Da ne znam da je ovaj roman napisan u XIII vijeku, nikada ne bih pogodila! Zaista, i poslije hiljadu godina, on sadrži u sebi nešto savremeno. Izuzetno mi se dopala sama ideja, alegorični likovi, stil pisanja (koji je neočekivano pitak za djelo nastalo u srednjem vijeku) i ono što najviše začuđuje - poprilično napredno razmišljanje za to vrijeme. Zapravo, sve što odlikuje ovaj roman, čini mi se, tako odudara od srednjeg vijeka - ili samo nisam čitala dovoljno fin'amor literature? Prije će biti ovo drugo, ali to, na kraju krajeva, nije ni bitno; važno je da sam, zahvaljujući ovom romanu, po prvi put vidjela ljepotu u onome što sam do sad znala samo kao "Mračno doba". Naravno, sve ovo vrijeme govorim samo o prvom dijelu (jedinom pravom!) "Romana o Ruži", odnosno o onom dijelu koji je napisao Gijom de Loris. Ono što je Žan de Men učinio jeste, po mom mišljenju, sacrilège! Tako izopačiti jedno predivno djelo izrazito talentovanog mladića - djelo puno simbolike, nježnosti, mladalačkih ideala i dubine, i to izopačiti ga nastavljajući na njega mizoginične misli koje gaze po idealima postavljenim na samom početku romana, te nimalo se ne trudeći da se održi poruka i dosljednost likova, sasvim protivrječeći njegovoj osnovnoj ideji - ne može se nazvati nikako drugačije do svetogrđe!
Zbog toga bi trebalo da se svi pravimo da taj drugi dio uopšte ne postoji, jer očigledno ne sadrži nikakvu umjetničku vrijednost. Uostalom, da de Men nije tako sramno povezao svoj rukopis sa djelom de Lorisa, on bi bio potpuno beznačajan, lišen svakog smisla, a s vremenom i zaboravljen.
Prava je šteta što je ovo djelo ostalo nedovršeno, što je ko zna kakva zla kob zadesila mladog Gijoma! Ne znam šta se zbilo s autorom, da li je njegovo pisanje naglo prekinuo kakav bodež il' mač, pa on nije stigao da stavi ni zarez na kraju stiha, ali znam da će njegova ideja živjeti još dugo (a bezvremenost te ideje je zapravo ona "savremenost" koja se osjeća u romanu i koju sam pomenula na početku ovog prikaza).