladao da posveti čitavoj generaciji ili da se sa nekim drugim jezikom/dijalektom posveti samo nekom malom detetu ili ženi koja gleda kako da preživi u ruralnim uslovima - Petriji.
Dragoslav Mihailović bio je genije, tu nema sumnje. Prosto, niko tako dobro nije baratao jezikom kao on, a da nije zapadao u samozadovoljno umetničko zatvaranje poput nekih nadrealista, jer jezik je kod njega ipak bio i u službi još važnije stvari od samog jezika - a to je priča. A dara za priču je imao. Mogu da zamislim kako on sedi i čita radove naših nadrealista i onda piše čitave tomove knjiga još boljim jezikom nego što je njihov, ali njega nije zanimalo to. Zanimala ga je stvarnost, možda čak isuviše.
Što se tiče ovog romana: Ljuba Vrapče aka Ljuba Šampion, boks, surovi udarac u srce, Stole Apaš kao sjajan negativni lik, igranke i muzika, i na kraju zaseda, pevanje žaba u daljini i jedna duga tuča na ulici ostaće mi zauvek u sećanju.
Posle dužeg vremena, ponovo pročitah Tikve. Naravno, pažnju su mi privukli drugi detalji u odnosu na ranija čitanja, ali energija je čini mi se ostala ista. Energičan, emotivan roman o jednom periodu o kome naša generacija uglavnom saznaje iz druge ruke. Verujem da je uspeo da prenese autentičnost te mikrokulture i da natukne elemente šireg društvenog problema tog perioda.
Roman koji počinje simboličnom rečenicom "Ne, neću se vratiti." daje priču o Ljubi Sretanoviću, emigrantu koji je svoju mladost proveo na beogradskoj periferiji i koji je se u poznim godinama prisjeća. U dalekoj Švedskoj mučen nostalgijom i bez patetike on priča o svojoj mladosti, početku bokserke karijere i svim nedaćama koje su njega i njegovu porodicu zatekle u vremenu bivše Jugoslavije.
Zaista sjajan roman koji se proteže na svega 115 strana i koji se čita veoma brzo. Zahvaljujući ovom romanu Dragoslav Mihailović je zauzeo visoko mjesto u jugoslovenskoj književnosti, a nakon njega napisao još dva nagrađena romana - Petrijin venac i Čizmaši.
Moram da napomenem da sam ovu knjigu jednom čitao, u srednjoj školi i to za sebe, neobavezno. Još tada mi je taj poslednji pasus ostao u sećanju kao neka nostalgična crta. Godinama sam ga se prisećao i parafrazirao. Skoro pre godinu dana sam kupio tu knjigu želeći da je imam i eto je na mojim policama.
Meni je veoma drago što sam pročitao ovu knjigu i što je imam. Dragoslavu ću se sigurno vratiti. Knjiga nije obimna i može da se pročita za jedno popodne, eventualno dva. Ni o čemu se tu ne piše nadugačko i naširoko, već u skladu sa glavnim junakom sve je tu rečeno kratko, ali jasno.
Ovo je knjiga u kojoj ćete čitati o drugarstvu iz kraja, o rivalstvu, o zavođenju devojaka, o odlasku u vojsku, o boksu, o borbenom duhu, o tome šta znači biti pobednik i da li treba pobediti po svaku cenu, o gubicima, o osveti, pa i o odlasku od svega poznatog. Knjiga pokreće mnoga razmišljanja. U jednom trenutku su mi i oči zasuzile.
Ljuba je lik kog bih definitivno voleo da upoznam, ali sa kojim se ne bih baš najbolje slagao (čini mi se). On je vaspitan i prijatan sa svojim viđenjem sveta koji je meni u većini crta okej. Na momente se ne slažemo po pitanju nekih razmišljanja. Ipak mislim da je ovo jedna od onih knjiga koju bi trebalo pročitati. Ima dušu i to je ono najbitnije ovde.
Meni lično se ova knjiga veoma dopala i nekako imam utisak da šta god da napišem o njoj nije dovoljno i zato ću ovde da se zaustavim. Ne znam ima li sada predstava po motivima ovog romana (nekada je bila zabranjena), ali ako ima vrlo rado bih voleo da odem i pogledam je. Imao sam i sam neku zamisao kako bih ja postavio tu scenu i sve to i jako bih voleo da vidim ovaj roman na daskama koje život znače.
Ovo je roman o smrti. Smrti prošlosti i prošlih života. Romantizovana slika države ubijena je od strane Mihailovića već sa prvom rečenicom, tada osporavanog, danas kultnog dela.
Lišivši svog protagonistu povratka u domovinu, autor nam sa prvim poglavljem predstavlja sliku naše emigracije koja se, u velikoj većini slučajeva, nije promenila do današnjeg dana. Ona je više od selidbe. Isto tako, više je od rodoljublja i patnje za starim (dobrim) vremenima. Našeg čoveka noge odvedu u beli svet, ali mu, evidentno, puls ostane ukorenjen tamo odakle je, u novi život, krenuo. • • Za nekadašnjeg bokserskog šampiona Ljubu Sretenovića to je polovična egzistencija i svojevrsno plovljenje mutnim vodama života bez sidra i, pre svega, bez kopna na vidiku. Koliko god stajao na tlu zemlje on ju nikada neće osećati svojom. Ona je strana njemu koliko i on svojoj novoj državi.
Njegove države, a samim tim i njegovog života, odavno nema. Oba su mu otrgle okolnosti, kako one na koje nije mogao da utiče tako i one koje je sam inicirao. Upravo zbog te samoinicijativne promene sopstvenog kursa, njegova plovidba ostaje bez smera i cilja. Ostaje u limbu. Nestalo je (karte) sveta kakvim ga je on znao i kakvom je, kao Šampion, pripadao.
Iz svega navedenog možete steći utisak da sam oduševljena romanom. Ipak, to nije tačno. • • Tema je bitna, ne osporavam. Ipak, prenešena na papir u dušanovačkom žargonu, zvučala je rogobatno, prostački i mizogino. Lišena neke istinske empatije od strane protagoniste, kako prema sestri tako i prema majci. Ni otac nije (mnogo) bolje prošao. Osvetu bih mu, vrlo verovatno, empatijom opravdala - da sam na nju bar u nekom pasusu naišla. Međutim, nje bilo nije. Upravo zato je i zakasnelo cvetanje tikve naposletku ličilo na puki finalni obračun sa dobrim povodom. Ništa više od toga.
Jedina emocija kod Ljube bila je i ostala ljubav prema zemlji bez koje funkcioniše kao riba na suvom. Za njom pati, njoj se (uzaludno) nada. Koliko god čeznuo za njima, dobra (stara) vremena ostaju deo njegove prošlosti.
Nemoralna knjiga koja isti taj nemoral prikazuje kao nešto normalno i tipično. Ni u jednom trenutku se ne vidi bilo kakva vrsta poziva u borbu protiv istog. Poruka (da ne kažem poenta) je nejasna, ako je uopšte ima. Apsolutno precenjena knjiga bez ičega što bi privuklo čitaoca.
Znate vec da ne volim da pisem o lektirama , ali o ovoj cu morati . Ovih 140 strana me je prodrmalo . Probudilo je u meni mnoge emocije i naterala me je na razmisljanje o Beogradu tih godina , a i sad . U poslednje vreme sam cesto na Dusanovcu i mislim da ce me od danas svaki put kad tamo odem proci neki strah , uzbudjenje i ne znam sta jos . Opis bokserskih meceva je na mene ostavilo veliki utisak - valjda zato sto volim filmove kao sto su Rocky . Malo sam se zgadila i htela sam knjigu da bacim na drugi kraj sobe kad sam saznala sta se desilo Dusici i zasto je to uradil, a opet sam bila srecna sto je Apas dobio svoje . Jako mi je bila zanimljiva prica o tome kako je Ljuba dosao u Svedsku nakon onoga sto se desilo u Surdulici kad i saznajemo kad su cvetale tikve . Jako teska, ali opet prelepa knjiga . Bas me je naterala da razmisljam i vrv necu moci da je izbacim iz glave narednih par dana .
Edit : zahvaljujuci ovoj knjizi zakljuceno mi je 5 iz srpskog :)
Ne sećam se da je bila ovoliko teška u srednjoj, ni kad se spremao prijemni... Morala sam da pravim pauze, a onda, na kraju knjige, da se istuširam pa ušuškam i ćutim do jutra.
Kvalitet joj ne sporim, ali nadam se da je neću čitati više.
Radnja romana Kad su cvetale tikve smeštena je odmah nakon završetka Drugog svetskog rata, iako je prvo poglavlje jedino koje je smešteno malo kasnije. Baš u prvom poglavlju se i upoznajemo sa Ljubom Vrapcem, našim protagonistom, anti-herojem romana i pripovedačem koji u tom trenutku živi u Švedskoj. Ljuba je u neku ruku preteča klasičnih gastarbajtera – on je oženjen Inge, usvojio je njenog vanbračnog sina Arnea, i koliko god voleo što živi u Švedskoj i koliko god mu život tamo bio okej, dosta pati što je napustio svoju državu. I upravo tada kreće zaplet romana, jer nam Ljuba prepričava razloge zbog kojih je napustio Srbiju, odnosno Jugoslaviju.
Ljuba je mladić sa Dušanovca, mladi bokser prepun ambicija koji se sticajem okolnosti dosta druži i poznaje sa lokalnim mangupima koji s vremena na vreme upadaju u probleme, među kojima je i Stole Apaš. Ljuba živi sa roditeljima i bratom i sestrom, i Mihailović prati njihov život onako kako je srednja klasa u tom periodu, u takvom naselju živela. Saznajemo kako je to bilo izlaziti u tom periodu, kako je to bilo družiti se, šta je bilo dozvoljeno a šta je bilo zabranjeno. Mihailović nam sjajno daje uvid u sam lik Ljube Sretenovića, koji je zaista neverovatno razrađen čak i u ovih 150 strana. Ne želim da otkrivam dalji zaplet ovog romančića jer je jako kratak, ali mogu da kažem da ga zaista vredi pročitati.
Clearly an one sitting reading, this book whose title is translated in English as "When pumpkins blossomed", starts when a 38 year old Serb man who lives in Sweden with his Swedish wife and a kid from her previous marriage, brings in his mind all these events from his life since he was a small kid till the present, which actually led him leave his country and become an immigrant. This recollection of the past is given through a nostalgic point of view and in the beginning is highlighted by the cultural differences of these countries and the huge temperamental chaos between Balkan and Nordic people.
As his memory is unfolding back he finds himself as a kid living with his family in Belgrade of 40's, in the end of WWII, his friendships, his first steps chasing girls etc. Later as a teen in Tito's years, when his talent in boxing is clearly shown to all and finally becomes a champion, while the same time his father's and brother's difference in ideology with the new order of things in politics of Yugoslavia after Tito's secession from Stalin's communism, brings them to predicament, with the consequences being more than obvious for his family but also in personal level to him and his sport career, although the fact he keeps an apolitical attitude. The end cannot be nothing else than a family and personal the same time tragedy..
It is written in absolutely everyday language, which although the book published at 60's sounds really fresh and gives a very convincing character to the plot. It may be considered as a coming of age story, with really cult points, If not entire cult, but what I liked a lot is despite its short size, includes many layers, there is historical element, political and social background, a love, a revenge, and although it very raw and cynic at times, the same time leaves a melancholic taste to reader.
All in all, I think I liked it a lot, not a masterpiece, but a very interesting and deeply realistic story, which in the eyes of any western person, will seem like something unbelievable and unreal very distant from their reality, while to a Balkan will sound so familiar. When I was reading it, I was thinking that it's a kind of story which an old neighbor could easily tell me one day and talk about it. Glad I read it.
* Impressive moment of the book: In the end the hero wishes for a war, as this would be the only case for him to return to his country unnoticed to anyone and finally find a peace for his soul. Wish or curse? About 20 something years after this book was published, a civil war destroyed Yugoslavia..
Priča u kojoj se kao narator javlja Ljuba Vrapče iz Dušanovca, bivši šampion Srbije u boksu, koji niže niti svog života kao emigrant u Švedsku, retrospektivno nas vodeći u 50-tim godinama XX stoljeća, u dobi njegovog djetinjstva i rane mladosti, boksačkim počecima i olako ka razlogu njegovog napuštanja rodne zemlje. Priča počinje sa rećenicom „Ne, neću se vratiti“. Nostalgija i strah se bore u Ljubinoj duši, on svodi račune sa svakom rečenicom... Sukob glavnog lika i Stoleta Apaša, lokalnog mangupa i siledžije je glavni razlog svega što se dešava u životi glavnog lika. Priča je to koja vas neće ostaviti ravnodušnima, koja daje malo drugačiju sliku tog ranog socijalizma i nije ni čudo što su knjigu i pozorišne predstave zabranjivali. Poslijedice Informbiroa i destaljinizacije je na svojim plećima osjetila Ljubina porodica, ćale i burazer su mu zatvoreni, a keva će početi da polako ludi, ludilo koje će je jednom drugom porodičnom tragedijom odvesti i u smrt. Nisu me ostavili ravnodušnom grupna silovanja u to vrijeme, a da ih niko ni prijavio nije, nešto što je bilo tabu-tema, ali je prolazilo nekažnjeno i kao uobičajeno. I sam naslov romana koji je neuobičajen je sa razlogom dat i može se povezati sa dva događaja, kako Stole kaže – da ih je on video „onda, iza šumice. Bilo ih je u onim kukuruzima.“, dan daleke 1944 kad je Ljuba izgubio nevinost u grupnom silovanju kelnerice koje je namestio Stole ili dan kad je njegova sestra na još tragičniji način izgubila svoju čast i volju za životom. Malo mi je smetalo što oie pisac upotrebio previše šatrovačke leksike, ali je to dobro ukomponovano. Sve u svemu – preporuke!
Γιατί δεν υπάρχουν τέτοια ελληνικά βιβλία; Σύντομα, περιεκτικά, συμπαγή, πρωτότυπα, άγρια, αυθεντικά; Τοποθετημένα στο παρελθόν μα όχι νοσταλγο-μελώ εξωραϊστικά; Χωρίς ήρωα-χρυσό παιδί; Χωρίς μια "μοναδική" ιστορία αγάπης στο κέντρο που να κυριαρχεί (διαλύει) όλη την υπόθεση; Γιατί;
Вјерујем да не постоји нешто што могу рећи о овој књизи што већ неко некад није рекао. Генијал, сурово реалан, искрен али и сасвим примјерено емотиван Драгослав Михаиловић у његовом најпознатијем роману о Београду, боксу, послератној Југославији, носталгији, трагедији, злочину, освети и још много чему али пре свега о Шампиону у непуних 200 страна.
Procitala sam je kad mi je bila lektira u skoli. I tada mi je bila ok, dopala mi se ali nisam bila odusevljena, prosto mislim da nisam bila dovoljno zrela da je u potpunosti shvatim. Secam se da mi je bila lagana za citanje zbog stila pisanja pa sam je preletela tada. Ovaj put me je dotukla, procitala sam je toliko pazljivo da sam se na neke delove vracala vise puta. Citajte lektire vise puta u zivotu, jer necete ih isto doziveti za 15, 17, 18 i 30,40 godina.
Baš ništa mi se nije svidjelo. Puno nasilja, krvi, osvete... A nekako mi se čini da se sve to kroz knjigu pravda, treba da bude baš tako i da niko ne odgovara ni za šta. Pisana je nekim "uličnim" jezikom bez imalo književne ili bilo koje druge ljepote.
Nema mnogo knjiga kojima sam se vraćala, ali ovo je jedna od njih. Danas, deset (ili više) godina nakon prvog čitanja, obraćam pažnju na stvari o kojima prvi put nisam razmišljala. Tad sam se fokusirala na jezik, na samog Ljubu Šampiona, sad na muško-ženske odnose, na odnos muškarca prema ženi i odnos žene prema muškarcu, na usamljenost i izgubljenost emigrantskog života, na društveno-političke prilike onog doba.
I posle prvog čitanja (sa nekih 15, 16 godina) govorila sam da mi je knjiga teško pala, sad bih rekla da mi je pala još teže, jer Dragoslav Mihailović ume da čačne u dušu. Šilom.
Divan roman koji govori o bivsem sampionu u boksu koji je imao jako tezak zivot.Mislim da dosta eksplicitan recnik koji pisac koristi ima ulogu da priblizi citaoca tom vremenu.Od prve do poslednje stranice se provlaci taj neki cudan osecaj tuge,a definitivno najtuzniji momenat mi je kada dolazi do granice i ne usudjuje se da je predje.
4.5 zvezdica Uopšte nisam očekivala ovako nešto. Kod nekih knjiga na određene događaje se isplačeš, isplačeš i prođe te.. ovo delo tokom čitavog čitanja izaziva knedlu u grlu i ostavlja neku neobičnu tugu i potištenost u grudima.. Grupna silovanja o kojima niko ništa ne govori, način na koji je Ljuba izbio nevinost.. mračno kada malo razmislim.. smrt Ljubine sestre i Apaša i melanholija koja se provlači kroz delo, setan ton pisanja.. Bude mi teško zbog Ljube a opet ne vidim kako su se protiv svega toga borili.. slabe ličnosti i nesrećan splet okolnosti.