Prva čovekova misija na Mars... Sve teče po planu, sve do samog praga `crvene planete`, a onda, najednom, događa se neobjašnjiv prekid komunikacija. Niko ne zna šta se zbilo sa svemirskim brodom `Orest`, ali se zato roje `hipoteze`. Jedna od njih potiče čak iz Gornjeg Vakufa... No, istina nadmašuje maštu čak i najdomišljatijih Zemljana...
Pročitao sam roman Predraga Raosa MNOGO VIKE NIZAŠTO. Ovaj roman preuzima naslov Shakespeareovog komada bez većeg razloga osim zato što je efektan u kontekstu onoga što ovaj konkretni rukopis želi da ispriča. Raosov roman objavljen je u ediciji “Kentaur” i najlakše bi se mogao opisati kao satirični SF. Međutim, pre nego što ovaj roman otpišemo kao još jedan primer eks-jugoslovenskog parodiranja žanra što on jednim svojim znatnim delom jeste, ovo ostaje i svojevrsna parodija žanra upravo namenjena ljubiteljima SFa, dakle ovo je roman koji se ne smeje žanru već se smeje zajedno sa njim.
Raos je nesumnjivo sposoban da simulira stil klarkovskog SFa o “putu u kosmos” a da ga pritom začini skoro pa epistolarnom formom u kojoj se prikazuju razni zemaljski odjeci i reagovanja na putovaje u svemir. Doduše ovde prepiska nije data u formi pisanja već brojnih novinskih članaka koji “odgovaraju jedni drugima”.
Zanimljivo je da se roman dešava u bliskoj budućnosti u odnosu na vreme kada je pisan ali da nije anticipirao ni raspad SFRJ niti raspad SSSRa premda se dešava u svetu detanta. Štaviše, SFRJ je prikazana kao zemlja kao izrazito multietnički funkcioniše i ljudi se po njoj slobodno kreću i razmenjuju informacije.
U onom parodičnom domenu, roman nudi nekoliko jako dobrih mentalitetskih osvrta i nekoliko urnebesno smešnih deonica, premda su svi Raosovi pokušaji u žanrovskom ključu ovde uspešni, bilo da se okušavao u SFu ili satiri.
Raos je značajan deo svog autorskog i prevodilačkog opusa posvetio fantastici, stekavši kultni status, a on sudeći već samo po ovom romanu nije nezaslužen.