Vlаdimir Kecmаnović je sin je politologа Nenаdа Kecmаnovićа i Nаtаše Kecmаnović (devojаčki Pаrežаnin), lektorke i urednice u oblаsti izdаvаštvа. Kecmаnović je u Sаrаjevu zаvršio osnovnu školu i Prvu gimnаziju, а u Beogrаdu je 1997. diplomirаo književnost. Objаvio je romаne Sаdržаj šupljine, Poslednjа šаnsа, Feliks (ušаo u uži izbor zа NIN-ovu nаgrаdu), Top je bio vreo i Sibir. Kecmаnovićevа prozа prevođenа je nа engleski, frаncuski, nemаčki, ukrаjinski i rumunski jezik. Vlаsnik je izdаvаčke kuće VIA. Oženjen je, otаc kćerke Nаtаlije. Živi i rаdi u Beogrаdu.
Можда је после Осаме требало да прочитам Топа али није нам било суђено, а по свему судећи тешко да ће и бити.
КЂП је роман о перпетум мобиле машини експлоатације. Кључ у којем га Кецмановић приказује је доста јасан, амерички моћник кињи малог Србина, и друге мале Србе јер му се може, а може му се зато што му је то понашање у генетском коду и зато што живимо у свету у којем ствари тако функционишу. Претпостављам да ова метафора може да се посматра и на разне друге начине (ван САД - глобални југ парадигме).
Поменути главни антагониста Кеј, наследник неке Mayflower породице, из нејасних разлога, да би напакостио свом оцу, решава да ”усвоји” седамнаестогодишње сироче из београдског сиротишта (ова премиса је толико бизарна да чак и као носилац симболике делује потпуно идиотски). Кецмановић, чуј мене Кеј, у самом роману донекле то објашњава мотивима неке платонске или сексуалне љубави али морам признати да мени то ван тог метафоричног Америка-Србија дела звучи потпуни кретенски. Елем оно што следи су мање више континуиране оргије у којима Кеј несрећном Младену покушава да објасни колико је свет сјебан, колико је он сам сјебан, и који су механизми који осигуравају ту сјебаност. Кеј је притом као геј, што јел' уводи још једну компликацију у игру (рецимо као да је Веља Илић геј). При крају књиге се појављује лик Анђе која на један прилично неуверљив начин уводи мотив праве љубави. Кеј то примећује и решава да са психичке експлоатације сирочета коначно крене и на физичко-сексуалну у епизоди на Тајланду. Сиромаху ту пукне филм и он преузима ствари у своје руке и решава ситуацију (златним ганом... хахахахаха). Резултат тога није ослобођење већ ново преговарање унутар постојеће екипе за експлоатацију. Ту се налази критика знамо већ чега.
Стилски роман изгледа као кокаинска верзија Кад су цветале тикве само са далеко рудиментарнијим вокабуларом и рђавијим заплетима и ликовима. Сцене секса које чине 35% романа а које готово искључиво треба да илуструју сурову експлоатацију описане су Панеротика речником у којима се пичка зове рибица, и сви женски ликови имају велике сисе.
Сиротан Младен који је као протагониста у целом роману не говори. Океј. У оном sale blurb-u Табашевић икусно каже да је чудо овог романа у ненаписаном. И заиста оно што је написано је прилично сиромашно и тера човека да смисао тражи у беспућима геополитике.
Knjiga „Kad đavoli polete“ je prva knjiga Vladimira Kecmanovića koju sam pročitao. Dobijao sam i ranije sa raznih strana preporuke za čitanje nekih njegovih ranijih romana. Da se, uprkos svemu, upustim u čitanje, jer, kako su mi govorili, odlično piše.
I zaista. Malo je reći da mi se knjiga svidela. Oduševila me je! Dugo vremena nisam pročitao nešto tako lepo, znalački, napisano iz pera domaćih autora. Uprkos veoma zahtevnoj sadržini, Kecmanovićev majstorski stil čini da se knjiga čita sa lakoćom. Svaku njegovu rečenicu sam žvakao sa ogromnim uživanjem. Ne mogu da vam opišem, ali, recimo, zamislite da su rečenice saće puno meda. Takvo je iskustvo čitanja ovog romana.
Zanimljivo je da je Kecmanović da bi napisao ovu knjigu odložio rad na, ranije najavljenoj, priči o Titu.
„Kad đavoli polete“ je priča o dečaku Emu (Mladenu) koga usvaja Kej (Kristofer). Em je ceo svoj mladi život proveo u domu za decu bez roditeljskog staranja. Iako je doživeo svašta, nikada nije osetio ljubav. A kako je ljubav veoma važna u tim formativnim godinama da bismo mogli da odredimo granice sopstvenog postojanja, Em, nikada emotivno dodirnut, i sam sebi postaje tuđ. Da bi nam to dočarao autor pribegava genijalnim književnim dosetkama koje savršeno funkcionišu tokom čitanja.
Priča o zlostavljanom i zlostavljaču koja sve više eskalira metafora je savremenog društva u kome represivni elementi služe samo da održe status kvo – potčinjavanje kroz represiju. I zato je kod Kecmanovića i sam zlostavljač produkt represivnog sistema koji i sam replicira ne znajući drugačiji modus operandi od onog naučenog. U pitanju je specifično ispričana metafora društva u kome je cilj represije da traje. Otuda i ona autorova posveta Džordžu Orvelu na početku knjige.
Naravno, autor je provukao tu i neke svoje ideologije i ideje sa kojima se lično ne slažem, ali čak ni to nije pokvarilo ugođaj čitanja, niti moje mišljenje i utisak o knjizi. Kecmanovićeva priča je tako dobro koncipirana i napisana da ništa ne može da umanji njenu snagu i kvalitet.
„Kada đavoli polete“ je verovatno jedna od najboljih knjiga domaćih autora koja se u poslednje vreme pojavila na književnom nebu Srbije i koja na apsolutno svaki način dominira nad ostalim delima. Prava je šteta što je Kecmanović odustao od NIN-ove nagrade jer je upravo ovakva knjiga ono što nam je potrebno kada je u pitanju titula najboljeg romana godine. Savršeno napisana, duboko promišljena i kompleksna knjiga, razgranatih i originalnih ideje, a opet veoma laka za razumevanje i nimalo zahtevna čitanje. Savršen spoj književne perfekcije i prijemčivosti. Kao što bi svaka knjiga i trebalo da bude.
У рангу са шкработином Симониде Милојковић под насловом Грабљивица, коју смо као хормонски нестабилне пубертетлије читали на великом одмору у средњој школи.
Šta je ovo koji moj! Kakvo đubre od knjige, baljezganje. Kao ima neke poente, opet isto kao i sve naše nove knjige: zli zapad i ameri, jadni napaćeni Srbi svi nas mrze i iskorišćavaju. Ali ta poenta je zakopana u gomili đubreta, poganosti, lupetanja, seksa. Kao da je pisac nabacao ključne reči da se bolje pozicionira u SEO pretrazi, bez poente i smisla. Priča je glupa, nedosledna, besmislena, likovi nepostojeći, nerazrađeni, ništa, knjiga je papir sa nekim nasumično nabacanim rečima. Toliko je naših dobrih pisaca koji nemaju prilike da ih objavi Laguna, ali zato ovo đubre prolazi samo tako. Osećam se pokradeno što sam kupila ovu knjigu.
Triler u pokušaju, koji na kraju izgleda kao osrednja erotska priča adolescenta čiji svi glavni ženski likovi imaju bujno poprsje. Jeftina erotska terminologija, nepostojeća razrada likova, i radnja na koju i sam pisac povremeno zaboravi.
Uštedite novac i vreme i samo preskočite ovo “delo”.
Uzbudljiv triler, sa upečatljivom glavnom ličnošću (Kej). Utisak donekle kvari neuverljivost Anđinog lika i epiloga romana. Snaga romana leži u onom aspektu koji se tiče Keja kao reprezentanta strane okupacije odnosno Keja kao simbola okupatorovog tlačenja.