Da li ste ikada gledali film "Ta divna stvorenja" tj. "Animals are beautiful people"? U njemu ima scena u kojoj majmun u pustinji otklapa kamen, ispod njega vidi zmiju, uplaši se i padne u nesvest (u međuvremenu se kamen vrati na zmiju). Kada se osvesti on opet uradi istu stvar i tako u krug...
E tako sam ja ponovo pao na sinopsis na koricama knjige...
Evo šta mi je bilo obećano: montipajtonovski humor, razorna društvena kritika, zabava, koplandovski stil, rani bret-iston-elisovski stil, beket u tragovima, nešto kafkaeskno, nešto totalno erlend-luovski.
Da odmah razjasnimo sve: odrastao sam na Monti Pajtonovcima, volim knjige koje su kritički postavljene prema društvu, volim Koplanda, Iston Elisa, Beketa i Kafku u doziranim i ograničenim količinama, a Lua prosto obožavam. Knjiga je, što se mene tiče, pala na svim tim momentima. Autor pokušava da namigne svima njima, ali taj namig ispade poput onog treptanja kada čovek kome slabi vid treptanjem pokušava da "izbistri" sliku. Roman je, dakle, pokušaj "izoštravanja" slike, koju na kraju ne vidimo...
Glavni lik bi po mnogome mogao da liči na Selindžerovog "lovca u raži" ili na Luovog "naivka", ali koliko su njih dvojica simpatični, IiiiiiiiiEndrju je naporan, dosadan mlati***** koji je toliko iritantan i za koga se čitalac ne može vezati. I ostali likovi deluju totalno plastično i neubedljivo, oni plivaju u svojim depresijama, razmišljanjima o samoubistvu ili ubistvu drugih, ispraznim pričama o Džampi Lahiri i njenom Puliceru, itd. Paralelno sa ljudskim svetom postoji i svet inteligentnih životinja koje se pojavljuju u "realnom depresivnom" svetu - svetovi se ukrštaju i likovi prelaze iz jednog u drugi. A inače životinje su odgovorne za ubistvo mnogih slavnih ličnosti (kojih? - pročitajte sinopsis :P)
Dakle, imamo hrpu depresivaca koji ne znaju šta će sa sobom, svetom i sa ostalima. Pitaju se da li da žive, da li da se ubiju, da li da ubiju nekog drugog. Usput se sreću sa losovima, delfinima koji svako malo proizvode zvuke iz naslova Iiiiii iii iiiii, hrčcima, medvedima koji se teleportuju, šamaraju losa i prekrivaju mu glavu ćebetom i vanzemaljcima...
E da, zaboravih da naglasim da glavni lik stalno razmišlja i preispituje sebe u nekom kvazi toku svesti zbog čega zasigurno i Džojs i Vulfica a i svi autori koji su gore pomenuti ili su pomenuti u samom romanu imaju želju da našamaraju autora i prekriju mu glavu ćebetom i viču mu iiiiii iii iiiii na uvce...
Previše WTF momenata u čitanju knjige, previše nabacanih stvari, previše depresije, previše spominjanja slavnih ličnosti i ubijanja istih, previše želje da ovaj roman bude nešto više od skupa reči na papiru... previše besmisla i haosa...
Prava papazjanija koja na svu sreću kratko traje. Čitati na vlastitu odgovornost, u nedostatku bilo kakve druge literature. U slučaju da posedujete ovu knjigu, idealno mesto za nju je negde na najvišoj polici, pozadi, iza drugih knjiga :D
I da, kao što je Knjigoholičarka napisala - više ćete se nasmejati tražeći knjigu sa ovakvim nazivom u knjižari od prodavca, nego dok je budete čitali :D