Pripovetka je u hispanoameričkoj književnosti oduvek bila ravnopravna s romanom, pesništvom, dramskim stvaralaštvom. Knjiga Budući klasici nije tipična antologija pripovedaka, ali bi to mogla biti. Zasad je to opklada nas, kao priređivača, s vekom koji je takoreći počeo juče: naslućujemo – kladimo se – da će pisci i spisateljke čije su pripovetke svrstane u ovu knjigu biti pamćeni i rado čitani i na njegovom kraju. Možda za čitaoce uopšte nije važno u kolikoj meri ćemo pogoditi ko će od dvadeset šest izabranih hispanoameričkih pisaca zaista postati klasik u osvit dvadeset drugog veka; kako god bude, to neće promeniti činjenicu da njihove priče predstavljaju skup izvrsnih, raznovrsnih, stilski i tematski međusobno veoma različitih ali krajnje uspešnih književnih ostvarenja. Bez pretenzija na akademsku nepogrešivost – ali i povremenu umišljenost – ovaj izbor je, istovremeno, panorama današnje pripovedačke scene koja pokazuje izuzetnu kreativnost, dinamičnost i – zašto da ne? – donosi neretko dobrodošla iznenađenja.
Kosmopolitsko gledište, svest o rodnoj ravnopravnosti, preispitivanje modernog odnosa prema oveštaloj tradiciji hispanoameričkog pisma, dijalog s magičnim i prljavim realizmom i otklon od njih, rušenje (ne samo književnih) tabua, samo su neke od zajedničkih odlika ove jeretičke antologije kojom nijedan čitalac neće izlečiti nesanicu.
Ne (samo) zbog obilja nasilja, droge, silovanja, incesta, nego i zbog toga što uprkos šokantnim ili bizarnim situacijama nijedna priča nije ostavila neki veći dojam ...
Antologija latinoameričke književnosti, koja sama po sebi predstavlja biser izdavaštva na ovim prostorima, s obzirom na to da se odnosi na 21. vijek. Kada je ovako dobro pripremljena, predstavlja jako vrijednu literaturu. Heterogena je u smislu stila, forme pripovijedanja, ali i kvaliteta, međutim, tako je dobro stavljena da može da se čita tečno.
Uh, kako loša antologija koju su sastavili supružnici Ljiljana i Branko Anđić. Sad mi je knjiga u drugoj sobi i mrzi me da je potražim, ali čini mi se da u (naslućenoj) antologiji pripovetke 21. veka ima dosta pisaca koji su rođeni pedesetih godina prošlog veka - opet, ne mora to nužno da bude problem, ali na tolikom kontinentu koliki je Južna Amerika moglo je valjda da se nađe 15-20 dobrih pripovedača koji su rođeni od 1970. nadalje, gde bi čak i oni imali već po 50 i kusur i bili možda i prestari za buduće klasike (osim ako ne razmišljamo na način da neki pisci još nisu ispravno vrednovani i da bi se ovom knjigom i daljim protokom vremena njihov status mogao revalorizovati i promeniti u status kultnih autora, što čini mi se nije bila namera samih antologičara). Neverovatno mi je da jedan ceo kontinent bude predstavljen sa tako mršavom reprezentacijom, kontinent koji je bukvalno promenio žanr kratke priče kroz Borhesa i njegovu dostojnu zamenu koja ipak ulazi sa klupe jer na nesreću igra na istoj poziciji organizatora igre i mitova - Kortasara. Čak i "ziceri", već čuvena imena, Samanta Šveblin i Džunot Dijaz koje sam ovde imao prilike prvi put da čitam (čemu sam se radovao) ostavili su na mene gorko osrednji utisak, naročito ishajpovani Dijaz.
Pročitao sam 15 od 26 priča i nijedna me nije našla, pa nisam imao želju da čitam i ostalo. Osim pomenute Šveblinove i Dijaza koje sam čitao planski, sve ostalo sam birao po trenutnom raspoloženju i tome kako mi zvuče imena pisaca i njihovih priča u datom trenutku i stvarno ne mogu da se otmem utisku da se radi o toliko osrednjoj knjizi da bi trebala da se ubaci u udžbenike za treniranje u osrednjosti i otaljavanju posla. Stojim iza toga da pre svega pisci iz ovog.... u stvari, izvinjavam se i ispravljam, nadam se da sami pisci iz ovog izbora imaju bar po jednu bolju priču od ovde predstavljenih, a zatim i verujem da toliki kontinent ima bar još 26 boljih pripovedača od ovde predstavljenih