A native of Split, Ante Tomić begin to write as a reporter for local daily newspaper Slobodna Dalmacija. This, his second novel describes the life of recruits in Yugoslav People's Army.
A native of Split, Ante Tomić begin to write as a reporter for local daily newspaper Slobodna Dalmacija. His articles showed great literary talent that would manifest in his 2000 debut novel Što je muškarac bez brkova. Three years later he wrote novel Ništa nas ne smije iznenaditi, describing the life of recruits in Yugoslav People's Army. Both novels are adapted to screen.
Ante Tomić now writes for Jutarnji list. In 2004 he travelled across USA in order to cover presidential campaign by talking to "ordinary" people.
jako dobro, no nažalost puni smisao i jasnoću dobija samo kod specifične grupe čitatelja: muškaraca preko 46 godina starosti (tada kada je ovaj prikaz nastao - 2015. god) naime, da bi se 100% uživalo u izloženom humoru potrebno je znati JNA iznutra - tek tada se vidi kako je Tomić izvrsno pohvatao osim tadašnje šire slike društva i zbivanja čak i sitne detalje, događaje pa i mirise.
kako sam imao tu nesreću mogao sam se smijati gotovo svemu, a i prisjećati se vrlo sličnih situacija s drugim likovima.
mlađima ju je možda lakše upiti kroz odlični Grlićev film Karaula no svejedno je mogu slobodno preporučiti svima, ako možemo čitati i smijati se Švejku možemo i Tomićevoj ekipici neobičnih karaktera
Nije mi ovo najbolja knjiga mog voljenog pisca, možda je i najgora od ovih koje sam pročitala do sada, ali zbog posebne ljubavi prema istom, idu 4⭐️, inače realno, trojčica!
Vrlo dobra, ipak ne bolja od Poskokove Drage. Baš mi je nekako bila "muška" knjiga, i tematika služenja vojnog roka, odnosi među muškima, vojnicima, odnos podređeni-nadređeni, apsurdnost služenja vojnog roka itd. Prvo je bio plan pročitati, pa gledati film, al sad me ne vuče previše na film, knjiga kroz naraciju i opise taman ublaži taj "muški" svijet, bojim se da bi me film razočarao. Svakako preporučam pročitati, dobro sam se nasmijala i uživala u povratku u još uvijek ne tako daleku prošlost.
Znam da dvije zvjezdice zvuce jako malo, ali uopce ne smatram knjigu losom, ali je bas samo ok. Nedostajalo mi je mozda malo vise razumijevanja humora koji knjiga vjerojatno ima nekima. Zanimljivo je bilo procitat, ali ne zalim sto je gotova :)
Prva knjiga Ante Tomića u mojim rukama, ali ne i poslednja. Iskreno i iz duše pisano, dobar podsjetnik na neka druga vremena. Uglavnom komično, mada se čovjek u nekim momentima dobro zamisli.
I kao svaki put pre, više mi je vulgarno nego duhovito. Nemojte me pogrešno shvatiti, nemam ja ništa protiv vulgarnijeg i crnjeg humora, al tu mora biti finese i stila. Ne mogu da kažem da je loše, samo nije to to. Bar ne meni, lično. Može i bolje.
Budući da sam u vojsci služio na karauli, mogu reći da je Ante Tomić (čije novinske kolumne prezirem) odlično dočarao tadašnji vojnički život i njegovu apsurdnost. Nisam nikad smatrao da trebam čitati pisca čije su novinske kolumne cinizam i pljuvačnica najgore vrste. Pa ipak, na stranu to, ovo mi je drugi njegov pročitan roman, i izuzetno ga cijenim kao romanopisca, za razliku od Baretića (budući da su obojica iz iste bačve). Kontinuirana dosljednost romana, humor i doživljena realnost je ono što njegov kolega tek treba naučiti.
Knjiga koja je poslužila kao inspiracija za odličan film Karaula. Vojničke zgode i nezgode negde na granici sa Albanijom, krajem osamdesetih. Ozbiljno i duhovito u isto vreme. šta reći, Ante...
... "Boli?" "Boli v pičko materino! Idiot, si ti sploh dal kako inekcijo pred vojsko?" "Niti ne." "Se vidi." "Precej manj bi bolelo, če bi se sprostili." "Kakšna kurčeva sreča, da se prav na meni učiš. Prav jaz dobim zdravnika zelenca." "Jebi ga, okoliščine," reče Siniša. "Ni zaradi mene tako, kot je." "Ma vem," reče poročnik pomirljivo. "Lahko se oblečete." "Še malo bom ostal tako. Da mi rit malo zadiha," reče poročnik in se grenko zareži. "Jebem ti življenje" ...