What do you think?
Rate this book
Buick Rivera
Put, automobil, supermarket i kafana
Vozeći autoputem u dalekom Oregonu, Hasan Hujdur pada u san za volanom svoje omiljene Buick Rivere i zakucava se u snježni nanos. Iz suprotnog smera nailazi Vuko Salipur i zaustavlja se da mu pomogne. Iz ovog neočekivanog susreta jednog Muslimana i jednog Srbina u sred Amerike razvija se jedna od najmočnijih priča o ratovima i njihovim posledicama kao i o sustinskoj nemogućnosti iskrenih ljudskih odnosa...
Ovaj netipični on the road roman jedna je od svakako najuspešnijih i najprevođenijih knjiga Miljenka Jergovića
Vozeći autoputem u dalekom Oregonu, Hasan Hujdur pada u san za volanom svoje omiljene Buick Rivere i zakucava se u snježni nanos. Iz suprotnog smera nailazi Vuko Salipur i zaustavlja se da mu pomogne. Iz ovog neočekivanog susreta jednog Muslimana i jednog Srbina u sred Amerike razvija se jedna od najmočnijih priča o ratovima i njihovim posledicama kao i o sustinskoj nemogućnosti iskrenih ljudskih odnosa...
Ovaj netipični on the road roman jedna je od svakako najuspešnijih i najprevođenijih knjiga Miljenka Jergovića
227 pages, Paperback
First published January 1, 2002
5 people are currently reading
166 people want to read
About the author
Miljenko Jergović
75 books552 followersMiljenko Jergović is a Bosnian born prose writer. He currently lives and works in Zagreb, Croatia.
Jergović has established himself as a regional writer across the territory of former Yugoslavia and is best known for his prolific work on Balkan history, the Bosnian war, and the Yugoslav legacy. Critics have acclaimed his capability to turn every topic into a story without changing it's core at all, hence preserving its internal logic.
His more acclaimed works include a collection of short stories Sarajevski marlboro (Sarajevo Marlboro, 1994) and widely translated novels like Kin, Ruta Tannenbaum, and The Walnut Mansion. Jergović works as a journalist and has published several collections of his articles and essays.
Jergović has established himself as a regional writer across the territory of former Yugoslavia and is best known for his prolific work on Balkan history, the Bosnian war, and the Yugoslav legacy. Critics have acclaimed his capability to turn every topic into a story without changing it's core at all, hence preserving its internal logic.
His more acclaimed works include a collection of short stories Sarajevski marlboro (Sarajevo Marlboro, 1994) and widely translated novels like Kin, Ruta Tannenbaum, and The Walnut Mansion. Jergović works as a journalist and has published several collections of his articles and essays.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 17 of 17 reviews
November 26, 2025
1963 ELECTRA RIVIERA, LA MACCHINA INFERNALE
Una Buick Electra Riviera del 1960
La Bosnia, la guerra, la difficoltà di voltar pagina…
La Bosnia, così vicina, così lontana, vista con gli occhi degli esuli in terra a stelle e strisce.
L’incontro tra due esuli, due emigranti, due compaesani, un ex miliziano serbo bosniaco, Vuko, e Hasan, sempre bosniaco ma mussulmano, negli Stati Uniti, lontani ma comunque diversi da
questi stronzi americani, con la certezza che vi era più odio in uno sguardo rivolto da suo suocero al portiere portoricano di tutto quello visto nelle guerre bosniache.
Quello che li accomuna, oltre la stessa terra d’origine, è l’amore per la vecchia automobile americana che regala il titolo al romanzo.
I protagonisti dell’adattamento cinematografico del 2008, Leon Lucev (Vuko) e Slavko Stimac (Hasan).
Quando Miljenko Jergović in questo romanzo non si lascia prendere dal virus Kusturica, da quell’umore balcanico a base di paradosso, esagerazione, grottesco che io non apprezzo, mi porta facilmente con sé, lo seguo molto volentieri in questa strana America della nevosa costa ovest (Oregon) che assomiglia molto a Fargo, e mi stupisce.
Imbastisce una storia curiosa con un finale aperto divertente e stimolante.
Regala perle sulla Bosnia e in generale su quella che è stata la Jugoslavia.
Ma i racconti di Le Marlboro di Sarajevo mi sembrano superiori a questa sua novella, per usare la sua stessa definizione.
La Buick Rivera usata nel film omonimo del 2008 diretto da Goran Rusinovic.
Ma certo, voi eravate per la fratellanza e l'unione, ma quel genere di fratellanza e unione per le quali tutti vi sono fratelli, ma voi non lo siete per nessuno. Non va bene così, amico. Né dal punto di vista biologico, né sociale. ... Io ti ho raccontato tutto, tu invece non mi hai raccontato niente. E adesso guarda cosa siamo l'uno per l'altro.
Christine, la macchina infernale, diretto da John Carpenter nel 1983, tratto dall’omonimo romanzo di Stephen King.
Una Buick Electra Riviera del 1960
La Bosnia, la guerra, la difficoltà di voltar pagina…
La Bosnia, così vicina, così lontana, vista con gli occhi degli esuli in terra a stelle e strisce.
L’incontro tra due esuli, due emigranti, due compaesani, un ex miliziano serbo bosniaco, Vuko, e Hasan, sempre bosniaco ma mussulmano, negli Stati Uniti, lontani ma comunque diversi da
questi stronzi americani, con la certezza che vi era più odio in uno sguardo rivolto da suo suocero al portiere portoricano di tutto quello visto nelle guerre bosniache.
Quello che li accomuna, oltre la stessa terra d’origine, è l’amore per la vecchia automobile americana che regala il titolo al romanzo.
I protagonisti dell’adattamento cinematografico del 2008, Leon Lucev (Vuko) e Slavko Stimac (Hasan).
Quando Miljenko Jergović in questo romanzo non si lascia prendere dal virus Kusturica, da quell’umore balcanico a base di paradosso, esagerazione, grottesco che io non apprezzo, mi porta facilmente con sé, lo seguo molto volentieri in questa strana America della nevosa costa ovest (Oregon) che assomiglia molto a Fargo, e mi stupisce.
Imbastisce una storia curiosa con un finale aperto divertente e stimolante.
Regala perle sulla Bosnia e in generale su quella che è stata la Jugoslavia.
Ma i racconti di Le Marlboro di Sarajevo mi sembrano superiori a questa sua novella, per usare la sua stessa definizione.
La Buick Rivera usata nel film omonimo del 2008 diretto da Goran Rusinovic.
Ma certo, voi eravate per la fratellanza e l'unione, ma quel genere di fratellanza e unione per le quali tutti vi sono fratelli, ma voi non lo siete per nessuno. Non va bene così, amico. Né dal punto di vista biologico, né sociale. ... Io ti ho raccontato tutto, tu invece non mi hai raccontato niente. E adesso guarda cosa siamo l'uno per l'altro.
Christine, la macchina infernale, diretto da John Carpenter nel 1983, tratto dall’omonimo romanzo di Stephen King.
November 1, 2019
Book Club - kolovoz 2019.
Skoro godinu dana ranije čitali smo u klubu Jergovićev Sarajevski Marlboro, zbirku priča o ratu u Sarajevu koja mi se jako svidjela. Zbog toga sam od ove imala određena očekivanja. Koja se al baš ni malo nisu ispunila.
Knjiga mi je bila grozna. Pročitala sam ju za tri dana, i dobro da jesam, jer da sam ju rastezala, mislim da ne bih došla do kraja.
Radnja me je uznemirila, traje ukupno možda dan-dva, ali strašno emocionalno iscrpljuje. Sreću se dva Bosanca u Americi (počinje kao neki vic, jel da? e pa nije) i kroz ta dva dana što su u nekim međusobnim odnosima, ispoljava se sva mržnja i frustracija koju nose sa sobom. Jedan od njih, Hasan, ima i suprugu, Njemicu Angelu, s kojom ima nesređen odnos pa su trzavice i između njih.
Hasan je beskičmenjak, slabić, Angela ima neke nedovršene probleme sa svojim ocem koje ispoljava u drugim odnosima, a Vuko (drugi Bosanac, ratni zločinac malog kalibra koji je pobjegao u Ameriku da se sakrije) je okrutan čovjek koji uživa biti nadmoćan nad drugima.
U knjizi valjda nema nijedne pozitivne rečenice, sve samo muka i jad. Jedina svjetla točka bila je Hasanova baka koja jadna isto bijedno završi.
Kraj je totalno nepotreban i ne shvaćam što je Jergović s njim htio postići.
Knjiga mi je bila tužna i ružna, baš mi je bilo teško čitati ju. Da nije bila zadatak za Book Club, definitivno bih odustala od nje još na početku.
Skoro godinu dana ranije čitali smo u klubu Jergovićev Sarajevski Marlboro, zbirku priča o ratu u Sarajevu koja mi se jako svidjela. Zbog toga sam od ove imala određena očekivanja. Koja se al baš ni malo nisu ispunila.
Knjiga mi je bila grozna. Pročitala sam ju za tri dana, i dobro da jesam, jer da sam ju rastezala, mislim da ne bih došla do kraja.
Radnja me je uznemirila, traje ukupno možda dan-dva, ali strašno emocionalno iscrpljuje. Sreću se dva Bosanca u Americi (počinje kao neki vic, jel da? e pa nije) i kroz ta dva dana što su u nekim međusobnim odnosima, ispoljava se sva mržnja i frustracija koju nose sa sobom. Jedan od njih, Hasan, ima i suprugu, Njemicu Angelu, s kojom ima nesređen odnos pa su trzavice i između njih.
Hasan je beskičmenjak, slabić, Angela ima neke nedovršene probleme sa svojim ocem koje ispoljava u drugim odnosima, a Vuko (drugi Bosanac, ratni zločinac malog kalibra koji je pobjegao u Ameriku da se sakrije) je okrutan čovjek koji uživa biti nadmoćan nad drugima.
U knjizi valjda nema nijedne pozitivne rečenice, sve samo muka i jad. Jedina svjetla točka bila je Hasanova baka koja jadna isto bijedno završi.
Kraj je totalno nepotreban i ne shvaćam što je Jergović s njim htio postići.
Knjiga mi je bila tužna i ružna, baš mi je bilo teško čitati ju. Da nije bila zadatak za Book Club, definitivno bih odustala od nje još na početku.
October 1, 2019
I did not like it. I did not understand it and what little I thought I understood was frustrating and disappointing...
July 9, 2024
Толедо- Орегон- САД, једна мушка опсесија аутомобилом, у овом случају у питању је један бјуик, чишћење од леда на минус двадесет, неизмерна и неразумљива љубав, супротност потрошачкој Америци. Али јунак Орегона није остварен амерички сан, већ су јунаци мигранти из Босне, муслиман и босански Србин, који су свој носталгични пртљаг бившег живота понели у једну нову средину у којој представљају егзотичне примере за показивање. Један миран и релативно сређен живот фимског сниматеља Хасана, прекида се низом случајних догађаја који га воде до сусрета са босанским Србином Вуком, злослутне прошлости, који жели да помогне земљаку заглављеном у снегу. Хасан је тип човека који је потпуно искорењен са овог нашег трагичног Балкана, али са друге стране недовољно укорењен у свакодневну Америку. Живи свој живот кроз љубав према свом старом аутомобилу који представља једини смислени део његовог америчког живота. Сусрет са Вуком, бившим шофером, ратни злочинацем и бегунцем од сопствених животних утвара, покреће дешавања која ће их избацити из, ионако изобличених живота у том толико страном Орегону. Тај сусрет различитих судбина као да нам намеће питање зашто више верујемо у бајке, које прича Вуко, од приче о стварном животу, пуног патње за домовином из које је искорењен, коју прича Хасан? Љубав према старом бјуику симболизује љубав према истинској старој домовини из које је искорењен, представља Хасанову мисао да се врати кући. Шта је лаж, а шта је истина? И које су наше пијунске улоге у тој партији шаха са добицима и губицима великог улога? Сјајна књига преточена у филм са Славком Штимцем и Леоном Лучевим, прва у низу о аутомобилима.
April 19, 2022
I like how Jergovic described the characters and how their description is the pure core of the book. Vuko and Hasan's relationship is something that, is so short but in those hours that they have known each other, so crucial for them, it doesn't make them better people but shows how they are. I especially liked how Hasan was written and I think Jergovic took time with this character. Vuko on the other hand I think was written with some spite that the author has, but I could be wrong.
I dislike the ending. In my opinion, it was quite rushed. I dislike how Vuko ended up to be, but I think that his hatred just moved on to Hasan and the caricature he made of Hasan in his head. The ending should have been better.
I gave it three stars because I just didn't click with the book. At some point, I just wanted the description of these small details about characters to be over and to move on to the plot, sometimes I would go over the words not paying attention and that is a mistake on my part and not the book. It wasn't the book's fault, it was mine. Maybe if I read it later in life, I would like it more, but who knows.
I dislike the ending. In my opinion, it was quite rushed. I dislike how Vuko ended up to be, but I think that his hatred just moved on to Hasan and the caricature he made of Hasan in his head. The ending should have been better.
I gave it three stars because I just didn't click with the book. At some point, I just wanted the description of these small details about characters to be over and to move on to the plot, sometimes I would go over the words not paying attention and that is a mistake on my part and not the book. It wasn't the book's fault, it was mine. Maybe if I read it later in life, I would like it more, but who knows.
September 17, 2020
Инсерт из филма Идемо даље (1982), Данило Бата Стојковић, 1:31.
May 24, 2013
There are times when I think him to be the best Croatian writer of present time and at times there is something odd about his writing...something I cannot quite put my finger on. Anyway, I still have a lot of his books to read...perhaps one day I'll write a decent review.
Miljenko je dobar pisac, o tome nema govora...No koliko je dobar pisac još nisam sigurna...Ponekad mi se čini kako je možda i najbolji hrvatski pisac današnjice, a nekad mi je nešto u njegovom pisanju čudno. Nekako se nadam da ću pročitat sve njegove knjige pa vidjeti što je to što u njegovim djelima ne razumijem...i možda jednog dana napisati nešto suvislo o ovoj knjizi.
Miljenko je dobar pisac, o tome nema govora...No koliko je dobar pisac još nisam sigurna...Ponekad mi se čini kako je možda i najbolji hrvatski pisac današnjice, a nekad mi je nešto u njegovom pisanju čudno. Nekako se nadam da ću pročitat sve njegove knjige pa vidjeti što je to što u njegovim djelima ne razumijem...i možda jednog dana napisati nešto suvislo o ovoj knjizi.
November 13, 2011
It was a book i was strugglikg with in the beginning but after the first 50 or so pages the story grew on me. The love between a guy and his car, his only real home, the hidden suspense between the two mail characters and the desperate attempt of communicating with the wife was very well written and made me cheer for the kind off sorry main character. It istn't a book you read with headphones on. You've got to give it your full attention otherwise the book will loose you.
December 7, 2023
Neopisivo mrzim svakog lika u ovoj knjizi. Loše u svakom pogledu.
June 20, 2024
A B G E B R O C H E N
In den USA begegnen sich der Bosnier Hasan der vor vielen Jahren vor dem Balkan Krieg nach Oregon geflohen ist, und der Serbe Vuko, der im Krieg kein unbeschriebenes Blatt war.
Beide tragen eine Geschichte mit sich um, die sie auf unterschiedlichste Weise beeinflusst und belastet. Hasan ist mit einer deutschen verheiratet und die Ehe kriselt, denn er kümmert sich mehr um seinen Buick Rivera als um seine Frau. Er lernt Vuko kennen, als er mit dem Wagen liegen bleibt und der ihn mitnimmt. Zwischen beiden spinnen sich Gespräche, die den typischen Balkan Slang intus haben.
Leider musste ich das Buch abbrechen, denn es hat mich mehr verwirrt als unterhalten. Die Geschichte springt in den Gedanken und zwischen den Personen hin und her. Es gibt immer mal wieder Rückblicke in die Vergangenheit, die aber nicht miteinander verknüpft werden -zumindest bis Seite 100 nicht. Die Dialoge sind oft zusammenhanglos. Genau diesen Schreibstil fand ich sehr ermüdend, obwohl mich eigentlich interessiert wie zwei Männer, die aufgrund ihrer Nationalität verfeindet sein müssten, in einem fremden Land miteinander klarkommen.
Ich habe dann ungefähr nach der Hälfte abgebrochen und Floppy tut mal wieder seinen Dienst.
In den USA begegnen sich der Bosnier Hasan der vor vielen Jahren vor dem Balkan Krieg nach Oregon geflohen ist, und der Serbe Vuko, der im Krieg kein unbeschriebenes Blatt war.
Beide tragen eine Geschichte mit sich um, die sie auf unterschiedlichste Weise beeinflusst und belastet. Hasan ist mit einer deutschen verheiratet und die Ehe kriselt, denn er kümmert sich mehr um seinen Buick Rivera als um seine Frau. Er lernt Vuko kennen, als er mit dem Wagen liegen bleibt und der ihn mitnimmt. Zwischen beiden spinnen sich Gespräche, die den typischen Balkan Slang intus haben.
Leider musste ich das Buch abbrechen, denn es hat mich mehr verwirrt als unterhalten. Die Geschichte springt in den Gedanken und zwischen den Personen hin und her. Es gibt immer mal wieder Rückblicke in die Vergangenheit, die aber nicht miteinander verknüpft werden -zumindest bis Seite 100 nicht. Die Dialoge sind oft zusammenhanglos. Genau diesen Schreibstil fand ich sehr ermüdend, obwohl mich eigentlich interessiert wie zwei Männer, die aufgrund ihrer Nationalität verfeindet sein müssten, in einem fremden Land miteinander klarkommen.
Ich habe dann ungefähr nach der Hälfte abgebrochen und Floppy tut mal wieder seinen Dienst.
May 1, 2021
U ovoj knjizi mi se najviše svidjela atmosfera na koju Jergovic nije gubio puno redaka, a opet je jako dobro dočarana.
Likovi su zanimljivi i dosta dobro razrađeni, što njihovim trenutnim razmišljanjima, što prebiranjem po prošlosti.
Jergovic često iznenađuje jednostavnim, a opet tako poznatim opservacijama. Ponekad su mu zaključci pregenericki i definitivni, no uglavnom se može stati iza njih. Isto tako, osim glavnih likova koji su dosta dobro razrađeni, ostali likovi se doimaju kao da su ispali iz kusturicinih filmova.
Razočarao me kraj, za koji ne bih znala reći je li skroz nepotreban, ili prezbrzan, u svakom slučaju ruši pažljivo građenu atmosferu i dinamiku radnje. Do samog kraja pratimo glavne likove kroz svega dva dana i jednu noć, da bi se zadnjih desetak stranica rasteglo na tjedne ili čak mjesece. Ostaje dojam nepotrebnog epiloga.
Likovi su zanimljivi i dosta dobro razrađeni, što njihovim trenutnim razmišljanjima, što prebiranjem po prošlosti.
Jergovic često iznenađuje jednostavnim, a opet tako poznatim opservacijama. Ponekad su mu zaključci pregenericki i definitivni, no uglavnom se može stati iza njih. Isto tako, osim glavnih likova koji su dosta dobro razrađeni, ostali likovi se doimaju kao da su ispali iz kusturicinih filmova.
Razočarao me kraj, za koji ne bih znala reći je li skroz nepotreban, ili prezbrzan, u svakom slučaju ruši pažljivo građenu atmosferu i dinamiku radnje. Do samog kraja pratimo glavne likove kroz svega dva dana i jednu noć, da bi se zadnjih desetak stranica rasteglo na tjedne ili čak mjesece. Ostaje dojam nepotrebnog epiloga.
February 11, 2018
Prilično spor početak, ali prema kraju postane puno bolja. Dobra knjiga, ali ne i impresivna.
Read
September 6, 2025"Nekako se podrazumijeva da se Arkadija sanja izdaleka."
June 1, 2015
„И така сред заснежения Орегон за първи път в историята на тази страна или поне на един местен път полъхна чувството, с което от столетия дишат босненските гори и съществува босненската страна. Той се съмнява в мен, щеше да си помисли и единият, и другият и да се усмихнат, както се усмихва вълк единак, който иска да покаже на другия единак в общото им пленничество, че не е опасен и не му мисли злото. Всъщност не се съмняваха в себе си, а всеки се съмняваше, че онзи, другият се съмнява, докато си подаваха и поемаха ръцете – в Орегон, както и на Балканите; биха дали живота си един за друг по-лесно отколкото родни братя от някоя друга страна, както и по-лесно и с повече причини биха се избили помежду си. Всичко зависи от мястото и времето на действието и едни и същи са причините за любовта и омразата.“
С тази книга за първи път си казах, че вече няма да питам „Как е възможно?!“ (в края на 20-ти век да има война в Европа. На Балканите, де…). Мисля, че тук става ясно, макар че никога няма да знаем съвсем какво е било в главите им…
Жената, колата, парите… Май нито един от тези проблеми на Хасан и Вуко не е толкова сериозен, колкото това, което продължава да ги тормози дори на хиляди километри от Босна, дори години след войната.
Първите 80 страници ми бяха напълно скучни. Следващите средно скучни (сигурно заради погрешното очакване, че след първата си среща „мюсюлманинът“ Хасан и сърбинът Вуко ще бъдат през цялото време заедно и ще гледам „какво ще се случва между двамата). Чак около стр. 150 обаче (от общо 210) започнах да отбелязвам всяка страница (нищо, че номерацията е объркана) – градусът силно се повиши. Американски съспенс + балканско разлютяване на фона на сърдитата природа, нетрадиционния бар и една кола-оправдание.
Макар че се разказва и за няколко други герои (полуамериканци, полуевропейци, полу-други), цялата книга според мен я „прави“ Вуко. И войната ли той… :( Или всички мъже, на които им е било забранено да плачат, да говорят, да мислят посвоему…
„И аз щях да плача, ако можех, но са ми казали, че мъжете не плачат. На, и днес спазвам това правило, макар да съм вече стар пръдльо. Що мълчиш. Разправяй нещо […] кво ме гледай тъй? Нали знаеш как се казва у нас; кво ме гледаш тъй на кръв, не ти показвам кура си за стръв! Спомняш ли си го? Не си го спомняш. Как ще си спомняш, отдавна си се чупил. Басирам се, че половината работи си ги забравил. Я ми кажи, на английски ли сънуваш? Аз не сънувам нито на сръбски, нито на английски. Идея си нямам кога сънувах за последен път. Може би като дете. После никога повече. […] За мен сънуването е педерастка работа. Не съм решил тъй, ама тъй ми е подсказано. […] Не съм луд, а ако някога полудея, ще се гръмна. Няма да им се дам жив в ръцете. Аз съм си господар на себе си, а попаднеш ли в ръцете на доктор, вече не си си господар. […] Забравил си ти какви са босненките – и докторките, и другите. Отдавна си се чупил. Е, аз помня всичко и туй ми разкатава майката. По-добре щеше да е да забравя всичко.“
Ще продължавам да чета Миленко.
С тази книга за първи път си казах, че вече няма да питам „Как е възможно?!“ (в края на 20-ти век да има война в Европа. На Балканите, де…). Мисля, че тук става ясно, макар че никога няма да знаем съвсем какво е било в главите им…
Жената, колата, парите… Май нито един от тези проблеми на Хасан и Вуко не е толкова сериозен, колкото това, което продължава да ги тормози дори на хиляди километри от Босна, дори години след войната.
Първите 80 страници ми бяха напълно скучни. Следващите средно скучни (сигурно заради погрешното очакване, че след първата си среща „мюсюлманинът“ Хасан и сърбинът Вуко ще бъдат през цялото време заедно и ще гледам „какво ще се случва между двамата). Чак около стр. 150 обаче (от общо 210) започнах да отбелязвам всяка страница (нищо, че номерацията е объркана) – градусът силно се повиши. Американски съспенс + балканско разлютяване на фона на сърдитата природа, нетрадиционния бар и една кола-оправдание.
Макар че се разказва и за няколко други герои (полуамериканци, полуевропейци, полу-други), цялата книга според мен я „прави“ Вуко. И войната ли той… :( Или всички мъже, на които им е било забранено да плачат, да говорят, да мислят посвоему…
„И аз щях да плача, ако можех, но са ми казали, че мъжете не плачат. На, и днес спазвам това правило, макар да съм вече стар пръдльо. Що мълчиш. Разправяй нещо […] кво ме гледай тъй? Нали знаеш как се казва у нас; кво ме гледаш тъй на кръв, не ти показвам кура си за стръв! Спомняш ли си го? Не си го спомняш. Как ще си спомняш, отдавна си се чупил. Басирам се, че половината работи си ги забравил. Я ми кажи, на английски ли сънуваш? Аз не сънувам нито на сръбски, нито на английски. Идея си нямам кога сънувах за последен път. Може би като дете. После никога повече. […] За мен сънуването е педерастка работа. Не съм решил тъй, ама тъй ми е подсказано. […] Не съм луд, а ако някога полудея, ще се гръмна. Няма да им се дам жив в ръцете. Аз съм си господар на себе си, а попаднеш ли в ръцете на доктор, вече не си си господар. […] Забравил си ти какви са босненките – и докторките, и другите. Отдавна си се чупил. Е, аз помня всичко и туй ми разкатава майката. По-добре щеше да е да забравя всичко.“
Ще продължавам да чета Миленко.
July 15, 2019
Ako je autor stilskim prilazom želeo da približi zatvorenost i nedokučivost umova i postupaka dvojice protagonista ovog romana, uspeo je. To međutim nije umanjilo moje poteškoće tokom čitanja, zbog čega ovom ostvarenju uzimam zvezdicu i poklanjam je sebi za utrošen čitalački trud.
S druge strane, nije da mi se taj trud nije isplatio.
Pretpostavljam da svaki umetnik ima pravo na način na koji će isporučiti svoje misli, kao i pravo da taj način menja iz dela u delo i zato zakazujem revanš sa Jergovićem u bližoj budućnosti, u nadi da ću naići na njegovo pristupačnije lice, oazu iz koje ću kvalitetnije moći da posmatram negostoljubivu i snežnu zemlju "Buick Rivere".
S druge strane, nije da mi se taj trud nije isplatio.
Pretpostavljam da svaki umetnik ima pravo na način na koji će isporučiti svoje misli, kao i pravo da taj način menja iz dela u delo i zato zakazujem revanš sa Jergovićem u bližoj budućnosti, u nadi da ću naići na njegovo pristupačnije lice, oazu iz koje ću kvalitetnije moći da posmatram negostoljubivu i snežnu zemlju "Buick Rivere".
September 22, 2015
„Буик Ривера“ е роман, който декларира абсурда и неговата непреодолимост. Започващ историята като виц, Миленко Ергович предлага на читателя необичаен преразказ на историята, сведена до микросветовете на двама мъже, коренно различни като поведение, но близки по възпитание и душевност. http://knijno.blogspot.bg/2015/09/o.html
April 28, 2012
Prepričan, da to precej zahtevno branje ni za čisto petico, sem se za peto zvezdico odločil zaradi končnega zasuka zgodbe približno dvajset strani pred koncem.
Sprašujem se, ali je pisatelj namenoma (če da, zakaj) popačil ime avtomobila, ki se v resnici imenuje Buick Riviera.
Sprašujem se, ali je pisatelj namenoma (če da, zakaj) popačil ime avtomobila, ki se v resnici imenuje Buick Riviera.
Displaying 1 - 17 of 17 reviews