What do you think?
Rate this book
Sablja
Godina je 2001.
Ljudi su gotovo potpuno istrijebljena vrsta. Među preživjelima, osmorica ljudi pokušavaju se suprotstaviti Hegemonu, nekoj vrsti "Rimskog carstva" Galaktike, koji ratom i brutalnim nadzorom drži u pokornosti poznati dio svemira, uključivo i Zemlju.
Hegemon je carstvo humanoidne vrste koja baštini paranoidnost i militarizam kao osnovne značajke svoje kulture. Najpopularniji sport Hegemona su zračni dvoboji profesionalne lige zvane Holmangag. Holmangag okuplja suvremene gladijatore, pilote mlaznih lovaca okupljene iz redova Hegemona te pokorenih vrsta, a natjecanja se izvode na borbenim zrakoplovima nalik zemaljskima iz 50-ih godina 20. stoljeća.
Holmangag te hegemonska paranoidnost i militarizam imaju svoje korijene u daljnjoj prošlosti Hegemona, u dijelu njegove povijesti sličnom Drugom svjetskom ratu na Zemlji i izumu nuklearnog oružja.
Lovački pilot Gordan Tomašević je među posljednjim preživjelim pripadnicima ljudske vrste koji natjecanjem u Holmangagu nastoje obraniti dostojanstvo nestalog čovječanstva. Sjećanje na rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini te fizički nestanak čovječanstva poziva ga na osvetu.
Roman Sablja je znanstvenofantastični tehnotriler vojničke tematike, sa znatnim utjecajem ideja alternativne povijesti. Roman je romansirani mit o ljudskom junaštvu, prolaznosti i smrti. Precizni i realni opisi zračnih borbi u sklopu profesionalne lige glavni su okvir unutar kojega pisac priča sekundarnu priču gdje apokalipsu Zemlje vidi kao posljedicu nepravdi nanesenih u nedavnom ratu na našim prostorima.
Sjajnim baratanjem rječnikom, poznavanjem zrakoplovne tematike, karakterizacijom likova te vještim pletenjem radne u okviru epskog romana, Ivan Gavran zaslužuje biti prepoznat kao značajna prinova suvremene hrvatske književnosti.
Sablja je godine 2004. nagrađena SFEROM za najbolji HR znanstvenofantastični roman.
Ljudi su gotovo potpuno istrijebljena vrsta. Među preživjelima, osmorica ljudi pokušavaju se suprotstaviti Hegemonu, nekoj vrsti "Rimskog carstva" Galaktike, koji ratom i brutalnim nadzorom drži u pokornosti poznati dio svemira, uključivo i Zemlju.
Hegemon je carstvo humanoidne vrste koja baštini paranoidnost i militarizam kao osnovne značajke svoje kulture. Najpopularniji sport Hegemona su zračni dvoboji profesionalne lige zvane Holmangag. Holmangag okuplja suvremene gladijatore, pilote mlaznih lovaca okupljene iz redova Hegemona te pokorenih vrsta, a natjecanja se izvode na borbenim zrakoplovima nalik zemaljskima iz 50-ih godina 20. stoljeća.
Holmangag te hegemonska paranoidnost i militarizam imaju svoje korijene u daljnjoj prošlosti Hegemona, u dijelu njegove povijesti sličnom Drugom svjetskom ratu na Zemlji i izumu nuklearnog oružja.
Lovački pilot Gordan Tomašević je među posljednjim preživjelim pripadnicima ljudske vrste koji natjecanjem u Holmangagu nastoje obraniti dostojanstvo nestalog čovječanstva. Sjećanje na rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini te fizički nestanak čovječanstva poziva ga na osvetu.
Roman Sablja je znanstvenofantastični tehnotriler vojničke tematike, sa znatnim utjecajem ideja alternativne povijesti. Roman je romansirani mit o ljudskom junaštvu, prolaznosti i smrti. Precizni i realni opisi zračnih borbi u sklopu profesionalne lige glavni su okvir unutar kojega pisac priča sekundarnu priču gdje apokalipsu Zemlje vidi kao posljedicu nepravdi nanesenih u nedavnom ratu na našim prostorima.
Sjajnim baratanjem rječnikom, poznavanjem zrakoplovne tematike, karakterizacijom likova te vještim pletenjem radne u okviru epskog romana, Ivan Gavran zaslužuje biti prepoznat kao značajna prinova suvremene hrvatske književnosti.
Sablja je godine 2004. nagrađena SFEROM za najbolji HR znanstvenofantastični roman.
- GenresScience Fiction
494 pages, Paperback
First published January 1, 2003
1 person is currently reading
65 people want to read
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 19 of 19 reviews
October 20, 2017
For a long time, I have not read a great science fiction novel like “Sabre.” The whole story in the book is about the war, but this is one of the best anti-war books what I read. This science fiction novel, with the themes I could compare with some of the book Mesa Selimovic and Erich Maria Remarque. Throughout the book, we follow the life story of pilots Gordan Tomasevic originally from Sarajevo. On during the war in former Yugoslavia, leaving the country and leaving his troubled past that haunts him throughout the book. He employed at the US SDI platform; the first permanent space station staged at the end of the 20th century. But that all changed in 2001 to attack Hegemons empire on Earth. By chance, he and a handful of survivors remain at the station when Hegemons empire destroy the entire population of the Earth. The only possibility for the survival of these last inhabitants of Earth is to become gladiators in battle with jets. This bloody knight game "Hegemonom" has its roots in the past Hegemon empire and open to all that they conquered. Gordan will with his compatriots try to avenge the Hegemon empire due to the destruction of the Earth and the entire humanity. The book filled with human heroism, transience and death, and the courage of the main character. All his fears and his whole purpose in life will come to the test when the time comes to make decisions because it is not easy to be a master of life and death. One thing is sure; this is a fully fledged science fiction novel that pulls me to reading and reading. Unfortunately, in Croatian is not widely known, and I'm not through Goodreads and friends who are also accidentally found this book, I would not know about this book. I hope that if some of the major publishers in the English market to detect this novel. I'm sure that the book will achieve great success. I can imagine what it would be an action spectacle in theaters; it's awesome. This book I would recommend to all fans of science fiction. For me, it is already a classic.
February 2, 2016
Zapravo je više 4,46 i progledao sam kroz prste jer ovakvog romana nema u Hrvatskoj. Stilski ujednačen, na mahove žestoko podsjeća na Simmonsa pa mi je, zapravo, vrlo neobično da je ovo prvi roman „Ivana Gavrana“ jer ovako ne može pisati početnik. I da, stvarno je prvoklasno pisano, ritmično, semantički virtuozno i precizno artikulirano.
Radnja je solidno postavljena, neki likovi su tajnovito plastični, dok su drugi nevjerojatno živi pa i kada se vrlo malo i kratko pojavljuju na sceni. Potresna je ovo priča, herojski zabodena pop-nitnama o plašt vojnih pilota i aseva sa maskom kisika na licu. I moram priznati, kao dijete vojnog pilota (tata mi je bio natporučnik u JNA = poručnik u HV-u 54. je godište(letio je Kraguje) i taman je trebao krenuti na obuku za nadzvučne avione kada se dogodila 1990. godina. Možda se „Gavran“ i moj stari znaju, nikad ne znaš) vrlo sam zadovoljan količinom aeronautike, i leksikonske posvete nekim od najlegendarnijih aviona „Jugoslovenske armije“, a kasnije i svjetske avijacije; napomenut ću i to da sam odrastao uz topografiju, mapirane karte, avio priručnike, izohipse, izobare, vojne lenjire te da sam cijelu školu bio pasionirani sakupljač i sastavljač Ravellovih maketa i imao sam jebenog F86 Sabrea - srebrnog sa žutim prugama po krilima i velikom američkom bijelom zvijezdom na trupu. (No, dosta o meni :) )
Da, vratila me u doba kada sam upijao sve vezano za avione i kada sam razmišljao kako bih mogao postati zračni as, ali vjerojatno sam kroz godine počeo slušati mog starog kako o ratu i vojsci počinje govoriti baš kao glavni junak u knjizi Gordan Tomašević, i negdje uz put su mi se zgadili i Hrvati, i Srbi i Bošnjaci, i vojska i bjesomučno ubijanje.
Rat na ovim prostorima seciran je prvoklasno - iako u službi romana djeluje aritmično, na trenutke čak i nepotrebno, Gavran si je dao oduška i napravio postavku romana baš tako da može ispričati svoju priču. I stvarno, srednji dio romana cca 140 strana je zasebna priča koja nema veze s radnjom romana, ali ima veze sa frustracijom glavnog lika i opisuje sve strahote naše nedavne prošlosti. Od bombardiranja konvoja civila, do hladnokrvnog obaranja Gazela i Kraguja, do SF borbe MIG 21 s Migom 29 (što je gotovo nemoguće!!); Gavran ide i dalje pokazuje političke igre između Srba i Hrvata na uštrp Bosanaca, a onda i dolazak Mudžahedina krvoločnih i osvetoljubivih kako pronose ideje o velikom kalifatu... Proročanstveno, a? I ja tako mislim!
Najemotivniji je to dio romana, potresan i mučan; baš kao i rat. Scena u Sarajevu i opis njegovog odnosa sa svojom majkom te nemogućnost da joj pomogne u okruženju, stvarno su odlični.
Glavni lik je steroeotipni junak, heroj i pravi vojnik koji vodi sam svoj rat protiv svih. Nakon što je veliki Hegemon uništio Zemlju, jedan je od gladijatora ostatka ljudske vrste koji se u velikom „sportskom“ događaju bore zračnim borbama do smrti. Vremensko- prostorne postavke romana su malo čudne, nezamislive i možda su najveći Sabljin uteg oko nogu, ali razumijem da je morao tako napraviti da sva stečena znanja na Zemlji može upotrijebiti u bitkama protiv Hegemona.
Kraj je ponovno potresan i baš onakav kakav treba biti. Vrlo filozofičan i sjetan, ali jak, moćan, vojnički.
Sad malo o stvarima koje su mi zasmetale.
Da, volim borbe aviona, volim avione, poznam avione, ali brate bitaka je puno previše u romanu i uopće ne koriste radnji. Izbrojao sam oko 140 stranica zračnih bitaka, pogotovo u prvom dijelu romana gdje opisuje i bitke i simulator, pa sam se malčice mrštio jer stručni opisi manevara su stvarno bacanje drkice i vidi se da razumije aeronautiku, ali alooo!? Kad je previše, previše je. I mogu razumjeti golobrade dečkiće koji svršavaju na ovo jer im ispunjava mokre snove o ratu, o herojstvu uz taktove Iron Maidena i moje himne Aces High. No, to i je problem Sablje, jer je to dječačka knjiga! Baš za dečke i to najviše za onu vrstu dječaka koji bi se usrali i upišali kada bi Sabre zapištala prvi mlaz i pojurila do 500km/h prilikom uzlijetanja. (Sabre je američki avion korišten u Korejskom ratu i prvi je nadzvučni avion JNA kojega su dobili od amera nakon završetka rata. Piloti koji su ga letjeli zvali su ga „šporet“ zbog niskih aerodinamičkih preformansi pa sumnjam da bi mogao izvesti sve što izvodi u romanu ).
Dio o ratu je predug - 140 strana i potpuno me izbacio iz SF dijela priče. Ne volim kada netko govori kako bi nešto trebalo napisati, i vjerujem da je napisao ovaj roman isključivo zbog tog dijela, ali 140 strana za usputnu priču zbog karakterizacije glavnog lika je previše.
Logička rupa sa slijetanjem na kraju i punjenjem goriva... Vrlo nezgrapno, no moralo se tako napraviti da se dobije žrtva, pozdrav i pomalo patetike. + još jedna vezana za Kima ali neću spojlere pisati...
I na kraju, neki od dijaloga su drveni, nabacani i neartikulirani, ali to opraštam i sebi pa kako neću njemu.
Kada se sve zbroji i oduzme Sablja je izvrstan roman. Pogotovo za dečke koji žele biti veliki iz svog naslonjača :) Za one koji štrepe na rat, na 2. Svjetski rat, i na vojne avio-borbe ovo će biti uživancija. Za one druge, dobar dio ovog romana bit će patnja, nepotrebno opisivanje konusa repnog krilca i vertikale zadnjeg trapa. Da je kraći za 150 strana bio bi čista petica, bez fige u džepu, ovako je petica kroz prste jer se muči na nekim dijelovima i prava je šteta što „Gavran“ više ne piše ovakve romane. A misterija oko samog pisaca mi je baš zanimljiva i uopće ne želim saznati tko je on.
Radnja je solidno postavljena, neki likovi su tajnovito plastični, dok su drugi nevjerojatno živi pa i kada se vrlo malo i kratko pojavljuju na sceni. Potresna je ovo priča, herojski zabodena pop-nitnama o plašt vojnih pilota i aseva sa maskom kisika na licu. I moram priznati, kao dijete vojnog pilota (tata mi je bio natporučnik u JNA = poručnik u HV-u 54. je godište(letio je Kraguje) i taman je trebao krenuti na obuku za nadzvučne avione kada se dogodila 1990. godina. Možda se „Gavran“ i moj stari znaju, nikad ne znaš) vrlo sam zadovoljan količinom aeronautike, i leksikonske posvete nekim od najlegendarnijih aviona „Jugoslovenske armije“, a kasnije i svjetske avijacije; napomenut ću i to da sam odrastao uz topografiju, mapirane karte, avio priručnike, izohipse, izobare, vojne lenjire te da sam cijelu školu bio pasionirani sakupljač i sastavljač Ravellovih maketa i imao sam jebenog F86 Sabrea - srebrnog sa žutim prugama po krilima i velikom američkom bijelom zvijezdom na trupu. (No, dosta o meni :) )
Da, vratila me u doba kada sam upijao sve vezano za avione i kada sam razmišljao kako bih mogao postati zračni as, ali vjerojatno sam kroz godine počeo slušati mog starog kako o ratu i vojsci počinje govoriti baš kao glavni junak u knjizi Gordan Tomašević, i negdje uz put su mi se zgadili i Hrvati, i Srbi i Bošnjaci, i vojska i bjesomučno ubijanje.
Rat na ovim prostorima seciran je prvoklasno - iako u službi romana djeluje aritmično, na trenutke čak i nepotrebno, Gavran si je dao oduška i napravio postavku romana baš tako da može ispričati svoju priču. I stvarno, srednji dio romana cca 140 strana je zasebna priča koja nema veze s radnjom romana, ali ima veze sa frustracijom glavnog lika i opisuje sve strahote naše nedavne prošlosti. Od bombardiranja konvoja civila, do hladnokrvnog obaranja Gazela i Kraguja, do SF borbe MIG 21 s Migom 29 (što je gotovo nemoguće!!); Gavran ide i dalje pokazuje političke igre između Srba i Hrvata na uštrp Bosanaca, a onda i dolazak Mudžahedina krvoločnih i osvetoljubivih kako pronose ideje o velikom kalifatu... Proročanstveno, a? I ja tako mislim!
Najemotivniji je to dio romana, potresan i mučan; baš kao i rat. Scena u Sarajevu i opis njegovog odnosa sa svojom majkom te nemogućnost da joj pomogne u okruženju, stvarno su odlični.
Glavni lik je steroeotipni junak, heroj i pravi vojnik koji vodi sam svoj rat protiv svih. Nakon što je veliki Hegemon uništio Zemlju, jedan je od gladijatora ostatka ljudske vrste koji se u velikom „sportskom“ događaju bore zračnim borbama do smrti. Vremensko- prostorne postavke romana su malo čudne, nezamislive i možda su najveći Sabljin uteg oko nogu, ali razumijem da je morao tako napraviti da sva stečena znanja na Zemlji može upotrijebiti u bitkama protiv Hegemona.
Kraj je ponovno potresan i baš onakav kakav treba biti. Vrlo filozofičan i sjetan, ali jak, moćan, vojnički.
Sad malo o stvarima koje su mi zasmetale.
Da, volim borbe aviona, volim avione, poznam avione, ali brate bitaka je puno previše u romanu i uopće ne koriste radnji. Izbrojao sam oko 140 stranica zračnih bitaka, pogotovo u prvom dijelu romana gdje opisuje i bitke i simulator, pa sam se malčice mrštio jer stručni opisi manevara su stvarno bacanje drkice i vidi se da razumije aeronautiku, ali alooo!? Kad je previše, previše je. I mogu razumjeti golobrade dečkiće koji svršavaju na ovo jer im ispunjava mokre snove o ratu, o herojstvu uz taktove Iron Maidena i moje himne Aces High. No, to i je problem Sablje, jer je to dječačka knjiga! Baš za dečke i to najviše za onu vrstu dječaka koji bi se usrali i upišali kada bi Sabre zapištala prvi mlaz i pojurila do 500km/h prilikom uzlijetanja. (Sabre je američki avion korišten u Korejskom ratu i prvi je nadzvučni avion JNA kojega su dobili od amera nakon završetka rata. Piloti koji su ga letjeli zvali su ga „šporet“ zbog niskih aerodinamičkih preformansi pa sumnjam da bi mogao izvesti sve što izvodi u romanu ).
Dio o ratu je predug - 140 strana i potpuno me izbacio iz SF dijela priče. Ne volim kada netko govori kako bi nešto trebalo napisati, i vjerujem da je napisao ovaj roman isključivo zbog tog dijela, ali 140 strana za usputnu priču zbog karakterizacije glavnog lika je previše.
Logička rupa sa slijetanjem na kraju i punjenjem goriva... Vrlo nezgrapno, no moralo se tako napraviti da se dobije žrtva, pozdrav i pomalo patetike. + još jedna vezana za Kima ali neću spojlere pisati...
I na kraju, neki od dijaloga su drveni, nabacani i neartikulirani, ali to opraštam i sebi pa kako neću njemu.
Kada se sve zbroji i oduzme Sablja je izvrstan roman. Pogotovo za dečke koji žele biti veliki iz svog naslonjača :) Za one koji štrepe na rat, na 2. Svjetski rat, i na vojne avio-borbe ovo će biti uživancija. Za one druge, dobar dio ovog romana bit će patnja, nepotrebno opisivanje konusa repnog krilca i vertikale zadnjeg trapa. Da je kraći za 150 strana bio bi čista petica, bez fige u džepu, ovako je petica kroz prste jer se muči na nekim dijelovima i prava je šteta što „Gavran“ više ne piše ovakve romane. A misterija oko samog pisaca mi je baš zanimljiva i uopće ne želim saznati tko je on.
October 12, 2016
kao prvo, tko je ovaj čovjek? jasno mi je da se vjerojatno radi o pseudonimu, ali, što je napisao do sad? kako se može ovakva knjiga samo stvoriti niotkuda, poput Atene iz raskoljene Zeusove glave, već odrasle i oboružane kopljem i egidom?
u biti, imao sam osjećaj kao da čitam dvije knjige. U tanko zamotanu mili-SF priču (solidnu mili F priču!) zamotano je jedno gorko sjećanje na rat u Bosni i Hrvatskoj, ispresijecano literarnim asocijacijama, sitnicama i detaljima koje može znati samo netko tko je stvarno bio tu.
stil je bogat, zanimljiv, dinamičan. Ima jaaako puno opisa zračnih dvoboja, što bi ponekog čitaoca (npr. nježnijeg spola) moglo odbiti od knjige. No nije to ikakvo mačoističko pre**ravanje, sve je onako hladno i tehnički opisano.skreno nisam siguran da su neki detalji mogući, ali nisam stručnjak, niti profesor fizike, pa onda...u ime priče ponešto se i proguta.
Ponekad ubodu u oko bespotrebni anglicizmi (World War Two?? pa imamo mi svoj izraz za to), a glavna zamjerka, zbog koje je petica skoro izmakla je-Ivane, Ivane, biologija ti ne funkcionira na taj način...
sve u svemu, 4.6
u biti, imao sam osjećaj kao da čitam dvije knjige. U tanko zamotanu mili-SF priču (solidnu mili F priču!) zamotano je jedno gorko sjećanje na rat u Bosni i Hrvatskoj, ispresijecano literarnim asocijacijama, sitnicama i detaljima koje može znati samo netko tko je stvarno bio tu.
stil je bogat, zanimljiv, dinamičan. Ima jaaako puno opisa zračnih dvoboja, što bi ponekog čitaoca (npr. nježnijeg spola) moglo odbiti od knjige. No nije to ikakvo mačoističko pre**ravanje, sve je onako hladno i tehnički opisano.skreno nisam siguran da su neki detalji mogući, ali nisam stručnjak, niti profesor fizike, pa onda...u ime priče ponešto se i proguta.
Ponekad ubodu u oko bespotrebni anglicizmi (World War Two?? pa imamo mi svoj izraz za to), a glavna zamjerka, zbog koje je petica skoro izmakla je-Ivane, Ivane, biologija ti ne funkcionira na taj način...
sve u svemu, 4.6
February 16, 2017
Kapa dolje piscu. Kapa dolje onome tko je prvi među nama pročitao ovu knjigu i dao joj *****, jer sam zahvaljujući tome toliko uživala u njoj da ću jako puno vremena provesti istu tražeći je kako bi ista našla mjesto među knjigama na polici čekajući da se ponovno, ponovno i ponovno pročita. Samo mogu reći opet KAPA DOLJE!!! :) :) :)
February 22, 2015
Knjiga je izvrsna, čak i za moju peticu (njih dijelim neobično i na mah).
Stvarno se radi o odličnoj knjizi, misterioznom hard-sf djelu koje je gotovo svima prošlo ispod radara.
I sam sam tek nedavno saznao za nju, a izdanje je iz 2003!
Vjerojatno i je jedan od najboljih SF djela HR autora no nije za svakoga.
Prije svega djelo je jako krvavo, smrti ima na vagone - od zračnih bitaka do uspomena ranijeg života.
Zračne bitke podzvučnih lovaca su glavna pokretačka snaga radnje, silno dinamične i vrlo precizno opisane - toliko da bi mogle biti čak i teret nekim čitateljima, no ako vas uspiju uvući sa svojom specifičnom terminologijom jamčim vrlo visoki adrenalin.
Stvarno majstorski opisano, toliko da mi se čini kako je autor i bio pilot lovca te stoga namjerno krije identitet.
Majstorski profilirani likovi, prošli, današnji, budući...
Teške emocije smrti, gubitka, beznađa - jako životno opisano.
Kako glavni arhi-neprijatelj opisuje našeg junaka:
"Vidio sam sve ono što sam očekivao da ću naći: dugi niz gubitaka, užasnih osobnih tragedija, rezignaciju, žudnju za svođenjem računa i osvetom. Istodobno i želju za smirenjem, za konačnim spuštanjem zavjese i odlaskom u tamu u kojoj je nestao cijeli njegov svijet."
Izvrsno.
Ovo je knjiga koju sada tražim za policu - zbog kvalitete i respekta autoru.
Svakako pročitajte (probajte malo ući u terminologiju letača), isplati se.
Koja bi ovo filmčina bila, Tomica Cruise se može sakriti sa Top Gunom - dječija igra u pijesku.
Stvarno se radi o odličnoj knjizi, misterioznom hard-sf djelu koje je gotovo svima prošlo ispod radara.
I sam sam tek nedavno saznao za nju, a izdanje je iz 2003!
Vjerojatno i je jedan od najboljih SF djela HR autora no nije za svakoga.
Prije svega djelo je jako krvavo, smrti ima na vagone - od zračnih bitaka do uspomena ranijeg života.
Zračne bitke podzvučnih lovaca su glavna pokretačka snaga radnje, silno dinamične i vrlo precizno opisane - toliko da bi mogle biti čak i teret nekim čitateljima, no ako vas uspiju uvući sa svojom specifičnom terminologijom jamčim vrlo visoki adrenalin.
Stvarno majstorski opisano, toliko da mi se čini kako je autor i bio pilot lovca te stoga namjerno krije identitet.
Majstorski profilirani likovi, prošli, današnji, budući...
Teške emocije smrti, gubitka, beznađa - jako životno opisano.
Kako glavni arhi-neprijatelj opisuje našeg junaka:
"Vidio sam sve ono što sam očekivao da ću naći: dugi niz gubitaka, užasnih osobnih tragedija, rezignaciju, žudnju za svođenjem računa i osvetom. Istodobno i želju za smirenjem, za konačnim spuštanjem zavjese i odlaskom u tamu u kojoj je nestao cijeli njegov svijet."
Izvrsno.
Ovo je knjiga koju sada tražim za policu - zbog kvalitete i respekta autoru.
Svakako pročitajte (probajte malo ući u terminologiju letača), isplati se.
Koja bi ovo filmčina bila, Tomica Cruise se može sakriti sa Top Gunom - dječija igra u pijesku.
December 18, 2016
''And I was all like pew, pew, pew! Pew, pew, pew, pew!'' - doslovno cijela radnja ovog romana na 500 užasno monotonih i predvidivih stranica. Negdje na pedesetoj sam predvidjela kraj i bila sam u pravu. Ovo bi bio i okej SF romančić da nema cca 100-150 nepotrebnih stranica o ratnim godinama i toj toliko klišejiziranoj priči, kao da sam čitala malo skraćeniju verziju Jergovićevog ''Sarajevskog Marlbora'' s tim da Jergović nije toliko predvidiv i naporan ili nekakvu užasnu verziju Jodorowskovog stripa (s nešto manje sisa).
Ne znam što mi je više šit ovdje - amerikarizirani tipovi likova (glavni lik koji je potpuni i neupitni junak s bolnom i mračnijom prošlošću, nesretan u ljubavi i koji će dati vlastiti život za dobrobit drugih i za svijetliju budućnost, krhki ali duhom i voljom snažni ženski likovi koji su naravno također i užasno ženstvene i sexy mačke u kasnijim dvadesetima, dobroćudni sidekick srednjih godina koji podržava glavnog junaka i za kojeg znaš da će uskoro poginuti -svaki Maverick ima svoga Goosea-, zločesti snagator koji se bori na strani junaka jer su eto, rođeni na istoj planeti pa jebiga, ali je zapravo skroz negativan lik koji žene naziva ''dobrim pičkama'' i zabit će junaku prvom prilikom nož u leđa jer eto, život je okrutan i obavezno jedan lik -po mogućnosti neki kapetan- koji je na suprotnoj strani ali je ekšli dosta moralan i čak okej čovjek samo što eto, na strani zločestih je ali on samo radi svoj posao), tema koja je toliko isprana da je isprano čak govoriti da je isprana, ratna priča prožvakana tisuću puta ali ovdje još i prilično loše (najbolji prijatelji na suprotnim stranama, naš junak je naravno onaj ''bolji'' prijatelj pa ga ne brine što je Boško Srbin ali Boško ne može prijeći preko toga što je Gordan mali ustaša, pa još kao cuker na kraju i Boškova sestra u koju je Gogs zaljubljen ali naravno ne može biti s njom jer RAT JE I SVE TO, JEL) i na kraju spektakularno predvidljiv završetak u stilu Armageddona da pustimo koju suzu očaja i jada što IPAK JE takav završetak jer nada je kurva (i Amela isto, ali rat je jebiga).
Najviše je bed to što se tu zapravo ne događa ništa. Gordan Tomašević je militaristička verzija Katniss Everdeen s PTSP-om, umjesto luka i strijele ima sablju i diže mu se na mig-ove. Od radnje se tu nalazi nekoliko nabrijanih ali užasno dosadnih opisa borbi ''modernih gladijatora'' (kak kul) jer ''došao sam mu sprijeda, pa je on meni bio s kraja, krenuli smo za njim ali je on otišao sjeverozapadno, a ja za centimetar više udesno pa sam se okrenuo i vidio da je on ispred mene ali zapravo jugoistočno i napada me ali sam ja Maximus Decimus Meridius, gladijator s iskustvom i ubio ga prvi'', zatim umetnuta radnja junakove prošlosti koja je toliko klišejizirano i srcedrapateljski dosadna da je to strašno (jadni starci u ratu, bivša ljubav koja je sad *citiram* vojnička kurvica, mama je umrla dok ga nije bilo i slično) i na kraju završetak koji potvrđuje ovo cjelokupno razočaranje.
Sam stil je također katastrofa, vidi se da je ovo misterioznom Gavranu prvi roman jer broj jedan, upravni govor je katastrofa i preteatralan, nitko tako ne priča još od Šenoinog doba, a broj dva opisi su da se prosereš od užasa kao primjerice ''Žudim za alkoholom svakom ćelijom svoga bića, za njegovim idiotskim, umrtvljujućim zagrljajem tupe, teške euforije i zaborava, žudim i za kupanjem kojim ću sa sebe sprati smrad gume i talog od litara izlučenog znoja.'' Sliči na moje pjesme iz drugog srednje i koje mi ne idu na ponos.
Kratki sadržaj na poleđini knjige je deset puta zanimljiviji od onoga što se nalazi unutra. Da, rat je nepravedan, rat je loš, apokalipsa je skeri ali ne treba biti prepričana na isti način tisuću puta i žalosno je da se ovo smatra jednim od ''boljih'' romana hrvatske fantastike jer onda smo stvarno doomed as fucks.
Ne znam što mi je više šit ovdje - amerikarizirani tipovi likova (glavni lik koji je potpuni i neupitni junak s bolnom i mračnijom prošlošću, nesretan u ljubavi i koji će dati vlastiti život za dobrobit drugih i za svijetliju budućnost, krhki ali duhom i voljom snažni ženski likovi koji su naravno također i užasno ženstvene i sexy mačke u kasnijim dvadesetima, dobroćudni sidekick srednjih godina koji podržava glavnog junaka i za kojeg znaš da će uskoro poginuti -svaki Maverick ima svoga Goosea-, zločesti snagator koji se bori na strani junaka jer su eto, rođeni na istoj planeti pa jebiga, ali je zapravo skroz negativan lik koji žene naziva ''dobrim pičkama'' i zabit će junaku prvom prilikom nož u leđa jer eto, život je okrutan i obavezno jedan lik -po mogućnosti neki kapetan- koji je na suprotnoj strani ali je ekšli dosta moralan i čak okej čovjek samo što eto, na strani zločestih je ali on samo radi svoj posao), tema koja je toliko isprana da je isprano čak govoriti da je isprana, ratna priča prožvakana tisuću puta ali ovdje još i prilično loše (najbolji prijatelji na suprotnim stranama, naš junak je naravno onaj ''bolji'' prijatelj pa ga ne brine što je Boško Srbin ali Boško ne može prijeći preko toga što je Gordan mali ustaša, pa još kao cuker na kraju i Boškova sestra u koju je Gogs zaljubljen ali naravno ne može biti s njom jer RAT JE I SVE TO, JEL) i na kraju spektakularno predvidljiv završetak u stilu Armageddona da pustimo koju suzu očaja i jada što IPAK JE takav završetak jer nada je kurva (i Amela isto, ali rat je jebiga).
Najviše je bed to što se tu zapravo ne događa ništa. Gordan Tomašević je militaristička verzija Katniss Everdeen s PTSP-om, umjesto luka i strijele ima sablju i diže mu se na mig-ove. Od radnje se tu nalazi nekoliko nabrijanih ali užasno dosadnih opisa borbi ''modernih gladijatora'' (kak kul) jer ''došao sam mu sprijeda, pa je on meni bio s kraja, krenuli smo za njim ali je on otišao sjeverozapadno, a ja za centimetar više udesno pa sam se okrenuo i vidio da je on ispred mene ali zapravo jugoistočno i napada me ali sam ja Maximus Decimus Meridius, gladijator s iskustvom i ubio ga prvi'', zatim umetnuta radnja junakove prošlosti koja je toliko klišejizirano i srcedrapateljski dosadna da je to strašno (jadni starci u ratu, bivša ljubav koja je sad *citiram* vojnička kurvica, mama je umrla dok ga nije bilo i slično) i na kraju završetak koji potvrđuje ovo cjelokupno razočaranje.
Sam stil je također katastrofa, vidi se da je ovo misterioznom Gavranu prvi roman jer broj jedan, upravni govor je katastrofa i preteatralan, nitko tako ne priča još od Šenoinog doba, a broj dva opisi su da se prosereš od užasa kao primjerice ''Žudim za alkoholom svakom ćelijom svoga bića, za njegovim idiotskim, umrtvljujućim zagrljajem tupe, teške euforije i zaborava, žudim i za kupanjem kojim ću sa sebe sprati smrad gume i talog od litara izlučenog znoja.'' Sliči na moje pjesme iz drugog srednje i koje mi ne idu na ponos.
Kratki sadržaj na poleđini knjige je deset puta zanimljiviji od onoga što se nalazi unutra. Da, rat je nepravedan, rat je loš, apokalipsa je skeri ali ne treba biti prepričana na isti način tisuću puta i žalosno je da se ovo smatra jednim od ''boljih'' romana hrvatske fantastike jer onda smo stvarno doomed as fucks.
February 9, 2016
Nakon brojnih hvalospjeva koje sam u zadnje vrijeme pročitao, odlučih se uvjeriti u njihovu istinitost, i uvjerio se jesam. Sablja rastura!
Mnogi su se požalili i tu se moram složiti: zračne bitke su opisane u takve detalje i volumen da nekom prosječno zainteresiranom ljubitelju navedene akcije to može postati zamorno tijekom čitanja.
Osim tog, ovdje kao da se radi o dva romana, jedan SF koji priča o borbi posljednjih ljudi u svemiru i jedan koji priča o ratnim strahotama na Balkanu. I iako su pomalo ritmično neusklađeni, mislim da shvaćam što je pisac htio reći: da su ljudi vječna borba dobra i zla, želje za uništavanjem i stvaranjem.
Zračne borbe su samo zrcalo vječitih ljudskih sukoba koje pisac izlaže kroz priču: sukob tradicionalističkog i plemenskog istoka te nezainteresiranog i hedonističkog zapada, sukob militaristički ispranih fanatika s jedne strane, te ljuštura ljudi iscrpljenih strahotama koje su vidjeli ili počinili s druge strane, sukob poletnog i naivnog idealizma i pasivnog i surovog realizma, itd
Ta osjetljiva ravnoteža se na kraju svodi na pojedince i njihove odluke, pa čak i impulzivne, što je i karakteristika glavnog junaka.
Opis rata na području bivše Jugoslavije i sudbine nesretnih ljudi na svim zaraćenim stranama je pokretačka emocionalna snaga ovog romana. Nije teško suosjećati s glavnim junakom kao jedinim od zadnje preživjelih zemljana, ali to nije bilo dovoljno. Kombinacijom nostalgije za starim danima djetinjstva i nevinosti „kad je sve bilo dobro“ prije rata; i buđenjem u stvarnost opisima što se dogodilo s junakovim bližnjima, njegovim odnosima s ljudima koje je znao dobro ili samo površno, u što su se pretvorili – dobivamo novu dimenziju glavnog junaka i njegovo pakleno nasljeđe od kojeg se ne može sakriti ni na zapadu, ni u svemiru, ni daleko od Zemlje.
Glavni junak na kraju postaje i simbolički i doslovno sažetak ljudske civilizacije, uz snažan politički komentar i ljudsku notu žaljenja zbog svjesnosti o vlastitoj nesavršenoj i destruktivnoj prirodi.
Za mene je ovaj roman puno više od SF akcije, i zato mi se sviđa. Pripovjedački izvrstan, Sablja je roman kojeg preporučujem svima, a ne samo ljubiteljima SF-a.
Mnogi su se požalili i tu se moram složiti: zračne bitke su opisane u takve detalje i volumen da nekom prosječno zainteresiranom ljubitelju navedene akcije to može postati zamorno tijekom čitanja.
Osim tog, ovdje kao da se radi o dva romana, jedan SF koji priča o borbi posljednjih ljudi u svemiru i jedan koji priča o ratnim strahotama na Balkanu. I iako su pomalo ritmično neusklađeni, mislim da shvaćam što je pisac htio reći: da su ljudi vječna borba dobra i zla, želje za uništavanjem i stvaranjem.
Zračne borbe su samo zrcalo vječitih ljudskih sukoba koje pisac izlaže kroz priču: sukob tradicionalističkog i plemenskog istoka te nezainteresiranog i hedonističkog zapada, sukob militaristički ispranih fanatika s jedne strane, te ljuštura ljudi iscrpljenih strahotama koje su vidjeli ili počinili s druge strane, sukob poletnog i naivnog idealizma i pasivnog i surovog realizma, itd
Ta osjetljiva ravnoteža se na kraju svodi na pojedince i njihove odluke, pa čak i impulzivne, što je i karakteristika glavnog junaka.
Opis rata na području bivše Jugoslavije i sudbine nesretnih ljudi na svim zaraćenim stranama je pokretačka emocionalna snaga ovog romana. Nije teško suosjećati s glavnim junakom kao jedinim od zadnje preživjelih zemljana, ali to nije bilo dovoljno. Kombinacijom nostalgije za starim danima djetinjstva i nevinosti „kad je sve bilo dobro“ prije rata; i buđenjem u stvarnost opisima što se dogodilo s junakovim bližnjima, njegovim odnosima s ljudima koje je znao dobro ili samo površno, u što su se pretvorili – dobivamo novu dimenziju glavnog junaka i njegovo pakleno nasljeđe od kojeg se ne može sakriti ni na zapadu, ni u svemiru, ni daleko od Zemlje.
Glavni junak na kraju postaje i simbolički i doslovno sažetak ljudske civilizacije, uz snažan politički komentar i ljudsku notu žaljenja zbog svjesnosti o vlastitoj nesavršenoj i destruktivnoj prirodi.
Za mene je ovaj roman puno više od SF akcije, i zato mi se sviđa. Pripovjedački izvrstan, Sablja je roman kojeg preporučujem svima, a ne samo ljubiteljima SF-a.
July 28, 2015
Jedan sam od onih koji je zapravo odustao od domaćeg SF-a, tj. barem što se tiče nekog, nazovimo ga ozbiljnog, čitanja. Razlog tome je prvenstveno kvaliteta, iliti nedostatak iste. Čak i u svjetskom SF-u nađe se jako velik broj djela, popularnih, bestsellera, koja nisu za ništa drugo nego da posluže kao WC papir. Na domaćoj sceni taj efekt mi je višestruko izraženiji. Čak i najbolje što sam pročitao od naših autora (čast iznimkama) negdje je oko fan-fiction razine kvalitete svjetske SF scene, a u najboljem slučaju na razini generičnog i zaboravljivog žanrovskog romančića.
S druge strane, tu je "Sablja". (Hvala Goranu Gluščiću na preporuci!)
Napisana 2003. godine, "Sablja" je jednom riječju remekdjelo. Jedina šteta, zapravo vrlo ironična, je što je roman izdan u Hrvatskoj, i stoga što djelo ovog kalibra neće nikada dobiti ni trunka slave i priznanja koje zaslužuje.
Ne vjerujte prvom pogledu, jer prvi pogled u ovom slučaju svakako vara. Naslovnica izgleda kao da se neki amater malo poigrao blur efektom u Photoshopu. Autorov pseudonim, Ivan Gavran, je daleko od upečatljivog. A takav je i naslov, iako u kontekstu romana potpuno opravdan. Uzevši u obzir još i relativno nepoznatog izdavača - čije čak službene web stranice niječu postojanje ovog naslova i autora kojega su sami izdali - "Sablji" se već od samog početka nije ni pisalo dobro. Jedino će ovakve preporuke možda donijeti "Sablji" pokojeg čitatelja.
O čemu se radi?
"Sablja" je autorov prvijenac, što kvalitetu romana čini još više iznenađujućom. Epska je to SF priča o jednoj alternativnoj stvarnosti gdje posljednji pripadnici čovječanstva, osvojene i poražene rase, sudjeluju u gladijatorskim borbama svemirskog imperija, Hegemona. Borbe se ne zbivaju više u arenama na pijesku natopljenom krvlju, već među nebeskim prostranstvima, sa zračnim lovcima u događaju zvanom Holmangag.
Glavni lik je Gordan Tomašević, bosanski Hrvat, vojni pilot koji je na Zapad pobjegao u nadi da će iza sebe ostaviti strahote Jugoslavenskog rata, samo da bi ga tamo dočekao novi, galaktički osvajač Hegemon.
"Sablja" se kvalitetom iznad konkurencije uzdiže poput naslovnog borbenog lovca. Na djelu je tu vrhunska krakterizacija, u kojoj Gavran, bez traga amaterizma, stvara iznimno kompleksnog i ljudskog protagonista. Cijelu jednu trećinu romana zauzima flashback, koji bi opet mogao biti zaseban manji roman, o ratu nakon raspada Jugoslavije. Događaj je to koji je obilježio protagonista (možda i autora, rodom iz Sarajeva?), te kroz njega Gavran iznosi britke komentare i surova opažanja, bez imalo patetike, koja stvaraju jednu nevjerojatno realističnu, ogavnu i brutalnu atmosferu gdje nema dobrih i loših, crnog i bijelog, već samo običnih ljudi i sivila. Gavran jako lijepo dočarava ono što bi se moglo nazvati "the human condition".
S druge strane, SF dio priče je također vrhunski odrađen. Prikaz zračnih dvoboja vrlo je detaljan, krcat stručnim izrazima i detaljima. Dijelovi aviona, taktike, manevri, sve je to izloženo izrazitom preciznošću i stručnošću. Ali opet to Gavran nekako uspijeva napisati da je i laiku lako pratiti što se zbiva, i ono najvažnije - da mu ne bude dosadno.
Da ne ispadne da je sve savršeno:
Dvije zamjerke mogu naći autoru. Ponekad ima previše teatralne dijaloge, sa pomalo pretjeranom razinom ekspozicije. Ponajviše se to očituje u razgovorima između likova Hegemona. Doduše, postoji možda i opravdanje, jer autor kaže kako "hegemonski običaj govora njeguje kićenu formu i barokni način izražavanja". Druga, još i manja zamjerka, također i manje prisutna, je iznenadno prebacivanje point-of-view, interne točke gledišta, s jednog lika na drugi. U jednom paragrafu smo u mislima jednog lika, već u drugom zavirujemo u mozak drugog.
Ali sada već cjepidlačim. Činjenica ostaje da je "Sablja" roman koji mi je nakon dugo vremena vratio onaj čitalački ushit koji me obuzima kada u rukama držim nešto stvarno izvanredno, a "Sablja" to jest.
Preporuka na kvadrat.
S druge strane, tu je "Sablja". (Hvala Goranu Gluščiću na preporuci!)
Napisana 2003. godine, "Sablja" je jednom riječju remekdjelo. Jedina šteta, zapravo vrlo ironična, je što je roman izdan u Hrvatskoj, i stoga što djelo ovog kalibra neće nikada dobiti ni trunka slave i priznanja koje zaslužuje.
Ne vjerujte prvom pogledu, jer prvi pogled u ovom slučaju svakako vara. Naslovnica izgleda kao da se neki amater malo poigrao blur efektom u Photoshopu. Autorov pseudonim, Ivan Gavran, je daleko od upečatljivog. A takav je i naslov, iako u kontekstu romana potpuno opravdan. Uzevši u obzir još i relativno nepoznatog izdavača - čije čak službene web stranice niječu postojanje ovog naslova i autora kojega su sami izdali - "Sablji" se već od samog početka nije ni pisalo dobro. Jedino će ovakve preporuke možda donijeti "Sablji" pokojeg čitatelja.
O čemu se radi?
"Sablja" je autorov prvijenac, što kvalitetu romana čini još više iznenađujućom. Epska je to SF priča o jednoj alternativnoj stvarnosti gdje posljednji pripadnici čovječanstva, osvojene i poražene rase, sudjeluju u gladijatorskim borbama svemirskog imperija, Hegemona. Borbe se ne zbivaju više u arenama na pijesku natopljenom krvlju, već među nebeskim prostranstvima, sa zračnim lovcima u događaju zvanom Holmangag.
Glavni lik je Gordan Tomašević, bosanski Hrvat, vojni pilot koji je na Zapad pobjegao u nadi da će iza sebe ostaviti strahote Jugoslavenskog rata, samo da bi ga tamo dočekao novi, galaktički osvajač Hegemon.
"Sablja" se kvalitetom iznad konkurencije uzdiže poput naslovnog borbenog lovca. Na djelu je tu vrhunska krakterizacija, u kojoj Gavran, bez traga amaterizma, stvara iznimno kompleksnog i ljudskog protagonista. Cijelu jednu trećinu romana zauzima flashback, koji bi opet mogao biti zaseban manji roman, o ratu nakon raspada Jugoslavije. Događaj je to koji je obilježio protagonista (možda i autora, rodom iz Sarajeva?), te kroz njega Gavran iznosi britke komentare i surova opažanja, bez imalo patetike, koja stvaraju jednu nevjerojatno realističnu, ogavnu i brutalnu atmosferu gdje nema dobrih i loših, crnog i bijelog, već samo običnih ljudi i sivila. Gavran jako lijepo dočarava ono što bi se moglo nazvati "the human condition".
S druge strane, SF dio priče je također vrhunski odrađen. Prikaz zračnih dvoboja vrlo je detaljan, krcat stručnim izrazima i detaljima. Dijelovi aviona, taktike, manevri, sve je to izloženo izrazitom preciznošću i stručnošću. Ali opet to Gavran nekako uspijeva napisati da je i laiku lako pratiti što se zbiva, i ono najvažnije - da mu ne bude dosadno.
Da ne ispadne da je sve savršeno:
Dvije zamjerke mogu naći autoru. Ponekad ima previše teatralne dijaloge, sa pomalo pretjeranom razinom ekspozicije. Ponajviše se to očituje u razgovorima između likova Hegemona. Doduše, postoji možda i opravdanje, jer autor kaže kako "hegemonski običaj govora njeguje kićenu formu i barokni način izražavanja". Druga, još i manja zamjerka, također i manje prisutna, je iznenadno prebacivanje point-of-view, interne točke gledišta, s jednog lika na drugi. U jednom paragrafu smo u mislima jednog lika, već u drugom zavirujemo u mozak drugog.
Ali sada već cjepidlačim. Činjenica ostaje da je "Sablja" roman koji mi je nakon dugo vremena vratio onaj čitalački ushit koji me obuzima kada u rukama držim nešto stvarno izvanredno, a "Sablja" to jest.
Preporuka na kvadrat.
April 23, 2023
Ovu knjigu sam kupio na nekom davnom Interliberu od Darka Macana koji ju je opisao kao "najbolji SF roman u samostalnoj Hrvatskoj". Deset godina kasnije, ispostavilo se da "najbolji" ne znači nužno i "dobar".
Sablja je knjiga pisana za vrlo specifičnu pobliku: za ljude koji su gledali Top Gun i rekli "Sviđa mi se, ali nema dovoljno aviona." U gotovo 500 stranica, bolno detaljno je opisan svaki manevar kojeg protagonist izvodi, svaka tipka koju stišće na upravljačkoj ploči, svaka taktička opcija koju razmatra. Dovoljno je nasumično otvoriti knjigu da bi se naišlo paragraf poput ovog:
Većinu sam vremena imao osjećaj da čitam udžbenik o borbenom zrakoplovstvu. Zapravo, udžbenik bi barem pokušao objasniti nešto terminologije. Ovo je iskustvo bilo bliže čitanju specifikacije veš mašine.
Autorova opsesija detaljnim opisivanjem ne staje s avionima. Roman je prepun nepotrebih opisa i pridjeva. Ako lik sjeda za stol, mora se napomenuti da je to zeleni stol. Svakom liku kojeg susretnemo, pa i najsporednijem, moraju se opisati građa tijela, veličina glave, boja očiju, boja i gustoća kose. I to više puta! U samo tri rečenice u kojima upoznajemo prvi ženski lik, autor nekako uspjeva čak triput spomenuti da ima zelene oči (i tijesnu zelenu haljinu, dakako).
Isprva sam mislio da se samo radi o lošem pisanju i manjku urednika. No pred sam kraj knjige, zvukovi pucnjave podsjete protagonista na zvukove opkoljenog Sarajeva - ok - ali ne bez da spomene kako su ovo pucnjevi iz M-16, a u Sarajevu se pucalo iz kalašnjikova koji ima nešto dublji zvuk. Ovo je nešto puno patološkije od lošeg pisanja, shvatio sam, ovo je kompulzivna potreba u apsolutnu egzaktnost pripovjedanja. Gotovo bih se dao uvjeriti da autor to radi svjesno, pišući iz perspektive glavnog lika opsjednutog detaljima. Gotovo.
Nažalost, puno je više argumenata da je u pitanju jednostavno - šund. Glavni lik, Gordan, je najpametniji, najsposobniji i najčasniji. Gotovo svi ostali likovi su glupi, zli i/ili kukavice. Jedina Gordanova mana je što je premilostiv prema tim zlikovcima, pa mu zabiju nož u leđa. Dijalozi su kao iz kakvog akcijskog B-filma 80ih, začinjeni s malo faktoida iz povijesti zrakoplovstva.
U moru muškaraca, Sablja sadrži čak 3 ženska lika, po jednog na svakih 150 stranica. Svaka je naravno beskrajno zaljubljena u Gordana, ali zbog svoje slabosti završava s glupim/zlim/kukavicom. Svaka je naravno eliminirana prije nego se iduća pojavi, kako slučajno ne bi morale dijeliti scenu ili ne daj bože dijalog.
U jednom od urnebesnijih dijelova, Gordan prepričava svoju vezu s ljubiteljicom motocikala (koje Gordan, naravno, savršeno vozi): "Priznala mi je da je za tih kamikaza vožnji doživjela orgazme bolje nego sa mnom u krevetu - ne češće, ali svakako bolje." Prekrasan mi je ovaj "ne češće", kojeg je autor imao potrebu dodati kako bi zaštitio muškost našeg junaka. Nitko nije bolji jebač od Gordana, pa tako ni on sam!
Usprkos svemu tome, Sablja ima svojih kvaliteta, dobrih misli i uzbudljivih trenutaka. Ostale kritike na ovom siteu pokazuju da svakako ima i ciljanu publiku (makar joj ja očito ne pripadam). Pišući ovu recenziju, više sam se puta upitao jesam li pregrub. A onda sam sjetio autorovih mudrih riječi:
Stoga neka ova ocjena bude šamar hirovitom hrvatskom SF-u, da nam bude bolji i jači nego ikad.
Sablja je knjiga pisana za vrlo specifičnu pobliku: za ljude koji su gledali Top Gun i rekli "Sviđa mi se, ali nema dovoljno aviona." U gotovo 500 stranica, bolno detaljno je opisan svaki manevar kojeg protagonist izvodi, svaka tipka koju stišće na upravljačkoj ploči, svaka taktička opcija koju razmatra. Dovoljno je nasumično otvoriti knjigu da bi se naišlo paragraf poput ovog:
Brzo provjeravam situaciju i zaključujem kako imam vremena i energije za brz i siguran napad. Izvodim podešavanje brzine, visine i putanje - u borbenoj situaciji poput ove mozak munjevit i skoro instinktivno obrađuje taj geometrijski problem - a kada sam otprilike tamo gdje želim stići, prevrćem Sabre naopačke u poluvaljak s obrušavanjem te ponirem oko 1800 metara u vertikalnom pikiranju. Letjelicu oko podužne osi okrećem pri tome jedino uz pomoć zakrilaca, kako bih iz tog manevra izašao jureći nisko iznad Zemlje, s brzionom višom od 900 km/h, nosa usmjerenog ispred Standarda, u položaju progona s dobrim pretjecanjem.
Većinu sam vremena imao osjećaj da čitam udžbenik o borbenom zrakoplovstvu. Zapravo, udžbenik bi barem pokušao objasniti nešto terminologije. Ovo je iskustvo bilo bliže čitanju specifikacije veš mašine.
Autorova opsesija detaljnim opisivanjem ne staje s avionima. Roman je prepun nepotrebih opisa i pridjeva. Ako lik sjeda za stol, mora se napomenuti da je to zeleni stol. Svakom liku kojeg susretnemo, pa i najsporednijem, moraju se opisati građa tijela, veličina glave, boja očiju, boja i gustoća kose. I to više puta! U samo tri rečenice u kojima upoznajemo prvi ženski lik, autor nekako uspjeva čak triput spomenuti da ima zelene oči (i tijesnu zelenu haljinu, dakako).
Isprva sam mislio da se samo radi o lošem pisanju i manjku urednika. No pred sam kraj knjige, zvukovi pucnjave podsjete protagonista na zvukove opkoljenog Sarajeva - ok - ali ne bez da spomene kako su ovo pucnjevi iz M-16, a u Sarajevu se pucalo iz kalašnjikova koji ima nešto dublji zvuk. Ovo je nešto puno patološkije od lošeg pisanja, shvatio sam, ovo je kompulzivna potreba u apsolutnu egzaktnost pripovjedanja. Gotovo bih se dao uvjeriti da autor to radi svjesno, pišući iz perspektive glavnog lika opsjednutog detaljima. Gotovo.
Nažalost, puno je više argumenata da je u pitanju jednostavno - šund. Glavni lik, Gordan, je najpametniji, najsposobniji i najčasniji. Gotovo svi ostali likovi su glupi, zli i/ili kukavice. Jedina Gordanova mana je što je premilostiv prema tim zlikovcima, pa mu zabiju nož u leđa. Dijalozi su kao iz kakvog akcijskog B-filma 80ih, začinjeni s malo faktoida iz povijesti zrakoplovstva.
U moru muškaraca, Sablja sadrži čak 3 ženska lika, po jednog na svakih 150 stranica. Svaka je naravno beskrajno zaljubljena u Gordana, ali zbog svoje slabosti završava s glupim/zlim/kukavicom. Svaka je naravno eliminirana prije nego se iduća pojavi, kako slučajno ne bi morale dijeliti scenu ili ne daj bože dijalog.
U jednom od urnebesnijih dijelova, Gordan prepričava svoju vezu s ljubiteljicom motocikala (koje Gordan, naravno, savršeno vozi): "Priznala mi je da je za tih kamikaza vožnji doživjela orgazme bolje nego sa mnom u krevetu - ne češće, ali svakako bolje." Prekrasan mi je ovaj "ne češće", kojeg je autor imao potrebu dodati kako bi zaštitio muškost našeg junaka. Nitko nije bolji jebač od Gordana, pa tako ni on sam!
Usprkos svemu tome, Sablja ima svojih kvaliteta, dobrih misli i uzbudljivih trenutaka. Ostale kritike na ovom siteu pokazuju da svakako ima i ciljanu publiku (makar joj ja očito ne pripadam). Pišući ovu recenziju, više sam se puta upitao jesam li pregrub. A onda sam sjetio autorovih mudrih riječi:
Kažu da poneki šamar, udaren hirovitoj djevojci, može samo ojačati vezu.
Stoga neka ova ocjena bude šamar hirovitom hrvatskom SF-u, da nam bude bolji i jači nego ikad.
August 4, 2021
Vjerojatno najbolji hrvatski SF roman u zadnjih 30 godina i jedan od, recimo, pet najboljih ikada. Sastoji se od tri izrazito odvojena dijela od kojih svaki zaslužuje posebnu recenziju, pa krenimo redom.
1. Zračne borbe, zračne borbe, zračne borbe!!! Na stranu sva psihološka karakterizacija, filozofska pitanja života i smrti, najimpresivniji dio prve trećine romana su fantastično opisani i dočarani zračni dvoboji. Dok ih čitate, u glavi vam se stvaraju slike sivih točkica koje šibaju po plavom beskraju. Radnja koja nadgrađuje ove dvoboje je jedna od najnapetijih koje ste ikad mogli pročitati igdje i tih 200 stranica se čita u jednom dahu. Naravno, ovo je vjerojatno i stvar osobnog ukusa. S druge strane, likovi su rutinski tako da je zapravo radnja jedino što čitatelja vuče naprijed.
2. Po nekima književno najbolji dio romana, a po nekima drugima višak koji je trebalo skratiti na deset stranica. Eh, kako se ukusi razlikuju! Ja više naginjem onima prvima: potpuno ne-SF dio koji opisuje neke događaje u posljednjem balkanskom ratu - posebno dio u opkoljenom Sarajevu - totalna je žanrovska deeskalacija u odnosu na prvi dio, ali zato psihološko-književni vrhunac. Da ga se izreže iz ostatka i prešuti da je to integralni dio SF epa, vjerojatno bi ga progutao i Branimir Donat, i to s udicom, sajlom i štapom.
3. Često se kaže da ima jako puno dobrih zapleta, ali puno manje dobrih raspleta, i Sablja je jedan od primjera. Nakon narativne eksplozije u 1. dijelu i prihološke dubine u 2. dijelu, dolazimo do SFičnog raspleta, ali uglavnom predvidljivog i nimalo katarzičnog. Likovi ostaju rutinski, tuđinci su praktički karikature i služe samo kako bi radnju poveli u smjeru u kojemu autor želi, a sam rasplet je antiklimaktičan, ne toliko loš, koliko običan, generalno predvidljiv i nedostojan prve dvije trećine knjige.
1. Zračne borbe, zračne borbe, zračne borbe!!! Na stranu sva psihološka karakterizacija, filozofska pitanja života i smrti, najimpresivniji dio prve trećine romana su fantastično opisani i dočarani zračni dvoboji. Dok ih čitate, u glavi vam se stvaraju slike sivih točkica koje šibaju po plavom beskraju. Radnja koja nadgrađuje ove dvoboje je jedna od najnapetijih koje ste ikad mogli pročitati igdje i tih 200 stranica se čita u jednom dahu. Naravno, ovo je vjerojatno i stvar osobnog ukusa. S druge strane, likovi su rutinski tako da je zapravo radnja jedino što čitatelja vuče naprijed.
2. Po nekima književno najbolji dio romana, a po nekima drugima višak koji je trebalo skratiti na deset stranica. Eh, kako se ukusi razlikuju! Ja više naginjem onima prvima: potpuno ne-SF dio koji opisuje neke događaje u posljednjem balkanskom ratu - posebno dio u opkoljenom Sarajevu - totalna je žanrovska deeskalacija u odnosu na prvi dio, ali zato psihološko-književni vrhunac. Da ga se izreže iz ostatka i prešuti da je to integralni dio SF epa, vjerojatno bi ga progutao i Branimir Donat, i to s udicom, sajlom i štapom.
3. Često se kaže da ima jako puno dobrih zapleta, ali puno manje dobrih raspleta, i Sablja je jedan od primjera. Nakon narativne eksplozije u 1. dijelu i prihološke dubine u 2. dijelu, dolazimo do SFičnog raspleta, ali uglavnom predvidljivog i nimalo katarzičnog. Likovi ostaju rutinski, tuđinci su praktički karikature i služe samo kako bi radnju poveli u smjeru u kojemu autor želi, a sam rasplet je antiklimaktičan, ne toliko loš, koliko običan, generalno predvidljiv i nedostojan prve dvije trećine knjige.
August 10, 2015
Impresivna sinteza gladijatorskih lovačkih borbi ispresijecana pričom o ratu i uništenju s metaforičkim prikazom ljudske civilizacije kroz prizmu Hegemona. Hegemon i Hegemonija?- nešto što u prvi mah vuče u paralelu s Simmonsovim remek-djelom;ali tu prestaje sva sadržajna sličnost, a nastavlja se ona kvalitativna, jer "Sablja" je doista vrhunski dočarala svu dramu glavnog junaka sa skoro dokumentarističkim pristupom ratu u ex-Jugoslaviji i izvrsnom SF dramom do samog završetka. Izvan svakog očekivanja!, obavezna preporuka svima!
January 23, 2015
Sablja nije samo, po mom mišljenju, jedan od najboljih hrvatskih romana, već jedan od najboljih romana općenito. Tužno je vidjeti da jedna ovako fantastična priča ne dobije niti komadić slave koju zaslužuje. Nije da nas nema, neki od nas, hrvatski entuzijasti SF-a, pričat ćemo o ovoj knjizi, govorit ćemo kako je dobra i fantastična i kako ćete tih 500 stranica pregrmiti puno lakše nego što možda mislite. Ali dok postoje ljudi koji u knjižarama i knjižnicama traže SF knjige na stranoj sekciji, naša misija neće biti gotova.
Nazvao sam Sablju SF romanom, ali zapravo je puno više od toga. To je intimna priča o čovjeku koji je proživio dio Jugoslavenskih ratova. Praktički sve što slijedi, istrebljenje života na Zemlji, imperijalno carstvo koje obuhvaća stotine planeta, letačke gladijatorske borbe u kojima se bori nekolicina preživjelih Zemljana, sve to, u glavi Gordana Tomaševića, logičan je nastavak onoga što je vidio u ratu, u Hrvatskoj, Srbiji i, najviše od svega, u Sarajevu.
No nemojte očekivati da će vas autor, Ivan Gavran, previše udarati po nosu svojim mišljenjima o ratovima i našem narodu. Akcije je i više nego dovoljno, a gladijatorske borbe u kojima su mačevi zamijenjeni vojnim avionima su detaljne, taktičke i nevjerojatno napete.
Sablja stvarno nudi mnogo. Jedino pitanje je hoćete li vi, čitatelji, vjerovati da jedan domaći pisac može napisatu takvu knjigu. Naravno da Gavran nije jedini hrvatski žanrovski pisac. Ima ih mnogo i mnogi su istinski kvalitetni, ali možda bi on bio dobar početak za nekoga tko u to ne vjeruje. Za sada.
A vi ostali, koji vjerujete, a još niste pročitali knjigu, ne znam što čekate!
Nazvao sam Sablju SF romanom, ali zapravo je puno više od toga. To je intimna priča o čovjeku koji je proživio dio Jugoslavenskih ratova. Praktički sve što slijedi, istrebljenje života na Zemlji, imperijalno carstvo koje obuhvaća stotine planeta, letačke gladijatorske borbe u kojima se bori nekolicina preživjelih Zemljana, sve to, u glavi Gordana Tomaševića, logičan je nastavak onoga što je vidio u ratu, u Hrvatskoj, Srbiji i, najviše od svega, u Sarajevu.
No nemojte očekivati da će vas autor, Ivan Gavran, previše udarati po nosu svojim mišljenjima o ratovima i našem narodu. Akcije je i više nego dovoljno, a gladijatorske borbe u kojima su mačevi zamijenjeni vojnim avionima su detaljne, taktičke i nevjerojatno napete.
Sablja stvarno nudi mnogo. Jedino pitanje je hoćete li vi, čitatelji, vjerovati da jedan domaći pisac može napisatu takvu knjigu. Naravno da Gavran nije jedini hrvatski žanrovski pisac. Ima ih mnogo i mnogi su istinski kvalitetni, ali možda bi on bio dobar početak za nekoga tko u to ne vjeruje. Za sada.
A vi ostali, koji vjerujete, a još niste pročitali knjigu, ne znam što čekate!
February 11, 2019
Jedna od onih koje sam pročitao sigurno 5 ili 6 puta...kako se ono kaže, visokooktanska SF akcija, isprepletena sa nedavnom krvavom povijesti ovih naših prostora. Užitak na svakoj stranici :)
Read
December 13, 2017Unfortunatelly, I couldn't finish reading this book no matter how hard I tried. Too much flying terminology and details on fight-in-flight. Literally, he could've shortened the book by a third by reducing those things and he would have a much better impact on the reader. The parts where he refers to war in Bosnia and Herzegovina and his life are the best, but also the rarest. Those who like flying and airplanes might enjoy this, but personally, even though I like machines and similar, I just found it too slow-paced to bother further.
December 27, 2021
Čudna knjiga. Ako volite avijaciju kao ja, uživaćete u opisima vazdušnih bitaka. Zanemarićete plitke likove, čudne zaplete, supernadljudskog glavnog lika koji je eto i vrhunski pilot lovac, zna i sa puškama, ulazi i izlazi iz Sarajeva u ratu, zanemarićete stereotipe Srba u ratu.... Zanemarićete tanki SF premaz preko ratne priče. A ako ne, ne garantujem da će vam se svidjeti.
Read
January 25, 2021SUPER DOBRA KNJIGA. Sablja je godine 2004. nagrađena SFEROM za najbolji HR znanstvenofantastični roman
August 25, 2015
Sam naziv romana, naslovnica i nimalo upečatljiv pseudonim autora pretjerano ne obećavaju, ali ovo je jedan od boljih domaćih SF romana koji sam čitao.
Radnja je pomalo specifična, gladijatorske borbe avionima-lovcima na različitim planetima, u različitim atmosferama. Mala skupina ljudi, jedini preživjeli sa Zemlje, čine autsajdersku ekipu koja želi "otići u stilu", premda imaju i jedno oko na pobjedi, koja bi im donijela nevjerojatne beneficije u Hegemonu, "Rimskom carstvu" naše galaktike.
Dvije stvari obilježavaju ovaj roman - vrlo detaljni opisi zračnih borbi i velika količina krvi, tj. sirovih opisa sukoba, bilo u zračnim duelima, bilo u flashback dijelu sa Zemlje. Engleski ima jedan dobar termin - gore.
Ovo gore navedeno može na prvi pogled djelovati zamorno ili odbiti potencijalne čitatelje, ali je zapravo napisano vrlo pitko, radnja se odvija brzo i znatiželja čitatelja tjera brzim tempom naprijed. Sama ideja, koja ni malo ne kaska za izvedbom, je u razini stranih SF romana, iako ga ne bih nazvao remek-djelom.
Zamjerke... Imam ih nekoliko. Flashback dio u kojem vidimo ratnu povijest glavnog protagonista, bosanskog Hrvata, je bio jednostavno suviše dug za stand-alone roman. Iako je bitan za karakterizaciju glavnog lika, te gotovo sigurno ima autobiografskih detalja (autor je rodom iz Sarajeva, danas živi u Hrvatskoj), previše odudara od SF settinga ostatka priče i taj kontrast bi bio upečatljiv, da taj dio nije tako dug.
Uz njega je vezana i moja druga zamjerka, jer glavni protagonist tu djeluje kao američki superheroj, sa gotovo nadljudskim sposobnostima
Osim toga, nije me pretjerano impresionirao kraj, ali to je stvar osobnog ukusa.
Zaključno, ovo je roman kojeg vrijedi pročitati, jedan od rijetkih čitljivih "svemirskih" SF romana iz pera domaćih autora, i zato možda i malo "jača" ocjena i preporuka svakom SF-fanu.
Radnja je pomalo specifična, gladijatorske borbe avionima-lovcima na različitim planetima, u različitim atmosferama. Mala skupina ljudi, jedini preživjeli sa Zemlje, čine autsajdersku ekipu koja želi "otići u stilu", premda imaju i jedno oko na pobjedi, koja bi im donijela nevjerojatne beneficije u Hegemonu, "Rimskom carstvu" naše galaktike.
Dvije stvari obilježavaju ovaj roman - vrlo detaljni opisi zračnih borbi i velika količina krvi, tj. sirovih opisa sukoba, bilo u zračnim duelima, bilo u flashback dijelu sa Zemlje. Engleski ima jedan dobar termin - gore.
Ovo gore navedeno može na prvi pogled djelovati zamorno ili odbiti potencijalne čitatelje, ali je zapravo napisano vrlo pitko, radnja se odvija brzo i znatiželja čitatelja tjera brzim tempom naprijed. Sama ideja, koja ni malo ne kaska za izvedbom, je u razini stranih SF romana, iako ga ne bih nazvao remek-djelom.
Zamjerke... Imam ih nekoliko. Flashback dio u kojem vidimo ratnu povijest glavnog protagonista, bosanskog Hrvata, je bio jednostavno suviše dug za stand-alone roman. Iako je bitan za karakterizaciju glavnog lika, te gotovo sigurno ima autobiografskih detalja (autor je rodom iz Sarajeva, danas živi u Hrvatskoj), previše odudara od SF settinga ostatka priče i taj kontrast bi bio upečatljiv, da taj dio nije tako dug.
Uz njega je vezana i moja druga zamjerka, jer glavni protagonist tu djeluje kao američki superheroj, sa gotovo nadljudskim sposobnostima
Osim toga, nije me pretjerano impresionirao kraj, ali to je stvar osobnog ukusa.
Zaključno, ovo je roman kojeg vrijedi pročitati, jedan od rijetkih čitljivih "svemirskih" SF romana iz pera domaćih autora, i zato možda i malo "jača" ocjena i preporuka svakom SF-fanu.
December 2, 2016
Ovo je jedan jako, jako dobar i brutalan military SF.
Imam samo dvije zamjerke:
1. letački lingo je previše za neinicirane. Ne samo u terminologiji (koja s vremenom osmozom ipak dođe do mozga čitatelja i pomažu u vizualizaciji zračnih bitaka) nego i u količini. Tehnički opisi zračnih bitaka su (po mom osjećaju) najveći dio teksta. A to dovodi do zamora materijala, pardon, čitatelja.
2. Drugi ogroman komad je prikaz rata u Jugoslaviji. Prikaz je brutalan i ogroman. Jesam rekao da je ogroman? Mislim da je za oslikavanje uma Gordana Tomaševića bilo dovoljno puno manje.
I zato 4/5.
Imam samo dvije zamjerke:
1. letački lingo je previše za neinicirane. Ne samo u terminologiji (koja s vremenom osmozom ipak dođe do mozga čitatelja i pomažu u vizualizaciji zračnih bitaka) nego i u količini. Tehnički opisi zračnih bitaka su (po mom osjećaju) najveći dio teksta. A to dovodi do zamora materijala, pardon, čitatelja.
2. Drugi ogroman komad je prikaz rata u Jugoslaviji. Prikaz je brutalan i ogroman. Jesam rekao da je ogroman? Mislim da je za oslikavanje uma Gordana Tomaševića bilo dovoljno puno manje.
I zato 4/5.
June 19, 2009
This book should be made into a movie
Displaying 1 - 19 of 19 reviews