U najboljim pricama Kocicevim dominiraju krupne, epske, muske figure. Ili protivnost od toga. To su figure vanrednih umetnickih tonaliteta, jer je jedna sva tamna, a druga sva zivih boja.
Nakon dvadeset i dve godine od prvog čitanja, ovoga puta samovoljnog (a ne zbog gimnazijskog programa), ovaj tužni satirikon [sic] potvrda mi je da se nije mnogo toga promenilo, ni 107 godina od njegovog objavljivanja. David Štrbac i njegova njivica koja nije “ni Davidova, ni carska ni spa’iska”, samo su metaforički prikaz odraza društva koji Kočić prikazuje u ovom komadu. Oko obradive zemlje, i, kako Ivo Andrić u predgovoru ovog “Prosvetinog” izdanja iz 1971. godine kaže: “onoga što je ona mogla uz vrlo primitivnu obradu da pruži, kretala su se glavna društvena zbivanja u Bosni i Hercegovini i pre dolaska Turaka i pod Turskom i pod Austro-Ugarskom.” I ta je zemlja prisvajana i otimana običnom seljaku, iako do nje njišta drugo nije posedovao. Krajišnik David je ovde branilac svih tih ugnjetenih kojima su razni “jazavci” otimali i skrnavili parče nečega što su svojom rukom prokrčili i učinili plodnim da prehrane sebe i svoje porodice, desetkovane u bivšim i budućim ratovima: “Bože moj, bože, čudne ljepote u našeg cara! Svijet se lijepo umrtvio od nekakva dobra i miline, pa jedva diše. Svak ves’o, zadovoljan, svak pjeva, samo se pjesna niđe ne čuje. Jedini sam ja, David Štrbac, nezadovoljan, jadan i čemeran.” Kad su ga činovnici u sudu videli onako “malenog, niskog, suvog kao grana”, mislili su da će im biti dobra igračka za dnevno ponižavanje. Međutim, Davidov lik je, kao i PopovićevMilutin metaforička sublimacija svih ugnjetenih i oštećenih, te je i snaga njegova mnogo veća nego što ona dvojica činovnika slute, i on se sve vreme nadmudruje sa njima, podučava ih i ismeva, a da nisu ni svesni da je teg časti sve vreme na Davidovoj strani a ne njihovoj. U tom maniru Kočić i završava igrokaz: “Zbogom, jazo, zbogom gospodini moji! Zbogom ostajte svi i ne zamjer’te na eglenu (ćaskanju radi zabave).”
Šuti, vuzle jedno vuzlasto! (Isprsi se, zatrepta očima u kojima se zasvijetliše suze neizmjerne mržnje i pakosti.) Nijesam ja, gospodini moji, četrdeset gradi budala, već sam ja vami čudnovat što u meni ima milijun srca i milijun jezika, jer sam danas pred ovim sudom plako ispred milijuna duša koje su se od silnog dobra umrtvilepa jedva dišu! (Svi ga gledaju zabezeknuto) Zbogom jazo! Zbogom, gospodini moji! Zbogom i ti, vuzle jedno vuzlasto! S bogom ostajte svi i na zamjer'te na eglenu!
" (Jazavcu) A ti, lopove jedan, došo si đe treba! Istina bog, 'vođe nema kuruza, ali ima nešto drugo, jazo. Ima paligrapa, dupli', kabasti' paligrapa, jazo! Jadna li ti i prežalosna majka tvoja! Zar izjesti čitavu njivu kukuruza, pa ne zasladiti s paligrapom, e to bi bilo bogu plakati." "Izvolite velevlazni gospodini"