Nemušti jezik me je opčinjavao još od malih nogu. A i kako ne bi – to je savršena supermoć: možeš zaista razumeti sav živi svet. Odjednom svi zvuci postaju smisleni i to smisleni na način ljudske komunikacije. Moguće su zaista privilegovane pozicije: ogovaranje paradajza sa bubamarama, ili ćaskanje sa svrakama, ali i upravljanje zmijama, što je jedan moj rođak radio. Da, porodično predanje ide ovako: negde na severu Crne Gore, u kršu, neko je znao da manipuliše zmijama. One bi tako mogle da ga okruže ili prate na neki drugi način. Da bi se doprlo do njih, ispuštali su se, naravno, nekakvi siktavi zvuci, a znanje ove veštine prenosilo se sa kolena na koleno i to uvek po muškoj liniji. Taj moj rođak odlučio je, nažalost, da bude poslednji koji će vladati zmijskim jezikom.
Međutim, bez obzira na to šta je tu zaista bilo po sredi, potreba za ovakvom vrstom sećanja postoji, kao i za njenom autentizacijom. I to nije samo zbog toga što je sama ideja uzbudljiva kao fantastički konstrukt, već i što omogućava premošćavanje, koje je, začudo, i duboko subverzivno i tradicionalno. Za onog koji zna nemušti jezik svet je toliko drukčiji da teško da neko ko nije njegov govornik može da razume šta taj svet predstavlja. Stoga svako njegovo poimanje mora biti antropocentrično, jer drugih, dovoljno preciznih mogućnosti i nema. Znanje nemuštog jezika, dakle, i destabilizuje svet za onoga koji jezik poznaje, ali i brani ostale od te destabilizacije, jer samo odabranici mogu da ga znaju. Pa bili oni Hari Poter, dr Dulitl ili čoban iz bajke „Nemušti jezik”.
U ovom romanu, znanje zmijskog jezika povezano je sa nestajućim svetom, kao i sa stalno prisutnom dihotomijom između prirode i kulture. Različiti ekosistemi iziskuju različita znanja, a potreba za učenjem, kao i, uostalom, potreba za zaboravljanjem, proizilazi i iz promene sredine. Zmijski jezik bio je internet života u šumi, dok je prelazak u seosku sredinu zahtevao druge veštine. I sasvim drukčiji međuljudski saobraćaj. A kao da proces „kultivizacije” nije dovoljan, u romanu je pokrenuta i priča hristijanizacije, što je dodatno zanimljivo imajući u vidu da je Estonija jedna od evropskih zemalja sa najvećim brojem ateista, ali i najvećim brojem ljudi bliskih paganizmu. (U susednoj Letoniji njihov predsednik se i deklarisao kao pagan.) Plus – sve vreme mi je bila na umu praistorijska balto-slovenska zajednica i to koliko su slovenski i baltički folklor iznenađujuće slični – od drveta života kod Litvanaca, do, evo, zmijskog jezika u Estoniji. (Inače, Miodrag Pavlović je napisao u predgovoru za Antologiju, da su litvanske i srpske narodne pesme najstarije u Evropi. Ne znam odakle mu taj podatak.)
Elem, istaknuli su to mnogi, ali i ja ću: ovo je roman raskošne imaginacije! Da čovek konačno pobegne od neposredne svakodnevice i sveopšte teoretizacije i utone u svet zaista na svaki način nesvakidašnjih prizora. Često i krvavih, još češće bizarnih, ali maštovnih u najboljem smislu te reči. Od Žabe Severa, preko muže vukova, ašikovanja sa vukovima, do preduzimljivih vaši i različitih upotrebi lobanja, slike ne prestaju da golicavo iznenađuju.
A ko se time bavi ovde može pronaći i svašta interesantno vezano za tragizam i obrede prelaza, a posebno imam u glavi jednu scenu vezanu za svadbu (i neko neobično podudaranje sa „U registraturi”, ali moguće je da je to pre do mog varljivog pamćenja, nego do prave sličnosti):
Takođe, koga interesuje, može pogledati izuzetno zanimljiv film – Novembar (režija Reiner Sarnet) – rađen baš po jednom Kivirehkovom (valjda se tako čita Kivirähk?) delu. Mislim da tu može da se najbolje vidi neobična i zavodljiva mešavina o kojoj sam govorio. A i Estonija je sama za sebe jedno magično mesto, ne baš kao Island, ali svakako planeta za sebe, gde neka magična bića i dalje, tumaraju po šumama i močvarama. (Jednom sam i prolazio kroz Estoniju – sećam se kako je pun autobus sa blagim uznemirenjem gledao na semafor u sred nedođije, kao i na borove šume u magli. Dovoljno je istaći da je baš u Estoniji sniman „Stalker”.)
Hvala Tijani na divnoj preporuci!