Nekada davno, u malom Gnadentalu, smeštenom u nepreglednom okrilju stepe, ušuškanom na levoj obali Volge, živeo jedan šulmajstor (učitelj), Jakob Ivanovič Bah. Dani su mu bili jednolični. Podučavao je decu i svakodnevno u isto vreme s velikom usredsređenošću vukao konopac na zvoniku. Bruj zvona precizno je svim žiteljima označavao početak dana, podne i vreme za počinak. U Bahovom životu između zvonjave nije bilo uzbuđenja. Živeo je mirno, udišući gnadentalski vazduh, diveći se neiscrpnom stvaralačkom nadahnuću prirode svoga malog mesta i zaranjajući u beskrajni svet prašnjavih knjiga rasutih u njegovom oskudno opremljenom, skučenom sobičku. Posebno je voleo Getea. Kao ni ostali stanovnici, ni on nije nikada prešao Volgu. Njena šumovita, planinama oivičena desna obala, oduvek je za Gnadentalce bila mistična, nedokučiva, a večna Volga postojana granica koja se nije smela prekoračiti. Jednoga dana, Bah je dobio pismo, a nakon pisma po njega je došao ćutljivi Kirkiz s kojim je ušao u čamac, ne znajući da se uputio na zabranjenu obalu. Tamo, na drugoj obali, na senovitom šumom obgrljenom salašu, dočekao ga je pravi div, vlasnik salaša, Udo Grim, koji je od Baha tražio da podučava njegovu ćerku Klaru. Od toga dana Bahu se život promenio...
Iako Guzelj Jahina nije „Decu Volge" počela ni sa „Nekada davno...", ni rečima „Bio jednom jedan...", od prvih napisanih redova ona čitaoce uvlači u jedan magičan svet koji funkcioniše po zakonima bajke. A „u svakoj bajci - makar ona pripovedala o običnoj kokoši i nestašnom petliću - u punoj meri su se ispoljavali ljudski poroci i slabosti, događali su se zločini, brodolomi i katastrofe. U svakoj se bajci osećao dah smrti." Tako i bajku, čiji je glavni protagonista Bah, pokreće jedna zabranjena i neodobravana ljubav između učitelja i učenice, ali se kroz nju prepliću sukobi, zločini, izdajstva, nesreće, siromaštvo, glad. I gubici, i smrt. Upoznavši Klaru, Bah upoznaje nova osećanja, upoznaje ljubav, koja će se kasnije preneti i na njegovu ćerku Anu, pa i na usvojenog sina Vasku.
A ljubav - to snažno osećanje, koje može da pokrene stene - često izrodi i probudi neočekivano. Zahvaćen bučnom i snažnom olujom, ne onom nebeskom koju je nekada obožavao, već olujom sopstvenih osećanja, Bah postaje ličnost obdarena, nadarena, čije nadahnuće potiče iz ljubavi, iz obožavanja žene, ali još više iz onih osećanja koja ljubav u svojoj bujici nanese. Briga za voljenim bićima i strah od njihovog napuštanja, strah od usamljenosti, bude u Bahu do tada usnuli dar za pripovedanjem. Iz njegovog će se pera rađati bajke. I to kakve! Maštovite, neverovatne, izmišljene, ali istovremeno toliko istinite. Ne samo da su ogledalo stvarnosti, nego se, poput Volge u vreme obilnih padavina, prelivaju u Gnadental, na njegove ulice. A mučno može biti svakom stvaraocu kad otkrije da ono što je iz duše iznedrio počinje da se obistinjuje. Jer treba prebroditi toliko toga do srećnog kraja.
Prikazujući životne okolnosti Baha, njegovu tragičnu ljubavnu priču, slikajući život Gnadentalaca, Guzelj Jahina nije uspela da stvori samo snažnu priču o najuzvišenijim osećanjima pojedinaca, već je izgradila vrlo složene i ubedljive slike života nemačkih kolonija u Povolžju u periodu između dva svetska rata. Bah, Hofman, Klara, Ana, Vaska, obični su mali ljudi koji su jedino želeli da budu siti, utopljeni i okruženi ljubavlju, a nisu uspeli da se snađu u istorijskim tokovima koji su zahvatili Sovjetski savez. U svakom od pet delova iz kojih je sačinjena ova knjiga, Jahina u jednom poglavlju priča o „vođi", nedovoljno dugo da bi čitaocu skrenula fokus sa Baha i njegovih nedaća, ali sasvim dovoljno da stvori predstavu o političkoj klimi koja je zahvatila Sovjetski savez, ali i Evropu pred Drugi svetski rat. Iako su Nemci negativci Drugog svetskog rata, Jahina je ovu pripovest posvetila onim nevino stradalim Nemcima, nedužnima. Možda je baš iz tog razloga likovima nadenula prezimena nemačkih velikana - Bah, Grim, Vagner... Posvetila je ovu priču minulim vremenima, istoriji i kulturi zajednice koja više ne postoji.
A kako je sve to napisala! Možda najkvalitetnija odlika ovog dela jeste besprekoran, neverovatno slikovit stil s kojim je Jahina, ne samo dočaravala lepotu predela u svakom godišnjem dobu, ne samo oslikavala bujne pejzaže, eksterijere Gnadentala, unutrašnjost salaša, Volgu, već je uspevala da do najsitnijih detalja izrazi svako osećanje svojih likova. Uspela je da stvori utisak da se ovom knjigom pliva kao Volgom. Nekada kroz knjigu moramo da se probijamo kao kroz zaleđenu vodu, nekada idemo protiv vodene struje, ili nas struja nežno podgurkuje u leđa, ali često kroz priču plovimo hitro, zajedno sa užurbanom Volgom u proleće.
Pročitajte!