Književnost je jezik ispunjen smislom. Velika književnost je jezik ispunjen smislom do najvećeg mogućeg stepena. Zato je veština pisanja veština pronalaženja i unošenja smisla u tkivo jezika. S tim u vezi treba razlikovati tri nivoa postojanja književnog teksta:
Melopeja – muzički sloj reči;
Fanopeja – vizuelni aspekt reči;
Logopeja – „ples intelekta među rečima”, korišćenje reči u neočekivanom, nedoslovnom značenju.
Jednostavno? Čini se. Ali ovo je tek početna postavka, skeniranje terena. Prava priča tek sledi.
Jer kad se osvesti nešto ovako očigledno, čitanje se produbljuje, ali i, istina, postaje deo Paundovog poetičkog sklopa čiji je jedan od ishoda sledeći: da bi pesma bila dobra, ona mora da ima podsticajan sloj zvučanja, da bude sugestivna u predmetnosti koju nosi, ali i da na inovativan način predstavi odnos između pojmova i pojava. Naravno, za takav zadatak neophodno je ostvariti odgovarajuću formu, a pesničko umeće se ispoljava i kroz osećaj za meru onoga što zvuk, slika i pojam donose.
U navedenom poduhvatu uspeli su zaista retki i Paund čak navodi kategorije autora u odnosu na „uspelost” opusa. Najvažniji su tu pronalazači i majstori: dok prvi uspostavljaju formu, drugi je dovode do vrhunca, čineći svoje prethodnike neautentičnim. Ipak, najveći broj stvaralaca pripada „razvodnjivačima”, kao i autorima koji su dosegli određen nivo umeća i ne može im se mnogo toga zameriti, ali nikad neće dobaciti do izuzetnosti.