Bezimena junakinja doseljava se u kuću s vrtom punim jorgovana. Zacijelo je od nečega pobjegla – i ona i stvari su „rasuti teret“. Zatječe stari mehanički pisaći stroj – kojim se ne služi, ali na internetu pronalazi zvuk tipkanja. Dakako, na kraju retka: zvonce. I to je lajtmotiv koji obilježava i tlaku useljavanja, i privikavanje na novi prostor, i snalaženje s novim ljudima, i ritam njezine nutrine koja traži uporište. K’o zavraga, prvo upoznaje mačku, utjelovljenje „kraljice noći“, hirovitu i jogunastu, pravu predstavnicu svekolike joj pripisane simbolike i ikonografije.
Kad smo mi prazni i svijet je prazan. Kako se junakinja „puni“ unutra – zvukom pisaćeg stroja, komunikacijom s mačkom, mirisom jorgovana, maljanjem zidova, raspakiravanjem kutija i vreća – tako se puni i njezin „svijet“: kuća koju nastanjuju nesvakodnevni likovi s kojima mic-mic ulazi u interakcije. A to nužno stvara i komplikacije i nevolje i neželjene događaje… To je onaj fatalni početak: bejb, nismo si kliknuli.
Karmela Špoljarić rođena je 1967. u Zagrebu. Maturirala u Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn, a diplomirala kroatistiku i južnoslavenske filologije na Filozofskom fakultetu, na kojem je i magistrirala na poslijediplomskom znanstvenom studiju književnosti. Članica je Matice hrvatske i Mense. Pisati je započela 2010. Pripovijetke objavljuje na Trećem programu HR-a. Za tinejđersku dramu Nula kuna po minuti dobila je nagradu Ministarstva kulture Marin Držić.
Uzela sam je u ruke, knjigu s prekrasnom naslovnicom, i rekla sebi, ovaj put ću polako. Ali, naravno, znatiželja je bila jača, slistila sam je u dan i pol. I nakon par dana sam joj se vratila, uživala u šetnji "Ulicom jorgovana", mirisu procvalih grmova, škripi vrata kućnog broja 31, susretu sa stanarima ( odnekud su mi poznati - Dopisna radionica kreativnog pisanja ! ), fikciji i stvarnosti koju autorica tako dobro isprepliće. Slojevita je to priča o prijateljstvu, obitelji, ljubavi, rastancima, otkrivanju, potrazi za sobom u realnom i magičnom svijetu. Kroz živopisne dijaloge predstavljaju nam se glavni likovi, stanari sa svojim tajnama, brigama, problemima, sklonostima, malim, velikim životima. Ima tu jedna sretna klupa i jedna manje sretna ljuljačka ( obožavam ljuljačke ! ). Štivo odiše gornjogradskim šarmom, scene se smjenjuju kao u "Rajko Grlić filmu". A sve je opisano autoričinim majstorskim perom, poetično a ne patetično. Volim kada me autor, a Karmela Špoljarić to uvijek čini, svakim svojim dijelom ponese više i dalje. Utvaram si da tako i ja rastem, kao čitateljica i kao osoba. Prošetajte i vi Ulicom jorgovana, nećete požaliti !