Odakle sam bila, više nisam od naslova pa do poslednje rečenice donosi izuzetnu atmosferu jednog posebnog grada koju stvaraju njegovi stanovnici, bilo da su rođeni tu, ili pridošli, a pripovedač se potrudio da vaš duh ostane bogatiji i srce radosnije kada zaklopite stranice ove izuzetne knjige.
Dejan Tiago Stanković, author and literary translator.
Born in Belgrade, Yugoslavia 1965. In 1989 graduates from architecture in Belgrade, Yugoslavia and moves to London. Since 1996 lives in Lisbon. Translates between his native Serbo-Croatian and Portuguese and writes in both those languages.
Žao mi je što je nisam pročitao ranije. Žao mi je što se nismo još jednom čuli pre njegovog odlaska u Lisabon, a nakon što sam ozdravio, i što naše poznanstvo nije trajalo duže. Ostavio sam to javljanje za posle povratka iz Lisabona... Planirao sam da ponesem ovu knjigz kada se sledeći put vidimo da mi je potpiše. Nedostaješ, Tiago. 🖤
Pročitao sam Geo poetikino i Lagunino izdanje ove knjige, jer ima priča koje se razlikuju. Tiago je zaista bio majstor pričanja, toliko lepote na svakoj stranici njegovih knjiga. Pojedine priče su iste u oba izdanja, a čini mi se da su dve objavljene pod različitim naslovima. Ne znam da li ima i drugih priča u Kontrastovom izdanju, ali ako je tako voleo bih i njih da pročitam.
Priče koje su mi se dopale iz ovog izdanja su: - Tihi ljudi - Jedno pivo napola - A u priči moskovski suton - Ma nije blam, šta ti je - Odakle sam bila, više nisam - Lepa vam je frizura - Tatina beba - Moja porodična prijateljica - Žvaka od breskve - Svet je lep, jer je šaren (epizoda sitkoma)
Prekrasna knjiga. Kratke priče odlične za izlazak iz čitalačke krize, u kakvoj ja jesam bila. Prvih par nevjerojatno je poučno, sljedeće su nevjerojatno humoristične i emotivne. Plakala sam, smijala se i naučila štošta o Portugalu. Što više poželjeti od knjige?!
Dejan Tiago Stanković (2 Novembar 1965 – 21 December 2022)
Kada se Bezdomni jutros probudio u praznoj sobi, sve je bilo belo, sve osim Lajke. Ona je bila bela na crne tačke. Plafoni visoki, štukovani, zidovi čisti, sveže obojeni. Kad je otvorio oči, isprva nije znao gde se nalazi. To ume da se dogodi čoveku kada često menja stanište. Prošlo je skoro dvadeset godina od kada je s koferom spakovanim kao za leto- vanje napustio roditeljski dom. Tada mu se to činilo jedinim mogućim korakom da bi postao svoj čovek. U međuvremenu se mnogo toga promenilo, sad ima i svoju porodicu, ne živi sam, ali je jedna stvar ostala ista. Za sve te godine nomadskog života nekim čudom nije izgubio mladićku sposobnost da selidbu shvati kao avanturu, uzbudljiviju od putovanja u nepoznate krajeve, više nalik prelasku iz tela u telo.
Kada je Bezdomni prvi put došao u Lisabon, već iste te večeri – poznanik ga je doveo ovde. Stajali su naslonjeni na ogradu baš kao Bezdomni sada. Noć je bila sasvim nalik ovoj. Bilo je toplo i grad je svetlucao. Sledećeg jutra, posle duge noći, po barovima i klubovima, zoru su dočekali dole na reci. Peti se ovamo bi bila glupa ideja, ovo je mesto za zalaske sunca. – Volim ovaj grad. I lepo mi je ovde – rekao je prijatelj Bezdomnom dok je noć bežala na zapad a iza leđa im se rađao dan – I tebi će biti. I sada, toliko godina kasnije, u želji da ponovo doživi taj prvi susret s Lisabonom Bezdomni svoje goste prvo dovede ovde. Najčešće pred zalazak sunca. Svi kažu: lepo je. Ali ne dopadne se svima jednako.
Za mene je ovo bila jedna odlična feel-good knjiga! Kraće i duže priče koje prenose sentiment Portugala i ljudi koji tamo žive iz ugla naturalizovanih doseljenika upotpunile su moja turistička sećanja prelepog Lisabona. Rečenice su, rekla bih, karakteristične za Tiagovo pripovedanje, dugačke sa puno opisa i apozicija. U periodu čitanja knjige pogledah i legendarnu epizodu iz Lisabona sa YouTube kanala Marka Žvaka gde Tiago i Komša vode u obilazak grada i okoline. Ne znam da li bi svima prijalo, ali ja sam na taj način dobila treću dimenziju priče o ovom gradu. Čitanje knjige sam završila 5 minuta pre prisanja recenzije, a upravo se osećam kao da sam se vratila sa putovanja po Portugalu i dobila želju sa tamo odem ponovo!
Fenomenalna! Naglas sam se smejala, ali i plakala uz ovu knjigu. Stil pisanja me jako podseća na Dragoslava Mihailovića, koji je moj omiljeni domaći autor, tako da nemam zamerki. Jedva čekam da krenem da čitam Estoril!
Jako dobra knjiga, čitao sam je u periodu života dok su mi se otvarali novi horizonti u svakom smislu te reči. Savršen tajming za čitanje, probudila mi je želju da konačno vidim taj Portugal!
Da sam je zavrsio prvi puta kada sam poceo da je citam, bila bi jedinica ili dvojka zbog dosade, sada dok je zavrsavam u Alfami petica. Vazno je kada i gdje se neke knjige citaju.
Za nekoga ko nije znao ništa o Lisabonu, pisac me je dosta uputio. Kombinacija živopisnih digresija donosi atmosferu njegovog života u Lisabonu. Često se prepliću istorijske činjenice i priče, koje bi neki turistički vodič znao, sa pričama iz njegove okoline. Pitka je knjiga, ne treba neka velika umna angažovanost, ali neka priča ume i da udavi. Ali sve u svemu, preporuka za kategoriju "čitanja u slobodno vreme".
I felt like I am in streets of Lisbon while reading it - it is melancholic in a really specific way, especially if one has been in Portugal. The people of Portugal have been described in a perfect way and I like the writing and the figures the author used to compare them to Balkan and other people. Stories of “small people” are always the most interesting ones and the story is very well written and rounded.
За сада занимљиво, бајковито... Дивна књига! Купила сам је када сам чула да је награђена (не сећам се којом нашом књижевном наградом- али се до сада нисам увек слагала са тим наградама)... "Гледам председника Србије, није то мој избор, али руку на срце наочит је човек, а и не би био кад га је два метра у висину. Памтио сам га као доста руралног типа, али када сам га први пут видео у смокингу, изгледао је репрезентативно. И њега је красила непосредност, али на сасвим другачији, народски начин. Код куће је по правилу играо на карту родољуба, домаћина и мангупа, што је у Србији добитна комбинација, а тад, помало изгубљен у белом свету, покушавао је да изгледа углађено."
"У одбрану Циганки џепарошица могу да поновим оно што су ми рекле када сам их питао зашто краду: То нам је пос'о." "Погреши човек. Она се насмејала... Не брините, пријатељу, какав то гаф може човека пред политичарем да направи и да га буде срамота?" "Власт корумпира, апсолутна власт корумпира апсолутно, и није чудо да се човек који се од почетка каријере дичио тиме што га власт не занима као таква, већ само добробит Државе и Нације, ухватио за власт као баба за живот, и све би одлуке он да донесе..." "Стварно ми треба рукавица за топлоту. Наравно да сам свестан да је Икеа мамипара, да навуку човека на трошак, али тачно знам шта ми треба, једну рукавицу за рерну већ имам, фали ми још једна за комплет и то је то.....(наводи списак шта је све купуо!) ...Па да, теби је ћале весељак, баба исто, прадеда ти је био хармоникаш из Крушевца......Дивно је било, два сата дружења, једва сам чекао кући да се вратим....само ону рукавицу за рерну нисам узео, заборавио сам." "Не знам коју је пословну титулу носио, да ли као сарадник, саветник, дружбеник или компањон, али утисак ми је да му је главни задатак био да богатим газдама прави друштво и да им маштовито помогне у трпшењу новца...Зато је мој Комша свакоме, а посебно ономе ко има пара да његове бесне глисте финансира, одлично друштво за губљење времена, у тој спорткој дисциплини је велики мајстор..." "У данашње време, то је брука једна, свака неталентована тетка се пресвлачи, треба ти било каква хаљина и шминка са пијаце, свако се направи на женско, свако игра, свакаквих ту глупача и кокошака има које умишљају да су уметнице..." "Знам. Већ сам научио да разликујем. Кад се само дерете и псујете, без смејања, свађате се.....-каже балкански зет." "...да тамо истроши сат- два, кад је у пролазу бацио поглед у страну и угледао свој лик у огледалу. Шта је видео? Видео је измучено лице с модрим подочњацима, као код панде..."
Читајући мејлове који су остали непрочитани, због пословних обавеза, прочитах маил Лагуне да је аутор преминуо, 21.12.2022. СЛАВА МУ!
Ima nabeljeno lice, narumenjene obraze i periku od lokni, baroknu balsku haljinu, lepeze od čipke, cipele od stakla i čarape od svile. Sve to u pastelnim bojama...Izdaleka pomisliš: da li je to grad ili Pepeljuga? Što joj se više približavaš, to više primjećuješ da joj je šminka razmazana, da joj se puder kruni, da su joj krinoline ofucane, flekave i aljkavo okrpljene i da ukrasi što vijore na vjetru nisu peruške i mašne nego se to nečije oprane gaće i čaršavi suše po prozorima... Takva je. I opet je lepotica. ♡Lisboa♡
Tigao je na originalan način predočio Lisabon kroz likove, iako sam lično očekivao više opisa samog grada, budući da volim putovanja i istoriju. Ipak, raznolikost priča je učinila knjigu zanimljivom, i uprkos nekim manje uzbudljivim delovima, primećuje se da ima šarma i da je voleo ovaj grad , kao i te ljude tu.
"Nije bio domotužan, nije mučio sebe mislima hoće li se ikada vratiti." "Doživeo je duboku starost, ko po kazni, tih, stalno usredsređen na sadašnji ternutak jer ga je prošlost rasplakivala, a budućnost mu nije donosila ništa." ..."Brazilka, reklo bi se, indijanske krvi, nisam uspeo da razumem šta je čini tako radosnom i zadovoljnom, možda je samo takva, ali čavrlja kao navijena i smeje se glasno, dok ispod stola bosim stopalom oko nožnog palca vrti izuvenu sandalu. S njom preko stola diskretno flertuje lepo raspoloženi belozubi Afrikanac, priča detinjaste viceve, pomalo nevaljale. Prisutan je, za susednim stolom, i Indus zalizane kose i crvenih beonjača, on radi u kiosku. Onžvaće, nit'romori, nit'govori; njemu je sve ravno. Tu je i sredovečni Kinez, njega sam prepoznao, to je gazda piljarnice od preko puta. Došao je da ruča dok mu žena čuva radnju. pokušava da učestvuje u razgovoru, ali mu ne ide, ne razume baš najbolje jezik, mada se očigledno trudi i sa neprirodno zainteresovanim izrazom lica prati razgovor." "Malo sam usamljena od kada mi je umro muž. Žao mi je, kažem. Ma šta iam da vam bude žao! Star je bio. Mnogo stariji od mene. A i mnogo težak čovek bio. I kurvao se. Doke je mogao. A ljubomoran, 'teo je i da udari. Da vam pravo kažem, svanulo mi otkad je umro. Ćutimo. Oopet, malo sam usamljena. Kamen u džepu tolike godine da nosiš, pa kad ti ga uzmu, nedostaje ti, kaže."
"Postavio mi je, tačno kako je obećao, samo tri pitanja. Prvo, kako se osećam kao stranac u Lisabonu, na šta sam rekao da više nisam stranac, em sa davnih dana uzeo državljanstvo, em mi je Lisabon dom, pa me nervira kad me prozivaju da sam stranac jer se u kvartu osećam jednako kod kuće kao u rodnom kvartu u Beogradu, a to je jedino i bitno, da živiš tamo gde se osećaš kod kuće. Drugo me je pitao šta mislim o portugalskoj hrani, na šta sam mu odovorio da je odlična i da tako mislim od prvog dana, pre 25 godina kada sam se doselio, jer Protugalci imaju tu strast prema hrani, uz fudbal možda i jedinu strast, pa se očekuje da vole dobru hranu. Kako god, ja već za drugu skoro i da ne znam. Na kraju je pitao o životu u mesnoj zajednici kakva je naša, multikulti, na šta sam mu rekao da naša mesna zajednica verovatno jeste najšarenija, i u Lisabonu, verovatno i u zemlji, da kada izadjem na ulicu čujem sto jezika i vidim ljude svih rasa, i da je možda to ono što u meni izaziva osećaj pripadanja jer, napomenuo sam, svet je lep zato što je šaren. " "Ne žalim se, samo navodim činjenice jer sam odavno svestan da koliko god se trudio opet štrčim, zato što nikad nisam niti ću uspeti da postanem jedan od njih, uvek će me odavati nijanse kojih nisam ni svestan, vidljive razlike u gabaritu, u stilu odevanja, borju cipela, glasnoći govora, intezitetu gestiklacije, zbog svega toga tamo meni nije mesto, a najviše jer u zemlji nemam rodbinu, a treba imati jake porodične veze da te preporuče da se tamo zaposliš." "Gledam predsednika Srbije..... Poznat po sklonosti ka krupnim temama za razgovor, voli istoriju pomešanu sa mitologijom, a posebno su mu drage priče o istorijskim nepravdama načinjenih našem narodu. Za celovitost nacionalne teritorije je spreman da ratuje, time se oduvek hvalisao, što nije ni čudo, u njegovom narodu zemlja je oduvek predmet obožavanja, braća se pobodu noževima oko brazde. Prigovaraju mu da je nacionalista i ratni huškač, rugaju mu se jer je po svakom pitanju već imao oprečne ekstermne stavove i podesmevaju zbog pod stare dane i na prevaru stečene fkultetske diplome, ali niko nikada nije rekao da je glup, niti da je nevešt političar. Dakle, s jedne strane imamo iskusnog lisca, državnika koji ume i s papom i s masonima i s pravim monarsika, a s druge čoveka nedostajale osnovne socijalne i komunikacijske veštine upotrbljive van ruralne Srbije koji misli da šta se ne može na foru i na šarm, može na prevaru i nasilje, što možda i jeste istina tamo kod njega, ali ne ovde." "Ako ništa drugo, Komša je uvek dosledan i izgradio je prepoznatljiv stil, on šta god dohvati, na favelu napravi, jer mu cilj i nije da dobije proizvod nego da uživa u kreativnom procesu ili u reciklaži nečega što niko drugi ne bi znao kako da iskoristi."
Premeštam rating i review sa drugog izdanja koje je naprasno postalo "Lisabonske priče" na ovom Goodreadsu (eyeroll) Pročitano 2020. **************** Počinjemo neočekivano: pozornica je Portugal u zlatno doba kolonijalizma, a glavni glumci jedan bezbrižni kralj i jedan baksuzni nosorog. Pa prelaz u Lisabon današnjice, gde se i dalje ukrštaju putevi i putnici sa svih strana sveta, svaki sa svojim prtljagom (i bukvalno i figurativno!) Autor nam ga predstavlja kroz lepe opise (još lepše ako ste već bili!) i naizgled obične susrete i razgovore. Lisabonske priče, nove i stare. Oživljavaju dogadjaji, ljudi i mesta koji su mi bili poznati tek kroz par rečenica iz turističkog vodiča (Veliki zemljotres na primer, i njegove posledice).
I još:
“Potresne dočim živopisne procesije grešnika na putu za lomaču.” Izlet u roman Estoril ❤️ Jedan napaćeni svetac Žustra ukrajinska čistačica Čehov Jedan deda kao iz dečjih bajki Čuveni lisabonski tramvaj broj 28 Razne druge lutalice po belom svetu.
Završeno uz toplinu oko srca i sa nekim neodredjenim osećanjem da će sve biti u redu :)
Ima dosta interesantnih informacija u ovoj knjizi. Autor mi je približio Lisabon još više, dve godine nakon što sam ga posetila. Prelep grad, ali moram da priznam da mi je njihova kultura bila zagonetna i zato sam zahvalana na ovoj knjizi što mi je određene stvari pojasnila.
Moram isto da priznam da mi Dejanov humor i način izražavanja baš ne leži. Međutim, u njegovom pisanju se oseća ta pozitivnost i volja za životom, zbog čega je veoma tužno što je tako brzo napustio ovaj svet. Dopalo mi se i to što je u svet otišao iz puke radoznalosti i što se tako zaljubio u Lisabon. Ja sam iz istih razloga napustila Srbiju i onda se zaljubila u Njujork. Zbog toga znam da je zaista moguće voleti Beograd i taj drugi grad odakle ste sad u istoj meri, a možda i više. To se vidi i iz njegovog pisanja.
Svakako bih ovu knjigu preporučila ljudima koji žele da otkriju tajne Lisabona i portugalske istorije i kulture. Vrlo je sadržajna i, iako na momente spora, vredna čitanja.
Toliko sam pohvala čula o ovoj knjizi da sam jedva čekala da mi padne šaka! Još jednom sam potvrdila da ne padam u šablone i da sam svoja. Možda sam glupa, ne bežim od toga? Ali meni je ova knjiga ogromno razočarenje. Sam naslov je privlačan, svi mi koji smo svoje domove ostavili, iz različitih razloga, i krenuli graditi živite van granica, nikada nećemo biti odatle odakle smo otišli, kao što nikada nećemo biti prihvaćeni u društvu u kome smo se našli. Knjiga je napravljena iz gomile kratkih pričica. Jedva dve pročitah, u nadi da se priča zahuktava.. Međutim svaka je za sebe, i može se i na preskok... Pa preskočih.. I opet dosadno... Onda odoh na kraj, do priče koja ima naslov knjige, pročitah i nju i ništa mi zaista nije jasno.
Prva polovina knjiga ima zanimljive, tople, duhovite priče. Ali izgubio me je od priče "Na dnu bunara su federi", prepune seksističkih stereotipa (na primer, žena se opisuje kao "nije više mlada, ali još joj je vreme da rodi"); ne znam da li je to bio književni mehanizam da se narator prikaže na određeni način, ali rezultat je izrazito iritantan. Sledeće priče su napisane stilom razgovora u kafani, sa mnogo digresija i komentara koji ne služe da obogate priču, već su kao poštapalice. Namučila sam se da završim knjigu.
Ovo je prva Tijagova kniga koju čitam i baš sam prijatno iznenađena stilom- koji je nekako klasičan, ali istovremeno moderan i pitak. Baš prava mera svega, iliti- à boa maneira portuguesa. :) Iako je delo savremeno, rečenice nisu kratke, šture i isprekidane, već su lepo tanano razvijene, kao kod "klasičara", ali tako da ništa ne guši i sve bude taman i sveže. Suptilna šmekerska duhovitost je sve prisutnija kako stranice odmiču i ona na baš lep način doprinosi živosti, životnosti i toplini atmosfere, priča i likova. A Lisboa- divan i šaren, como sempre. ☀️🌊
Dejan ima talenat za pricanje i pisanje. Neko koga ljudi spontano slusaju u drustvu. Prica ide glatko i meko kao kod Mopasana. Verovatno zbog toga sto sam u Lisabon dosao iz iste kulture, njegova slika grada najvise lici na ono sto sam i sam osetio. Ostaci stare imperije se pojavljuju ne samo u impresivnim nego i u grotesknim formama i daju Lisabonu neki sasvim poseban sarm. Mnoge slike iz knjge su upecatljive i na posredan nacin slikaju grad bas onakvim kakvim moze da ga dozivi neko sa Balkana, ali kako sam ne bi umeo da isprica. Stvarno steta da je tako rano otisao
Uvaženi Dejan Tiago Stanković imao je vrlo pitak i istovremeno prefinjen i iznijansiran stil pisanja. Od njegovih knjiga ne očekujete pompezna dešavanja i krupne riječi, ali svakako očekujte istinsku kulturu i dobar ukus. Često kroz ženske likove i svakodnevicu, prošetaće vas kroz odreðenu kulturu kao vrsni poznavalac. Priče su ljudske, svevremene i ispričane na autentičan način. Jedan od mojih omiljenih domaćih autora.