Knjižica koja može da se pročita za sat-dva i istovremeno je namenjena deci od recimo... osam, devet godina?... i njihovim majkama/bakama koje će je verovatno čitati kao solidno turobniju priču.
Taunli od samog početka barata vrlo uspešnim obrtom u „priči o priči“ – ne samo da njegovi junaci, likovi dečje knjige, imaju život nezavisno od zapleta, već se njihovo bivstvovanje u Knjizi organizuje na principu malog pozorišta koje je večito „na gotovs“ – ako Čitalac otvori Knjigu u sredini, svi likovi moraju da se polome ne bi li na vreme stigli do svog mesta na strani i krenuli s recitovanjem teksta; ako Čitalac (Čitateljka) prstom pritisne mesto gde je stala, pritisnuće jadne lopove uz pločnik; ako zatvori knjigu nasred poglavlja, dok princezu guta vrtlog, princeza će lepo da ispliva i dohvati peškir koji je uredno okačen izvan vidokruga.
Iza tog ljupkog ali na duže staze oskudnog koncepta jeste drugi, znatno ozbiljniji – o tome kako se priče prenose iz jedne generacije u drugu, kako se menjaju i na koji način u njima i dalje žive majke, bake i poneki nastavnik geometrije.
Tako da je konačni utisak nekako dvostruk, s jedne strane knjiga je čak preterano penušava i vazdušasta i lagana i nekako proleti bez traga kao... pa kao čokoladna bananica... a s druge strane nudi klasičnu spoznaju „o prolaznosti života i besmrtnosti duše“ koja je, mislim, dovoljno jasna da se poneko osetljivije dete od ovoga smori a da ne zna tačno zašto.
I da, moram reći da je izdanje koje sam ja čitala stvarno predivno dizajnirano, i da su pazili da ima upravo onakve plave platnene korice kakve ima i Knjiga-u-knjizi, i prelom je božanstven, sa raskošno velikim marginama: baš prava Knjiga, da osetite milinu već zato što je držite u rukama.