Budući da skoro ništa od literature koja zaokuplja moju pažnju nije nastalo ni u ovom, a često ni u prošlom veku, već u nekoliko prethodnih, navikao sam da tim delima ne pristupam iz aspekta čitaoca koji obitava u sadašnjosti, već da probam da se otisnem u vreme njegovog nastajanja, kako ne bih bio razočaran ili zbunjen. Sa aspekta čitaoca iz XXI veka, ovo je delo jedan svekoliki déjà vu, međutim, uzevši u obzir da je stvarano u XIX veku, fenomenalni je pionir fantazijsko-ezoteričnog zrnceta koje je posejano u kitnjastoj romantičarskoj književnosti toga doba. Ideja je fenomenalna – metempzihoza, a motiv iste – ljubavni jadi, naravno. Plemića, razume se. Mučen uninijem, mladi Oktav de Savi kopni usled neuzvraćene platonske čežnje spram grofice koja je beskompromisno odana svome mužu, grofu Labinskom. Nijedan mu lekar ne ume pomoći, dok se ne obrati doktoru Baltazaru Šerbonou koji je, provevši dobar deo života u Indiji, dobrano zašao u ezoterični okultizam, raspolažući sposobnošću da segmentalno psihu, poput efekta psilocibina, razloži na sastojke i izvuče ono što se kao parazit za nju zakačilo. Međutim, čak ni razmena duša nije uspela da nesuđenom dodeli ono što mu nije suđeno, te je ono što je najviše želeo i za čim je dugo žudeo postalo njegov usud. Ako se izuzme larpurlartistična flambojantnost Gotjeovog romantičarskog stila, priča je vrlo zaokružena i sasvim je dovoljno detalja da je čine celovitom. Kao što sam rekao – ideja romana mi je fenomenalna, a motiv je očekivan, s obzirom na književni žanr. Pitka popodnevna razonoda.