Pisanje jeste i zanat. I zanat može da se nauči. Međutim, ovde ponajmanje škripi zanatski deo. A i kako da škripi kad je autor profesor kreativnog pisanja. I ne samo to – Živković je pravi SF insajder – veliki znalac i neko ko je napisao, ispravite me ako grešim, prvu disertaciju o naučnoj fantastici na ovim prostorima. Takođe, marljiv je prevodilac koji je ovdašnjem čitalaštvu servirao sam krem naučnofantastičnog kanona, vaspitajući ukuse čitavih generacija. I nakon decenija takvog, teorijskog rada, u svojim četrdesetim godinama, Živković piše svoju prvu proznu knjigu. Nataloženo iskustvo se isplatilo i preobrazilo u praksu. I sledila je izuzetna međunarodna recepcija – Živković je uz Gorana Petrovića ubedljivo najprevođeniji živi srpski pisac. Međutim, iako je bio na predavačkoj poziciji, za razliku od Gorana Petrovića, koji je od strane nekih naših književnih autoriteta doživljavan kao malo literarno božanstvo, Zoran Živković je relativno cenjen, ali površno čitan i prećutkivan pisac bez jačeg odjeka u savremenoj recepciji. A javnost mu uglavnom daje etiketu najvećeg srpskog SF autora, što ga, nije teško pretpostaviti, izuzetno iritira. I to se ponavlja u svakom intervjuu sa njim – oni njemu – ti si SF – on njima – nisam. I tako se to dobacivanje oteže. Međutim, sudeći po ovoj pročitanoj Živkovićevoj knjizi – on jeste SF autor i da, on jeste autor fantastike i da, ne vidim niti potrebu za insistiranjem da li neko jeste ili nije žanrovski pisac, a još manje vidim opravdanje da sebe braniš od drugih tvrdnjom kako si nisi autor ovog korpusa, naročito imajući u vidu da si ceo život posvetio njegovom proučavanju. „Vremenski darovi” su zbirka od četiri povezane priče, sličnih struktura, a svaka se bavi putovanjem kroz vreme i dolaskom nekog neobičnog gosta koji to omogućuje. I sve je tu školski urađeno – problematizovane su autorske pozicije, priroda vremena, paralelni svetovi (Doležel đuska) i razmotrene različite životne strategije poimanja vremena, imajući u vidu različite statuse junaka (astronom, paleolingvistkinja, časovničar, umetnik). Ideje razrađene i povezane. Jezik ispoliran, ali suv, beskrajno suv, impotentan i nedopadljiv. I samo ponegde može da se ostvari ono fino potonuće u tekst, kad se ušuškamo u toku njegovog jezika. Štaviše, navijao sam da malo olabavi, da naletim na neku jezičku mrlju, jer meni su u književnosti gotovo uvek uzbudljiviji veliki padovi od perfekcionističkih soba-po-potrebi. Kontrola nad tekstom osim što je isisala njegovu harizmu, čini da celokupan utisak bude trom, nimalo podsticajan. A da ne pričam o tome kako prema likovima, njihovim sudbinama, predistorijama i reakcijama ne možemo razviti gotovu nikakvu empatiju. Ali oni nas čak ni ne nerviraju nešto. Prosto, slabo nas se tiču i papirnati su, a postoje, pre svega zbog svoje narativne funkcije. I zaista ne znam na osnovu čega je Mišel Dirda, kritičar Vašington posta, zaključio da je Zoran Živković verovatno najznačajnjii pripovedač od Borhesa i Kalvina. Možda je odgovor u ostalim delima, ali nešto mi govori da nije.
I jedna od stvari koja mislim da je odavno prevaziđena – poređenje figure pisca sa figurom boga. Mislio sam da smo to prerasli. Ili da makar toj sprezi može da neki obrt, ironični ili kakav god. A onaj krunski zaključak – jaaa almighty sam spisatelj i jaaaa kontrolišem tebeee osopoo, tvoje reakcije, nazore i same fizičke zakone – prosto... Ne radite to. Nikad. (Besplatni savet iz kreativnog pisanja.)
I da – kreativno pisanje kao institucionalizovana praksa može biti veoma sužavajuće.
I još jedno da – Zoran Živković JESTE pisac (SF) fantastike.
P. S. U drugoj priči, koja mi je bila najbliža, ima jedan zaista prekrasan detalj sa leptirima. Videćete. I to može biti preporuka; ako želite da se upoznate sa Živkovićevim delom, možete poći od upravo te, druge priče, pa ako ne ide, trk na nešto drugo.