U središtu ove knjige nalazi se junak koji će vas od prve do poslednje stranice voditi kroz sopstvena sećanja. Kako ovu priču priča iz sanatorijuma, sve što bude kazao biće dovedeno u pitanje i podvrgnuto dodatnom preispitivanju. Međutim, to ga neće sprečiti da se još jednom zagleda u krhotine nekadašnjeg života. Njegova potreba za pričanjem zapravo jeste poslednji pokušaj da rekonstruiše prošlost ne bi li od njenih delova sastavio celovitu sliku, i tako konačno došao do istine.
Pogađate – osnovni motiv na toj slici jeste rudnik. O rudniku će se ispredati raznolike priče, i stvarne i nestvarne, ali on će ostati pod velom tajne sve dok glavni junak ne odluči da krene u potragu za njim. Saznanja do kojih bude došao promeniće njegov život iz korena i navešće ga na to da preispita sva dotadašnja uverenja o stvarnosti. Zbog svega toga, pripremite se da zakoračite u romaneskni svet u kojem ćete neprestano hodati po tankoj liniji između mogućeg i nemogućeg.
„Moj najveći strah uvek je bio isti: plašio sam se da ću u jednom trenutku shvatiti da je predstava koju imam o sebi i ljudima koji su mi značili oduvek bila lažna. Oduvek sam duboko u sebi osećao da sve ono čega se u ovim prolaznim životima držimo kao davljenik za slamku jeste samo opsena koju smo stvarali i održavali uz pomoć ljudi oko nas. Iluzija o nama, našem poreklu, vrlinama onih koje smo voleli i manama onih kojih smo se stideli. Naši uspesi i padovi, zvezdani trenuci i oni kojih smo se odricali, samo su legende dovoljno puta prepričane da postanu kameni međaši naših sećanja. Plašilo me je to što sam znao, kada jednom nestanu njihovi čuvari, kada jednom konačno progledamo, da ni od tih legendi neće ostati ništa.“
„Osetio sam kako me izlomljene stabljike ječma golicaju, kako se njišu na vetru postajući deo ovog čudesnog časa, kako se uvijaju prenoseći na nju i mene ono što sopstvenim koracima nisam mogao da učinim. Korak po korak, lahor po lahor, damar po damar… plesali smo. Više nisam bio početnik u ovoj igri.“
„Ali kada bi pomenuli Crni majdan, kako su najčešće nazivali rudnik, do tada samouvereni gorštaci i njihove brbljive žene postajali bi nesigurni i snuždeni. Kroz delove sopstvenih kazivanja u tim trenucima protrčavali su kao kroz mračni tunel, bezglavo hrleći ka izlazu iz lavirinta nepoznanica, legendi i simbola, koji su ih ispunjavali strepnjom. Govorili su o ’jami’, o ’oknu’, sebi u bradu, a ipak su sočno psovali ’rupu’ i ’jarugu’, ali gotovo nikad nisu upotrebljavali uobičajeni naziv za ovo mesto.“
Miodrag Majić (Beograd, 1969) sudija je Apelacionog suda u Beogradu. Doktorirao je krivično pravo specijalizujući se za međunarodno-krivičnopravnu oblast. Samostalno i u koautorstvu, objavio je deset monografija i više od trideset članaka iz oblasti krivičnog i međunarodnog krivičnog prava, i učestvovao je u izradi najznačajnijih zakona u ovim oblastima. Predsednik je Upravnog odbora i jedan od osnivača Centra za pravosudna istraživanja (CEPRIS). Već desetak godina redovno objavljuje tekstove na svom blogu (www.misamajic.com), u kojima otvoreno govori o korupciji, nepotizmu i političkim pritiscima u pravosuđu. Roman Deca zlanjegov je prvi roman. Živi sa suprugom, dva sina i šnaucerom u Beogradu.
Prva polovina ok, ali druga polovina pakao. Toliko nedoslednosti i toliko trpanje svega da se pitate šta uopšte čitate na stranu što ne možete stvoriti sliku nikako. Čovek ne može da se odluči da li u mestu ima malo ljudi ili je to čitav grad, da li je je to zombi apokalipsa sa besnilom ili se oni svi jedva pokretni, halucinacije i tripovi nikad loše opisani, da li je skoro mrtav ili ima snage da se pojebe sa protagonistkinjom. Kada pomislite da je to sve, ima još luđih stvari kao ptica koja stalno leti u mraku plus neka vrsta masovnih grobnica na Kosovu. I na kraju sve opšte prisutni elitizma u pisanju koji je prisutan u sva tri dela autora. Svi su nepismeni, neobrazovani i ispod sudija i advokata jedino se ne omalovažavaju lekari. Banalnost sa kojim je dočarana lik programera je sramotan. Osim prve knjige, tačno se vidi da je autor upao u hiperprodukciju i to jako lošu i da mu niko ne govori da to baš i nije tako dobro i da dotera priču malo i da bude dosledan a ne da se gubi na dve strane knjige. Kao jedini srpski autor u ovom žanru može biti najbolji.
"Nije samo novac važan. Važno je za koga radiš, Bogdane! To nikada nemoj da zaboraviš. Bogatstvo je uvek praćeno nečijom tugom. Zato se čuvaj i nikad ne zatvaraj oči pred onim što vidiš!"
⚒️ Glavni lik romana je Bogdan Banjac, čovek koji sticajem čudnih okolnosti dospeva u psihijatrijsku ustanovu. Uveren je da je deo velike zavere, zločina protiv čovečnosti. Naravno, niko ne veruje u verziju priče jednog ludaka. Za njih je on samo pacijent sa graničnim poremećajem ličnosti. Zajedno sa njim proćićemo kroz tunele njegovih sećanja, sve do spoznaje potpune istine. Da li je Bogdan Banjac misleći čovek koji veruje u ono što vidi, i odbija da bude deo "stada," ili ludak koji ne razlikuje stvarnost od iluzije?
Vratimo se na početak. Nekada siromašan dečak koji nakon pogibije svojih roditelja, odrasta sa bakom Zorkom, i zahvaljujući njenom odricanju, uspeva da završi školu i postane priznati advokat. Otac njegove verenice, ugledni advokat, kome je advokatura samo paravan za mnoge nelegalne poslove, zapošljava ga u stranu kompaniju. Potekavši iz siromašne porodice, Bogdan sigurno korača u potpuno novi svet koji mu po rođenju ne pripada, ali po trudu i odricanju sigurno da. Najednom se obreo u društvu direktora multinacionalnih kompanija, ministara, brokera. San večitog dečaka gladnog svega, konačno se ostvario, ali život ipak nije bajka sa srećnim krajem. Zaplet nastaje kada Bogdanova baka Zorka čijih se mudrih saveta i moralnih načela, uvek rado sećao, premine, a on postane jedini naslednik njene kuće i zemlje u selu Lugovi. Kompanija za koju radi je prilično zainteresovana da pokrene projekat eksploatacije rude kobalta, od kojeg će svi meštani imati koristi. To Bogdana stavlja pred etičku dilemu, da pogazi bakin amanet da se zemlja predaka nikada ne sme prodati. Ipak, dobiće ponudu koju neće moći da odbije. Kada otputuje u selo odakle je potekao, suočiće se sa nezamislivim užasom koji će iz korena promeniti njegov dotadašnji život.
"Nije sramota biti siromašan," govorila je Zorka krpeći moje poderane farmerke po ko zna koji put. "Sramota je obogatiti se na tuđoj nesreći i siromaštvu." Kao dete, mrzeo sam tu rečenicu. Smatrao sam je odgovornom za teškoće kojima smo bili izloženi... Spoznao sam da je, iako predstavlja olakšicu, novac samo lažni sluga, koji na kraju najčešće proždere sopstvenog gospodara.
⚒️ Njegova potreba za pričanjem zapravo jeste poslednji pokušaj da rekonstruiše prošlost ne bi li od njenih delova sastavio celovitu sliku i tako konačno došao do istine. Kako svoju priču priča iz sanatorijuma, sve što nam bude ispričao, od prve do poslednje stranice, biće dovedeno u pitanje i podvrgnuto dodatnom preispitivanju. Međutim, to ga neće sprečiti da se još jednom zagleda u krhotine nekadašnjeg života, kopajući po njima kao rudar u rudniku. Majić nas u novom romanu ponovo suočava sa esencijalnim strahovima, prevashodno tim da gradeći sposobnost samoobmane zapravo stvaramo lažne predstave o sopstvenom životu, sa kojim ćemo kad-tad morati da se suočimo.
"I izgovoriću to konačno, jer je zakasnela istina snažnija od najbolje tempirane laži."
⚒️ Ovo je najneobičniji, najkompleksniji autorov roman do sada. Definitivno nije roman koji se pročita za jedno popodne, lagano, natenane. Ne, ne, zaboravite to. Ovo je delo koje zavređuje punu pažnju, i koncentraciju čitaoca. Ukoliko ne pohvatate sve niti priče, vrlo lako se može desiti da zalutate u lavirintu piščevih obmana.
"A ima li šta zavodljivije od utiska da ne pripadamo gomili, da se izdvajamo od stada, da smo posebni i retki? Onda s vremenom počne da se oseća sve veći otpor prema sopstvenom okruženju."
⚒️ Za razliku od prethodna dva romana čije se priče temelje na autentičnim događajima, ovde je to proizvod piščeve mašte. Međutim, tema kojom se bavi prilično je kontroverzna, i aktuelna više nego ikada. Ekologija i zaštita životne sredine, gorući je problem koji se sticajem okolnosti nameće kao tema od životne važnosti po zdravlje stanovnika i očuvanje planete. Zagađenje prirodnih resursa kao što su reke, zemljište, vazduh, imaće nesagledive posledice u budućnosti koje će se nesumnjivo odraziti i na sledeće generacije.
"Ponovo sam je slušao svestan da ne postoje reči koje posle njenih ne bi zvučale glupo. Bio sam izdanik u mestu koje je gorelo, pred detetom koje je suprotno svim prirodnim i božijim zakonima, nestajalo pre mene."
⚒️ Čitav roman je hodanje po tankoj liniji između onoga u šta ćete verovati. Da li birate da verujete u zastrašujuću priču jednog čoveka, ili pak birate da veujete u zvanične podatke da je on lud. Isto tako, ovo je preispitivanje i nas kao čitaoca, da li ćemo da verujemo sebi, ili drugima koji nas ubeđuju u suprotno, i možda čak tvrde da smo svi kolektivno zaraženi ludilom. Čovek koji traga za istinom, čovek koji želi da živi otvorenih očiju, neosporno se pogotovo u sredinama koje one koji tragaju za istinom označavaju ludacima, mora neprekidno preispitivati. Crni majdan dubok poput najcrnjeg ponora, čuči u svakome od nas, i svojim večitim mrakom preti da nas proguta. Ako dovoljno dugo gledaš u ambis, i ambis će početi da gleda u tebe.
"Skakutanje po simsu je opasno, ali je tek iskorak u ambis nepopravljiv."
Možda najbrže pročitana knjiga ikada… ali ne zato što ~nisam mogla da je ispustim iz ruku.
Prva polovina knjige - solidna, misterija, unease, pitate se šta se dogadja, šta će biti. Teško mi je ponekad da zamišljam da se priče naših autora zapravo dešavaju u Beogradu, ali ova priča mi je delovala kao da joj je mesto negde u svetu, van Srbije. A opet mi je bila “poznata”, i nije me uopšte začudjivala. Navikli smo, verovatno, i verovatno ovakve stvari već i sami pretpostavljamo. Dopalo mi se što autor ne beži od iskazivanja svojih stavova, pa makar i kroz fikciju. I osim povremenih Stephen King-ovskih rečenica tipa “Tada nisam shvatao da je ta informacija/taj pogled/ to ponašanje bitno”, koje nisu moja omiljena vrsta naracije, nemam nešto puno da zamerim prvoj polovini knjige.
Ali druga polovina? Ja ne znam šta je ono bilo, sve se strmoglavilo. Sve što je bilo dobro je palo u vodu, potpuno se gubi smisao, gubi se gomila započetih niti i ideja, a naš unreliable narrator preuzima scenu. Vrlo je moguće da je to narativni izbor da bi se bolje prikazala sveopšta situacija i stanje glavnog lika, ali mene lično je više puta nateralo da zakolutam očima, ili da izgovorim “ma beži” naglas. Ništa mi nije bilo jasno, ništa nije imalo smisla, i skoro ni jedna ideja i započeta tema nije dovedena do kraja. Da li je ovo ono što zovu open ending, pošto ništa nije objašnjeno osim te kao glavne stvari, a ostalo treba sami da zaključimo? Ja evo ne mogu ništa da zaključim, a ni premisa da je narator lud (nije spoiler, to piše u sinopsisu) mi ne olakšava posao. Možda je do mene…
Zapravo mislim da mi je stil pisanja autora skroz okej legao, i mislim da ću isprobati i neke druge njegove knjige, u kojima po mogućstvu nema likova koji randomly počnu da haluciniraju u sred pasusa.
Tek mi je posljednjih par pasusa otkrilo mogući motiv pisanja ove knjige, koji je po načinu kako sam ja to shvatio daleko od fikcije... a sve do tada čitanje i mračna atmosfera su me toliko umarali da sam se, želeći da pročitam novu Majićevu knjigu, doslovno tjerao da to učinim.
Knjiga je sve samo ne triler. Vidim da se ljudi žale zato što je kraj nejasan/otvoren, ali ovde nije poenta u raspletu i plot twistu. Poenta ove priče je mnogo značajnija od priče o rudniku i protagonisti (Bogdanu). 4⭐️ zbog kliše IT lika. 🙄
Šteta, odlično prikazan glavni lik , vrhunska ideja i onda od polovice sve je krenulo naopako. Lik " hakera" mi je kliše, ponašanje mještana nalik nekom zombi filmu, nejasna veličina sela i broj mještana, puzanje do " rudnika" i ...dalje neću ni nabrajati. Nije mi žao što sam pročitala ovu knjigu, ali sam tužna jer....moglo je bolje....puno bolje.
Neobična prica u koju su vješto upleteni svi aktuelni društveno-politički problemi balkanskih zemalja. Ipak dajem ocjenu 4, jer mi Decu zla ovaj roman nije mogao nadmašiti.
Neobicna, drugacija, mracna ! Smatram da je rudnik metafora za mnoge zlocine bez kazne. Scena sa borbom, pri kraju, malo kvari utisak, odjednom konji, kursumi, nije mi bila jasna. Stekla sam dojam da se knjiga odvija u savremenom dobu pa mi je taj deo bio nelogican, kao i jos neke sitnice iz tog dela, koje necu spominjati, da ne bih buducim citaocima otkrivala detalje. Sve u svemu - SJAJNA.
Lošija realizacija od prve dve knjige (stil, razrada), ali ideja jako bitna naročito u društvu u kome živimo. Moram da kažem da su mi očekivanja izneverena u pogledu knjige, ali da mi je donekle jasno zašto je baš tako napisano.
Čitala sam ovu knjigu kao politički triler sa horor elementima i meni se dopala. Dopao mi se odabir teme koja jeste važna i muči naše savremeno društvo. Od korupcije, sudstva, eksploatacije zemljišta do međuljudskih i komšijskih odnosa i transgeneracijske traume upakovane u jednu uzbudljivu i stravičnu priču.
Iako je priča sjajna, likovi koje stvara i njihovi opisi (naročito ženski) su mi problematični i dosta kvare uživanje u priči i zato nije ocena pet. Takođe onaj deo sa tangom mi je bio tako nepotreban da mi je bilo neprijatno😁
Imajte u vidu da je ovo samo moj utisak kao čitateljke i u redu je da imate drugačije mišljenje. Pišem ovo jer vidim da su se strasti povodom Majićevog pisanja dosta uzavrele. Čitajte ono što vam prija i ne cezurište sebe zbog straha ili par lajkova.
Jedini razlog zašto sam pročitala ovu knjigu do kraja je taj što sam je dobila na poklon. Inače bi veoma rano odustala. Sudija pisac jeste intelektualac, ali bez dara za pisanje. A tek koliko je rečenica sa proklete tri tačke... Tek kada sam knjigu izmetila u perspekitvu lošeg horor filma (nadala sam se da će biti zombija), ali i to je samo donekle pomoglo da se nateram da je pročitam do kraja. A tek kada su mu se otvorile ideje u drugom delu knjge, pa je sve tu zbucao, postao je pravi košmar. U svakom slučaju, od istog autora sigurno neću više ni pokušati da pročitam neku knjigu.
Volim nepouzdane naratore, volim angažovane knjige, volim Majića i zbog hrabrosti i zbog stila pisanja i zbog tema kojih se dotiče, volim i Decu zla i Ostrvo pelikana...ali Rudnik definitivno neću zavoleti.
Potpuno neočekivano, ovo je knjiga koja je bila na ivici da završi kao DNF.
Dobronameran predlog: Čitajte Majića, ali nemojte krenuti od Rudnika.
Početak je ok.Onda se dinamika likova i radnje mijenja i počinje se dešavati nešto čudno.Na kraju se pretvara u divljaštvo, ludilo i apokalipsu. Nisam se (s)našla u ovoj priči nikako. Jedan čitatelj je izvrsno napisao osvrt za knjigu koji i ja potpisujem.
Pročitao sam Rudnik dva puta – i tek tada sam zaista počeo da ga shvatam. Ovo nije roman koji se čita da bi se „razumela“ radnja, već knjiga koja traži da u nju uroniš, da preispitaš sebe i svet oko sebe.
Majić piše precizno, ali i duboko zagonetno. Pripovedač iz sanatorijuma vodi nas kroz sećanja, halucinacije i sumnje, sve vreme postavljajući pitanje: šta je stvarnost, a šta iluzija? Rudnik je mesto i metafora – i za ličnu traumu i za društveni zaborav.
Drugo čitanje mi je otkrilo slojeve koje sam prvi put samo naslutio. Ovo je roman koji ne daje odgovore, već postavlja važna pitanja. I ostaje s tobom još dugo nakon poslednje stranice.
Majić mi je otkrovljenje i jako mi je žao što nema više naslova...
"RUDNIK" je metafora za sve masovne grobnice ili grobove uopšte, nastale u prethodnom veku kao posledica ratovanja na teritoriji ex-yu/srbija, za čije žrtve niko još uvek nije odgovarao! Takođe je i metafora za grobove žrtava koje nikada nisu pronađene!
G.Majić i u ovom delu (kao i u "Deca zla") vešto upliće temu ratišta 90-ih, dok je glavni lik Bogdan Banjac predstavljen kao psihijatrijski pacijent koga progone "demoni" prošlosti, s obzirom da je u ratu bio svedok genocida koji nije pokušao da spreči!
Ovo NIJE priča o uspešnom advokatu Bogdanu koji u sanatorijumu sakuplja poslednje krhotine svog života!
Ovo NIJE priča o ljudima koji misteriozno obolevaju i umiru, jer se u ataru njihovog sela nalazi "rudnik" opasne rude kobalta!?! (NE POSTOJI NIKAKAV RUDNIK, NIKAKVO SELO!!)
OVO JE PRIČA O POSLEDICAMA J****** RATOVANJA I O POČINIOCIMA GENOCIDA KOJI SU SE PRED ZAKONOM IZVUKLI NEKAŽNJENO!!!
Kao narod možda i nismo toliko glupi, ali smo istorijski "nepotkovani"!
Analiza književnih dela nam svakako nije jača strana, pod pretpostavkom da su pojedini ljudi sa npr. društvenih mreža koji pišu utiske zaista i pročitali ovu knjigu!
This entire review has been hidden because of spoilers.
Glavni junak romana, protagonista i istovremeno antagonista, heroj i antiheroj, priča priču na granici mogućeg i nemogućeg, stvarnosti i fikcije, pokušavajući da poslednji put kaže šta se zbilo i istovremeno otkrije i prihvati sebe. Bežeći od sveg zla ovog sveta, ali i sveg sopstvenog zla, pojavljuje se glavni motiv a to je rudnik ograđen žicom, poput zida istoimenog konceptualnog albuma Pink Floyd-a, kojim se glavnik lik distancira od bolne prošlosti, surovog savremenog pohlepnog društva, sveta ali i sebe samog. Ispod površinskih jasnih tema koje obrađuju arhetipske probleme postmodernog društva, kao što su borba za očuvanje životne sredine kao i bogaćenje i gradnja čitavog sistema, države i društva na gaženju leševa, preko teme rata, pogrome i patnje, dolazimo do večitih tema a to su otkrivanje sebe, ogoljevanje, prihvatanje sebe, pomirenje sa sobom i svojom savešću. Simbol rudnika, jame, crnog majdana autor vešto koristi kako bi predstavio složenu, kompleksnu i multidimenzionalnu strukturu našeg svesnog i nesvesnog. Aluzija na Danteov deveti krug pakla simboliše i motiv izdaje kao najveći greh. Time ovaj savremeni psihološki roman u sebi nosi mnoge motive smeštene u naizgled jednostavan kontekst savremenih zbivanja ali ih istovremeno i ne isključuje. Nakon čitanja ostavlja nam se pregršt tema za razmišljanje - da li istina kao takva ikad može i postojati objektivno, izvan nas samih, da li postoji granica između stvarnosti i fikcije, zbilje i uobrazilje, 'normalnosti' i 'ludosti', dobra i zla. Zakoračiti u sopstveni crni majdan i osetiti pročišćenje, oprost i slobodu je svakome od nas zadao genijalni Majić.
Prva polovina knjige je ok, ali u drugoj polovini pisac pravi nagli prelaz iz misterije (u taj žanr bih svrstao ovu knjigu) u neki post apokaliptični pakao ispunjen zombijima i nekom bolešću koja se širi selom. U par navrata, posebno pri kraju, sam pomislio da čitam Resident Evil, a kompanija GMG je u stvari Umbrella Corporation. Priča ima toliko nedoslednosti da vam je prosto teško da stvorite sliku. Ne razumem ni taj rudnik. Shvatam svrhu rudnika, ali nedostaje za koga su to radili, zašto i čemu sve to? Borba na kraju knjige isto kvari utisak. Odjednom konji, seljaci kojih kao nema u selu pa se sad odnekud pojavljuju, horde drugih ljudi… Bukvalno kao da napadaju Mordor!
Uh.. Ovo je jedna od najneobičnijih knjiga ikad! Nije za svačiji želudac. Cela priča Bogdanova je ispričana u prvom licu, i do kraja, čitalac ne zna da li je reč o njegovoj mašti, ili je se to sve stvarno desilo. Knjiga ostavlja za sobom osećaj duboke praznine.
Tri zvezdice i to samo zbog prve polovine, druga polovina je zaslužna za popriličan broj prevrtanja očiju. Zašto ovakav sunovrat u konciznosti, sledu, konzistentnosti i temi, to ne mogu da shvatim i objasnim, a nisam sigurna ni da razumem u potpunosti simboliku određenih scena.
Prva polovina je bila odlična. Već što se tiče druge, ne mogu to isto da kažem. Bilo mi je teško da se skoncentrišem na priču. Bilo je tu mnogo opisa, mnogo detalja. I iako sam razumela na kraju poentu, opšti utisak je da je ovo jedna vrlo osrednja knjiga. Dosta citata sam zapisala. Naterala me je na razmišljanje što se tiče mnogih stvari. Drago mi je što sam je pročitala. Ali, ovo nije knjiga koju bih nekom drugom prilikom uzela ponovo da pročitam.
Mislim da sam previše očekivala nakon prethodna dva romana. Prva polovina knjige je bila solidna i činila se kao dobra izgradnja dalje radnje, ali druga polovina i sam kraj knjige su me razočarali. Takođe sam shvatila da me Majićevi glavni likovi uvijek nerviraju. Better luck next time.
Nije mi se preterano dopala knjiga, prvi deo onako, imao je dinamiku, a drugi sam pročitala na silu, samo da bih videla rasplet (bolje da nisam)...Nakon romana Deca Zla i Ostrvo pelikana, Majića sam cesto preporučivala, ali oko Rudnika stavljam ogradu...Steta, stvarno, mogao je to biti odličan roman. Utisak mi je da je pisan na brzinu...Ipak, radujem se nekom sledećem delu, koje će, nadam se biti bolje i temeljnije napisan
Zapravo odlična knjiga! Vrlo zanimljiva promena tona negde oko 2/3 knjige. Na momente me radnja asocirala na Uzumaki (mini manga horor serijal), pogotovo dešavanja iz samog rudnika gde su morbidne scene fantastično dočarane.
“Одлуките донесени во афект често се единствените правилни. Интензитетот на чувството дека одлуката е правилна, редовно е обратнопропорционален на можноста на согледувањето на нејзините конечни последици.” Мајиќ создал совршен ролеркостер на настани, за да читателот има слободна волја да процени што е веродостојно, а што плод на имагинација. Богдан Бањац е сржта на целата приказна, поранешен адвокат, кој се наоѓа во санаториум во Јаруги. Неговата сторија е на ранг на “совршено убиство”, меѓутоа состојбата во која се наоѓа е преседан за нас читателите да ја земеме со резерва неговата реконструкција на минатото. Богдан имал тешко и трауматично детство, судбината си поиграла со неговата младост, но неговата баба Зорка, како вистински стожер на фамилијарната добробит во секое балканско семејство, го изведува на прав пат. Во аманет ќе му го остави имотот во Лугови, епицентарот на Богдановите кажувања и главната причина што ќе го натера да ја обзнани вистината за Црниот мајдан. Дали неговото враќање во минатото, соголувајќи се пред доктор Леви ќе го состави моазикот? Дали правдата ќе ги вкуси плодовите на правото? Кога Богдан ќе почне да работи како адвокат за ГМГ, неговите соништа почнуваат да се реализираат. Работа во компанија за која сите мечтаат, совршена љубовна приказна со Сара, сите животни задоволства за кои вечно чезнеел. Аманетот кој ќе ја разниша хармонијата што дури ни неговата сиромаштија нема да успее е имотот во кој тлеат црнилата од минатото. Таму, во Лугови, во полињата со јачмен неговиот пат ќе се испреплете со Дуња, докторката во селската амбуланта, која ќе биде негов сојузник во потрагата по вистината. Селото доживува тотална катаклизма, ниту начелата на медицината не можат да ги откријат вистинските причини за зголемениот број на смртни случаи, деформираните животни, психо-соматските промени кај мештаните. Што се крие во Црниот мајдан? Крајот на тунелот или почетокот на пеколот? Дури и кога ќе решите да му верувате во сè што кажува, спремете се за умстена дисторзија и домино ефект, каков што ни најголемите мајстори на илузијата не можат да Ви приредат. Богдан е гласот на секој од нас во борбата против криминалот, корупцијата, непотизмот и високите корпоративни цели на сметка на животот, па дури и смртта на обичните луѓе. Мајиќ во Рудникот обработува горливо прашање за еколошкиот криминал кој коси по највисоките човечки вредности, достоинството на живиот и пиететот на мртвиот. Да се замислиме, да размислиме и да се бориме да не станеме зомби во своето тело, глас и дух!
Ако нешто најмногу мразам, тоа е претенциозност, и особено писатели кои сметаат дека се толку попаметни од нивните читатели што нивното его виси како црн облак над самите страници — и гуши, нервира, боди очи. Е токму тоа го осејќав читајќи ја оваа книга. Како да се давам во бездна и нема никој кој да ме спаси, и како со секоја наредна страна ко со лопата некој да дотура земја врз мене. И не заради содржината на самата книга, која е депресивна но базирана на реалност и на она што стварно се случува на Балканот, и не е толку тешко да се поверува дека секоја држава намерно си го труе и убива својот народ туку заради тоа што писателот просто кажано, не знае да пишува. Сакајќи да воведи атмосфера на нереалност, на амагалм на сонот со јавето, створа само еден општ хаос, и до толку си поигрува со ликовите, и со нивната потсвест, и со нивните идеи, што на крајот владее севкупно бунило. Хаосот не е хаос без претходно постоечки ред и подредок, така да и за да се створи идејата за хаос, треба да постои некаков ред на настани, на ликови, а ништо од тоа не ми беше присутно во книгава. А баш и се радував, како претходно импресиониран читател на "Децата на злото".
Книгава е токму како што ја опишуваат голем број читатели: со добра замисла, но лоша реализација. Темата ми беше баш погодена, сакам мистерии во кои авторот впротнува морални прашања, а и такви кои, како во случајов, содржат надреализам. За жал, книгата е некако избрзано, конфузно напишана. Ниеден елемент не е перфектно доловен, нити атмосферата, нити ликовите, нити дејството. Едноставно се губи осет и за време и за простор и за смисла поради начинот на кој е сѐ опишано. Дијалозите се поретки и штури, а да се читаат монолозите на Богдан ми беше заморно на моменти. Иако он треба да претставува нестабилен наратор и до некаде можеби навистина делува така, сметам дека тоа требало да биде повешто изведено. Главната поента, т.е. крајот, е сосема јасен, но идеите како идеи не може да влијаат врз читателот онака како што авторот си зацртал доколку истиот не не успее да ги спроведе доволно моќно. Иако Мајиќ е судија, сепак има некаков талент за пишување, не е дека е труба, па поради тоа ќе ја оценам со 3 ⭐️.
"Nema velikog novca bez velike nesrece. Bogatstvo je uvek placeno necijom tugom."
Jos jedna zanrovski nekonvencionalna knjiga u srpskoj knjizevnosti, ali za razliku od Dece zla ova knjiga mesavina je svega i svacega. Imamo misteriju, horor, dramu, apokalipticne scene, religioznu konotaciju, a svi ti elementi nisu uvezani u celinu na najsjajniji nacin. Kao i u Deci zla, jasno je da je savremena situacija u nasem drustvu posluzila kao inspiracija, i jasno je da je Majic (pominjan za predsednickog kandidata) pokusao da iskritikuje establisment, ali je knjiga u drugom delu izuzetno psihodelicna i nekoherentna. Mozda je bilo bolje da je knjiga ostala do kraja u domenu zabavne literature, a da nije pokusala da dostigne razmere filozofskog remek-dela.