What do you think?
Rate this book
Selected Stories
"Zweig is the most adult of writers; civilized, urbane, but never jaded or cynical."—The IndependentA new selection of Stefan Zweig's most powerful Fantastic Night, Letter from an Unknown Woman, The Fowler Snared, The Invisible Collection, Buchmendel, and Twenty-four Hours in the Life of a Woman.
253 pages, Paperback
First published January 1, 1946
21 people are currently reading
388 people want to read
About the author
Stefan Zweig
2,299 books10.6k followersStefan Zweig was one of the world's most famous writers during the 1920s and 1930s, especially in the U.S., South America, and Europe. He produced novels, plays, biographies, and journalist pieces. Among his most famous works are Beware of Pity, Letter from an Unknown Woman, and Mary, Queen of Scotland and the Isles. He and his second wife committed suicide in 1942.
Zweig studied in Austria, France, and Germany before settling in Salzburg in 1913. In 1934, driven into exile by the Nazis, he emigrated to England and then, in 1940, to Brazil by way of New York. Finding only growing loneliness and disillusionment in their new surroundings, he and his second wife committed suicide.
Zweig's interest in psychology and the teachings of Sigmund Freud led to his most characteristic work, the subtle portrayal of character. Zweig's essays include studies of Honoré de Balzac, Charles Dickens, and Fyodor Dostoevsky (Drei Meister, 1920; Three Masters) and of Friedrich Hölderlin, Heinrich von Kleist, and Friedrich Nietzsche (Der Kampf mit dem Dämon, 1925; Master Builders). He achieved popularity with Sternstunden der Menschheit (1928; The Tide of Fortune), five historical portraits in miniature. He wrote full-scale, intuitive rather than objective, biographies of the French statesman Joseph Fouché (1929), Mary Stuart (1935), and others. His stories include those in Verwirrung der Gefühle (1925; Conflicts). He also wrote a psychological novel, Ungeduld des Herzens (1938; Beware of Pity), and translated works of Charles Baudelaire, Paul Verlaine, and Emile Verhaeren.
Most recently, his works provided the inspiration for 2014 film The Grand Budapest Hotel.
Zweig studied in Austria, France, and Germany before settling in Salzburg in 1913. In 1934, driven into exile by the Nazis, he emigrated to England and then, in 1940, to Brazil by way of New York. Finding only growing loneliness and disillusionment in their new surroundings, he and his second wife committed suicide.
Zweig's interest in psychology and the teachings of Sigmund Freud led to his most characteristic work, the subtle portrayal of character. Zweig's essays include studies of Honoré de Balzac, Charles Dickens, and Fyodor Dostoevsky (Drei Meister, 1920; Three Masters) and of Friedrich Hölderlin, Heinrich von Kleist, and Friedrich Nietzsche (Der Kampf mit dem Dämon, 1925; Master Builders). He achieved popularity with Sternstunden der Menschheit (1928; The Tide of Fortune), five historical portraits in miniature. He wrote full-scale, intuitive rather than objective, biographies of the French statesman Joseph Fouché (1929), Mary Stuart (1935), and others. His stories include those in Verwirrung der Gefühle (1925; Conflicts). He also wrote a psychological novel, Ungeduld des Herzens (1938; Beware of Pity), and translated works of Charles Baudelaire, Paul Verlaine, and Emile Verhaeren.
Most recently, his works provided the inspiration for 2014 film The Grand Budapest Hotel.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 30 of 37 reviews
December 23, 2025
After reading this short story collection, and Beware of Pity beforehand, I feel like I have a good grasp of Zweig as an author, and his style seems to suit me, so I'll have to read everything else of his that they didn't yet translate when I have the time.
The edition I read contained seven short stories/novellas, and my favourite among them was The Burning Secret, it kept me on the edge of my seat the entire time. I really liked the rest too, some an entirely normal amount, others closer to love than like.
The last one was spoiled for me in the introduction, I was like "oh that's what it's about??", I was surprised, honestly, so I was expecting a lot from it. But if I had to rank it, it would probably be number five out of seven.
Something else I like is that even though some of the novellas are from a female perspective, it doesn't feel like a man wrote them, so bonus points for that, Mr. Zweig.
The edition I read contained seven short stories/novellas, and my favourite among them was The Burning Secret, it kept me on the edge of my seat the entire time. I really liked the rest too, some an entirely normal amount, others closer to love than like.
The last one was spoiled for me in the introduction, I was like "oh that's what it's about??", I was surprised, honestly, so I was expecting a lot from it. But if I had to rank it, it would probably be number five out of seven.
Something else I like is that even though some of the novellas are from a female perspective, it doesn't feel like a man wrote them, so bonus points for that, Mr. Zweig.
December 13, 2015
Stefan Zweig’in öyküleri biçim olarak günümüz öykülerinden büyük farkla ayrılıyor.Ayrıntıların baskın olduğu uzun öykülerinde insan ruhu ve davranışlarının, sıradan ve sıradışı olaylar karşısında geçirdiği başkalaşımı çok iyi aktarıyor.
devamı için : https://konserveruhlar.wordpress.com/...
devamı için : https://konserveruhlar.wordpress.com/...
June 17, 2025
Dosta dobra zbirka priča, iako su malo predugačke i previše rasplinute za moj ukus.
Čitala sam Lagunino izdanje u prevodu Drinke Gojković - stilski je taj posao solidno urađen, ali se u pričama neke reči toliko ponavljaju da prete da obljutave čitavu priču.
Moglo je, sigurna sam, valjanije i predanije da se pristupi tom poslu.
Čitala sam Lagunino izdanje u prevodu Drinke Gojković - stilski je taj posao solidno urađen, ali se u pričama neke reči toliko ponavljaju da prete da obljutave čitavu priču.
Moglo je, sigurna sam, valjanije i predanije da se pristupi tom poslu.
December 6, 2019
Stefan Zweig sevdiğim öykü yazarlarının başında geliyor; fakat fark ettim ki 2019'un başından bu yana yalnızca bir kitabını okumuşum. Bu sebeple 2019 yılı sona ermeden bir Zweig kitabını okumak istedim.
Kitapta beş öykü bulunuyor. Öyküler sırasıyla şunlar:
* Bir Yankesiciyle Tanışmam
* Masalımsı Bir Gece (Olağanüstü Bir Gece)
* Çocuk Bakıcısı (Mürebbiye)
* Unutulmuş Düşler
* Tek Başına Işıldayan Bir Yıldız
İki öykünün isminin yanında parantez içinde yazdığım başlıklar, söz konusu öykülere diğer yayınevlerinin verdiği isimler. Ben de Masalımsı Bir Gece ve Çocuk Bakıcısı isimli hikâyelerini parantez içinde belirttiğim adlar altında İş Bankası'ndan okumuştum; fakat kitabı alırken durumun farkına varamamışım. Dolayısıyla önceden okuduğum öyküleri bir kez daha okumuş oldum; ancak bu durumdan pişman olmadım. Zira Mürebbiye çok sevdiğim bir Zweig öyküsüydü. Bununla birlikte, Olağanüstü Bir Gece'ye dair aklımda kalan tek şey kitaptan hoşlanmamış olduğumdu; kitaba ilişkin bunun haricinde bir şey hatırlamıyorum. Bu sebeple bir kez daha okumak benim için çok iyi oldu. Zira okuduktan sonra farkına vardım ki bir kitap insanda farklı zamanlarda farklı duygular uyandırabiliyor. Nitekim bu okuyuşumda söz konusu öyküyü büyük bir keyifle bitirdim. Bu sebeple "iyi ki tekrar okumuşum" dedim.
Masalımsı Bir Gece'yle yanında kitaptaki diğer favori öyküm Unutulmuş Düşler oldu. Kısaydı; ama benim için oldukça etkileyiciydi.
Beş başarılı öyküden iyi bir derleme olmuş. Zweig severlere tavsiye ederim.
Kitapta beş öykü bulunuyor. Öyküler sırasıyla şunlar:
* Bir Yankesiciyle Tanışmam
* Masalımsı Bir Gece (Olağanüstü Bir Gece)
* Çocuk Bakıcısı (Mürebbiye)
* Unutulmuş Düşler
* Tek Başına Işıldayan Bir Yıldız
İki öykünün isminin yanında parantez içinde yazdığım başlıklar, söz konusu öykülere diğer yayınevlerinin verdiği isimler. Ben de Masalımsı Bir Gece ve Çocuk Bakıcısı isimli hikâyelerini parantez içinde belirttiğim adlar altında İş Bankası'ndan okumuştum; fakat kitabı alırken durumun farkına varamamışım. Dolayısıyla önceden okuduğum öyküleri bir kez daha okumuş oldum; ancak bu durumdan pişman olmadım. Zira Mürebbiye çok sevdiğim bir Zweig öyküsüydü. Bununla birlikte, Olağanüstü Bir Gece'ye dair aklımda kalan tek şey kitaptan hoşlanmamış olduğumdu; kitaba ilişkin bunun haricinde bir şey hatırlamıyorum. Bu sebeple bir kez daha okumak benim için çok iyi oldu. Zira okuduktan sonra farkına vardım ki bir kitap insanda farklı zamanlarda farklı duygular uyandırabiliyor. Nitekim bu okuyuşumda söz konusu öyküyü büyük bir keyifle bitirdim. Bu sebeple "iyi ki tekrar okumuşum" dedim.
Masalımsı Bir Gece'yle yanında kitaptaki diğer favori öyküm Unutulmuş Düşler oldu. Kısaydı; ama benim için oldukça etkileyiciydi.
Beş başarılı öyküden iyi bir derleme olmuş. Zweig severlere tavsiye ederim.
January 23, 2019
I first came across his literary fame from reading one of Clive James's essays in his Cultural Amnesia (Picador, 2007) as an Austrian novelist, playwright, journalist and biographer, that is, one of the most popular writers, as a world-renowned one, in the 1920's and 1930's (https://en.wikipedia.org/wiki/Stefan_...). My first acquaintance with his books is similar to Ernesto Sabato's whose novel The Tunnel (Ballantine Books, 1991) I enjoyed reading. Indeed, since some months ago I have found some of his paperbacks at Books Kinokuniya, Siam Paragon Branch, in Bangkok but I didn't know him so I kept waiting till I had this copy from the DASA Book Cafe. The title Selected Stories itself, I think, might be ambiguous to its readers since the word Stories may cover the genre of, either short story, tale or novella. According to Paul Bailey, "Zweig belongs with those masters of the novella - Maupassant, Turgenev, Chekhov" (back cover); therefore, this is a collection of his five novellas because, while reading each story, I wondered why it was a bit lengthy, longer than what I normally expect from a typical short story.
From its Goodreads brief synopsis, I have just noticed that each novella's synopsis does not correspond with the titles' order (1-6), its new order as notified in [] as follows:
1 Fantastic Night [1]
2 Letter from an Unknown Woman [4]
3 The Fowler Snared [5]
4 The Invisible Collection [2]
5 Buchmendel [3]
6 Twenty-four Hours in the Life of a Woman [6]
To continue . . .
From its Goodreads brief synopsis, I have just noticed that each novella's synopsis does not correspond with the titles' order (1-6), its new order as notified in [] as follows:
1 Fantastic Night [1]
2 Letter from an Unknown Woman [4]
3 The Fowler Snared [5]
4 The Invisible Collection [2]
5 Buchmendel [3]
6 Twenty-four Hours in the Life of a Woman [6]
To continue . . .
February 7, 2019
Kitapçı Mendel, Geç Ödenen Borç, Fantastik Gece (Olağanüstü Bir Gece), Amok Koşucusu, Meçhul (Bilinmeyen Bir Kadından Mektup), Bir Kadının Yaşamından Yirmi Dört Saat) gibi hikayelerin yanında diğer kitaplarında olmayan birkaç hikaye daha bu derlemede yer alıyor. Tutkunun ve düşlerin insana yaptırabildiklerini, rastlantıların getirdiği hızlı veya yavaş değişimleri anlatan hikayeler...
November 4, 2023
People and events don't disappoint us, our models of reality do. It is my model of reality that determines my happiness or disappointments.
January 1, 2026
Dvadeset četiri časa iz života jedne žene i druge priče - Štefan Cvajg
...
A od onog malog broja živih nisam se mogao ničemu nadati
Ovakvi kao ja isključeni su iz igre, zauvek
Oduševljeno hvalio jedan potpuno prazan list°
Nevidljiva zbirka
Sasušeni čovek
Tada ćete još biti srećne zbog moje ludosti
Ja sam osećao sam se odista svečano kad mi je ovaj čovek u svom dirljivom neznanju dodelio da raspolažem njegovom nevidljivom, odavno u prah pretvorenom zbirkom
Na belom oblaku jednog dobroćudnog ludila
Sakupljači su srećni ljudi
(Gete)
...
Da vide divljeg čoveka, radujući se što će im ova epizoda uveseliti jednolični dan
Ne, neće te pustiti, Borise. Ljudi više ne slušaju Hristovu reč
Sad nema puta, Borise°
Zašto su me onda odveli od kuće? Rekli su da moram da branim Rusiju i cara. A Rusija je tako daleko odavde... i cara su... kako si rekao?
"Svrgnuli?"
Ruski seljak brižljivo je ostavio na obali poklonjene pantalone, kapu i jaknu i ušao u vodu kao što je iz nje izašao
Nad bezimenim sudbinama
...
Moje srce, zažareno od nestrpljenja, odjednom postade hladno
Kako je sve to što u meni buja u isti mah u meni sabijeno°
Osećao sam sve, gnev svakog lista, tupi pogled psa što se šunja pored vrata, osećao sam sve, sve, i sve mi je pričinjavalo bol
Nebo i pejzaž gledali su se bez želje i tuđi jedno drugom
Bakarni zvuk odjeknuo je duboko u meni; i on mi je nanosio bol. Okrenuh se. Gde su ljudi...? Gde je ona koja je ovde stajala kao otelovljenje samrtnički žednog sveta...? Sve je iščezlo
Stajao sam sam u zanemeloj prirodi
Još jednom obuhvatih pogledom visiju i daljine. Nebo je sada bilo sasvim prazno
Duboko udahnuh i upih... Spustih ruku na travu. Bila je suva kao suvo drvo i pucketala je, plava, pod mojim prstima
Čitavo teško nebo nemo je počivalo na mojim grudima
Ovde su sedeli samo smireni i spokojni, čili, bezosećajni, zdravi, jedino sam ja bio bolestan
Čitavo moje biće izvilo se napolje, sparina u meni i sparina pejzaža slile su se u nemi, vlažni zagrljaj
Pogledah u onom pravcu. Tamo su sedeli neki nepoznati ljudi
Tek sad vidoh njeno lice. Bilo je žućkastobledo... Išla je bez šuma, a ipak joj korak nije bio lak. Približavala se i ja osetih... Nešto u meni želelo je neku prisnost sa njom, želeo sam da me okrzne svojom belom haljinom
Prepoznao sam u njoj istu onu devojku koja je, kao beo, žedan cvet
O, i ona oseća groznicu u kojoj izgara svet
U tom trenutku ona me pogleda. Ukočen i crn zabode se njen pogled u mene i ostade tako...
samo njega sam osećao
O, kako se sve brkalo u toj fantastičnoj, sparnoj noći, kako se sve izgubilo u tom iščekivanju i nestrpljenju! Je li to bilo moje ludilo ili ludilo sveta?
To je bio onaj isti pogled, pogled bez kraja
Samo u njoj, u njoj jedinoj, našao sam biće koje nije sasvim odvojeno od prirode, koje i samo gori u požaru sveta
Nepomično sam gledao u njena leđa, iz daljine milovao njenu kosu... Ali ona se nije okrenula
Niko mi nije pomogao. Ni ona me nije osećala. Ni u njoj nije bilo sveta. Goreo sam sam
Slutio sam da je još nešto, budno isto kao i ja
Katkada mi se činilo da tama nije drugo do ona sama
Osećao sam samo da je sve to jedno, noć i onaj pogled, žena i pejzaž
Osećao sam da me, budna, ne prepoznaje
...
Šta ja, u stvari, radim ovde
A snaga ljubavi pogrešno se procenjuje ako se meri samo onim što je tu ljubav izazvalo
Jedno preteško, nekorišćeno osećanje
Bio je nesrećan upravo zbog toga što nije imao načina da pokaže šta oseća
I večernja svetlost jedne lepote što već prolazi
Hteo je da drugi pridobijaju njega dok je, u stvari, on bio taj koji pridobija
Popodne je proveo u svojoj sobi, s prijatnom svešću da ga traže i da negde nedostaje
Beskorisno je skakutao hodnicima i, što je vreme više prolazilo, njegovo je srce bilo sve ojađenije
Lovac u njemu se probudi
Kao svi kockari, i oni su zaboravili na vreme
Decu ponekad od sveta koji nazivamo stvarnim odvajaju samo jedna jedina tanana vrata
Nesvesno je slutio da stoji na ivici svog detinjstva
I istog časa poniknuše pogledom: osetili su da jedno drugo špijuniraju, prvi put u životu
Nije više razumeo život otkako je video da su reči, iza kojih je verovao da stoji stvarnost, samo šareni baloni koji se naduvavaju i rasprskavaju ni u šta
Bile su to poslednje suze jednog detinjstva
Zaboravili ste me, ali ja vas nisam
A onda dete zaspa; počinjao je dublji san njegovog života
O, samo da brzo nađe neki krov, samo da više ni trenutka ne stoji pod slobodnim, tuđim nebom
Prvi put je, možda... On postao tajna
...
... i na železničkoj stanici kupio novine, primetio je, preletevši pogledom datum, da mu je toga dana rođendan
Četrdeset prvi, razmislio je brzo; ta konstatacija nije ga ni radovala ni rastuživala
Ali koverat je bio prazan
"Tebi, koji me nikada nisi poznavao"°
Moje je dete juče umrlo
Oči više nisu imale snage, zatvorile su se
Ne usuđujem se da pogledam onamo, ne usuđujem se da se pomerim, jer kad sveće zatrepere...
Ali znam, mrtav je
Znam, znam, moje dete je juče umrlo - i sada na svetu imamo jedino tebe, jedino tebe, koji ne znaš ni da postojim
Jedino tebe, koji me nikada nisi poznavao, a koga sam ja uvek volela
Možda neću umeti da govorim sasvim jasno, možda me nećeš razumeti
Hoću da govorim jedino tebi, hoću da ti prvi put kažem sve; treba da znaš celi moj život, koji ti je uvek pripadao, a ti nisi ni znao da postoji. Ali moju tajnu saznaćeš tek ako umrem
Budem li morala da nastavim da živim, pocepaću ovo pismo i ćutaću kao što sam uvek ćutala. Ali, ako ga budeš držao u ruci, znaćeš da ti jedna mrtva žena priča svoj život, život koji je pripadao tebi
Ne plaši se mojih reči; jedna mrtva žena više ništa ne traži
Otkriću ti ceo svoj život, život koji je istinski počeo tek onog dana kada sam upoznala tebe
Ti se toga ne sećaš, voljeni moj
... raširila vest da je stan uzeo jedan pisac, neoženjen, miran gospodin. Tada sam prvi put čula tvoje ime
Pokušala sam da te zamislim: videla sam te kao starca s naočarima i dugom belom bradom, sličnog našem profesoru geografije
... dok sam o tebi mislila kao starom čoveku, bila sigurna da si lep. Te noći, i ne poznavajući te, prvi put sam te sanjala
Da si ti nekako dvostruk čovek°
... da vodiš dvostruki život, jedan u kome svetu okrećeš vedro, otvoreno lice, i onaj drugi, taman, poznat jedino tebi
I rekao tihim, gotovo poverljivim glasom: "Mnogo vam hvala, gospođice."
Od tog trenutka te volim
Jer ništa na svetu nije nalik neprimećenoj ljubavi jednog deteta
Ali ja nisam imala nikoga kome bih se poverila
Ja sam uvek bila oko tebe
Stotinu puta sam s nekim izgovorom istrčavala uveče na ulicu da vidim u kojoj od tvojih soba gori svetlost
Ja sam tim jednim pogledom upila celu atmosferu i imala sam hranu za svoje beskonačne snove o tebi
Taj kratki trenutak bio je najveća sreća moga detinjstva
Onda je nastupila tišina, srce mi se zaustavilo, krv prestala da teče, i samo sam osluškivala da li dolaziš. Ali ti nisi došao. Niko nije došao
Ali ja sam te čekala i čekala kao da čekam svoju sudbinu
Možda će doći i prijatelji i doneti vence, ali šta vredi cveće na kovčegu?
Tešiće me i govoriti neke reči... Znam da ću i tada opet biti sama
Nisam htela da odvojeno od tebe živim srećno
Živela sam u tuzi i htela sam to
Satima, danima sedela sam u kući sama i samo mislila na tebe
Samo sam u tebi živela°
Tu je bila svetlost, tu je bila kuća, tu si bio ti, tu je bio moj svet
Samo da te jednom vidim, da te jednom sretnem
Ali kako je prazno bilo to veče prkosa i pobune
Nisi me prepoznao, s time sam morala živeti celog života, s time umirem
Sve su to bili simboli mog detinjstva
Da je, celog mog života, sve do tvoga praga vladala stvarnost
Ti se plašiš da se umešaš u neku sudbinu. Ti hoćeš da sebe rasipnički daš svima, celom svetu, i nećeš nikakve žrtve
Kad bih otvorila oči i osetila te pored sebe, čudila sam se što nisi zvezda iznad mene
Upitao si me: "Hoćeš li da poneseš nekoliko cvetova?"
Sinoć je umrlo moje dete - to je bilo i tvoje dete, voljeni
Ti, koji možeš da dišeš samo u slobodi
Ali ja sam u svom ponosu želela da čitavog života misliš na mene bez brige
Mislila sam da ću umreti, sve je bilo tuđe, tuđe, tuđe
Tu je čovek još samo pločica s imenom
Ja se trgoh - za susednim stolom sedeo si ti
I da svojim ludilom zauvek smrtno povređujem jednog dobrog čoveka
Toliko sam te volela - to mogu da ti kažem sada kada je sve prošlo
Molila sam se da nikada ne svane
"Ljudi se uvek vraćaju." - "Da", odgovorih, "vraćaju se, ali tada je sve zaboravljeno."
"Ono što je dobro ne zaboravlja se. Tebe neću zaboraviti."
Možda ćeš me tad pozvati, a ja ću ti biti neverna prvi put, iz svoje smrti neću čuti tvoj poziv
Kada bi te moja smrt bolela, ne bih mogla umreti
"Možda", odgovorio si "ne znam. Dobio sam ih, a ne znam od koga; zato ih toliko volim."
Tada njegov pogled pade na plavu vazu ispred njega, na pisaćem stolu. Bila je prazna, prvi put posle toliko godina
Onda rekoh: "I čovek koga sam volela uvek je odlazio na put."
...
I da u sobi za čitanje ugasi svetlost
Kao što može da plače samo čovek koji još nikada nije plakao
Meni lično pričinjava veću radost da ljude razumem nego da im sudim
Do prosečna, slaba žena, prema kojoj gajim izvesno poštovanje zato što je hrabro sledila svoju volju, ali je još više žalim zato što će sutra, ako ne već danas, biti duboko nesrećna
Da, dok govori, misli na nešto drugo
Vidim da ne mogu jasno da izgovorim ono što bih, zapravo, htela da vam kažem. Radije ću vam pisati
Ta epizoda, pisala je, leži u tako dalekoj prošlosti da više, zapravo, i ne pripada njenom sadašnjem životu
Osećao sam, bila je u duši pripremljena, a ipak je nastupila jedna pauza
Da govoreći vama, sebi dam oproštaj
Ali za sebe samu više nisam ni htela ni želela ništa
Cvet elegancije
Čovek se otkriva u igri, to svi kažu
Dok je kuglica padala na pogrešan broj
Poskočiše, ne bi li uhvatile nešto čega tu nije bilo
Neko ko tako ustaje ne vraća se... ne ide na voz, niti uopšte u bilo koji oblik života
Taj pokret bio je toliko potresan da me je bilo stid što gledam
Žurno pođoh za tim stranim čovekom u mrak
Nisam bila kadra da progovorim, ni da odem, ni da nešto učinim, ni da napustim ovog čoveka
A ja nisam imala nikakav odgovor jer ni sama nisam znala kuda bih s njim
Nigde ne stanujem... tek večeras sam stigao iz Nice... k meni ne možemo
Stvari danju imaju drugačije lice
Da me više ne vidi, da ne moram više ništa da mu kažem
Koga sam još jednom - bolnije nego sopstvenu decu - porodila u život
Jer, nemojte zaboraviti šta sam vam ranije rekla
Sad nije ostalo ništa više da se učini osim da se uredi odlazak
Zahvalnost se kod ljudi oseća veoma retko
Ali više nismo govorili. Posle takvog izliva osećanja svaka reč je izgledala slabo
Da izvučem iz sebe sve što je prošlo
Imala sam osećanje da sedim među samim mrtvacima
Više nisam mogla da vidim njegovo lice
Nije otputovao kao što mi se bio zakleo, taj ludi čovek sedeo je tu
Disali smo tako, udaljeni dva metra jedno od drugog
Eno tamo, stari ruski general bez ruke
Samo sam pogrešio što sam nastavio da igram i kad je otišao
Setite se... vi verolomni, bedni čoveče
Kad god ste tu, ja gubim
Od tada su prošle dvadeset četiri godine
Dalje od ovog grada, od same sebe
Ostariti ne znači ništa drugo do više se ne bojati prošlosti
Ali onda je tu stajala kao devojčica
Ali grlo mi se steglo. Sagnuh se i s dubokim uvažavanjem poljubih njenu uvelu ruku, drhtavu kao jesenji list
...
U svoj toj preteranosti ja sam samo išao za jednom osobenošću svoje prirode: još od detinjstva bio sam nesposoban za istovremenosti
... i želje da prostorno budem što bliže tom čudesnom učitelju koji mi je na onom jednom času dao više nego svi ostali
Njemu je - o, kako sam to osećao! - bio potreban naš entuzijazam da probudi njegov, naša otvorenost da bi on mogao da daje, naša mladost da bi bio mlad
U tim trenucima svi smo mi pripadali samo njemu°
Ponovo me dodirnu onaj pogled što obavija mekotom
Meni se, međutim, u napisanome odjednom otvorio ceo jedan svet
Čitao sam i čitao dok oči nisu počele da mi gore
... tako sam se bacao iz jedne knjige u drugu, svakom zanesen, ni od jedne sit
Marljivost - najviši, krajnji, najdivniji repetitorijum sveta
Međutim, što je neprozirnija bila, ta je tajna zavodljivije delovala na moje strasno nestrpljenje. Postojala je tu neka senka, neki veo, osećao sam kako pri svakom dašku reči leluja sasvim blizu mene; nekoliko puta sam pomislio da sam joj uhvatio trag, ali bi mi to zbunjujuće tkanje ponovo iskliznulo, da bi me u sledećem trenutku opet okrznulo; ali to nikada nije bila opipljiva reč, uhvatljiv oblik°
Okretnost, vedrina i čulnost
Kako je lepo počelo ono sudbonosno veče, kako izdajnički lepo
Soba, kao i obično u tami, očekivala nas je
Svi nestrpljivo traže početak°
I ja osetih kako se u meni italski rađa jedno veliko podne
Zašto baš danas? Zašto baš danas?
Nepodnošljiv je bio taj strah, to stajanje u mestu
I sasvim tiho, puzavo, kao isprebijan pas, samo da me niko ne čuje, odšunjah se u svoju sobu
I ja sam s jezom ljubio usne koje su izdavale čoveka koga sam najviše voleo
On me više neće naći, za njega treba da iščeznem, bez razloga, tajanstveno
Vidim da odlaziš, Rolande... reci mi istinu
... a onda, nijedno pero ne bi primilo ono što ja hoću da ti kažem
Pa, i ja... i ja te volim°
Bolji je kraj, nego to ćutanje
Ti, dete, probudio si kao niko drugi poslednje tragove života u mome biću
Ali neću da je ružim, tu svoju radoznalost što se propinjala bez daha - bila je čista
Uživanje bez užitka
Izgledala je da se dobro oseća samo kad zaigra
Taj majstor svih osećanja
Zapanjen, sada shvatih šta sam mu značio ja
O, taj glas u tami, glas u tami - osećao sam kako prodire do najprisnije dubine mojih grudi! U njemu se osećao jedan ton kakav nisam čuo nikada pre toga, ni pre toga, ni posle toga - ton iz dubina koje osrednja sudbina nikad ne dotiče. Tako čovek samo jednom u životu govori
... da bi zatim zauvek zaćutao
On me pogleda. "Ne samo s ozbiljnošću, mladiću moj", reče tada, "pre svega sa strašću... Stvarima se mora prilaziti iznutra, uvek, uvek sa strašću."
Svaku pojavu, svakog čoveka uvek prepoznajemo samo po njegovoj vatri, po strasti
Mene, stranca, on je na prvom času privukao vulkanskom svetlošću svojih reči i zato me je, kad sam mu se približio, još dublje potreslo njegovo ćutanje
Te tragične maske svetskog trpljenja diraju neuobličenu dušu
Pa, kako ti gledaš na sve to? Šta će biti od toga?°
Raptus - ponesenost u potpunom samozaboravu
Udaljenost iznutra
Uplašila me je, pre svega, njegova potpuna usamljenost
Zatišje u osećanjima
Sve je nemo zakopavao u sebi, ne poveravajući se ni čoveku ni hartiji
Lik jednog takvog, istinskog patnika ja sam prvi put doživeo ovde. Sin malih ljudi, odrastao u bezbednoj građanskoj lagodbosti, znao sam za brigu samo pod smešnim maskama svakodnevice... ali pometenost ovog lica, odmah sam to osetio, poticala je iz neke svetije sfere
Jedno jezivo pero iznutra je ispisivalo bore
Da na sebe, u sebe primim njegov bol
Njemu, njegovoj tajni ništa nije smelo da se približi
Odlazio je naglo, kao što zatvarač izlazi iz boce, zatim se vraćao, a niko nije znao gde je bio
... a on me je ostavio izvan svog pravog života, kao prosjaka na mrazu°
Kad me je napustio, žarka radoznalost podiže se kao plamen: postepeno mi je izjedala i san i javu
Opet sam jednom do sumraka sedeo u njegovoj sobi
... da me je, usred te sreće, obuzelo žaljenje što će sve što ovaj nadahnuti čovek poklanja nestati u prolaznoj reči bez trajanja
Da prestane samo da deli, već da sačuva tu supstancu svoje duše dajući joj oblik
Ne mogu da pišem°
Zaista mislite da bi nekome još moglo pričiniti radost da ja... nešto započnem?
Jer, kod tog neobičnog čoveka svi oblici izrastali su iz muzikalnosti osećanja
Danas su slavljeni, sutra umiru
Možda su moja prenadražena osećanja, neprestano provocirana uzbuđenjima
A to se ponavljalo iz dana u dan: kad sam bio pored njega, pekla me je patnja kad je bio daleko od mene
I ona je, nema sumnje, imala nešto da mi kaže, i ona je krila neku tajnu
Živeo sam samo unutra°
Vi ste zaista dete, glupo dete koje ništa ne primećuje, i ništa ne vidi i ništa ne zna. Ali tako je bolje
I znam: oni sati utisnuli su u meni svoj trag
Njegovo delo nikada se nije pojavilo, ime mu je zaboravljeno
Ne mogu da radim ništa veliko°
Ja sam - čemu kriti? - postao čovek kratkih trenutaka°
Uvek sam, uvek sam, to mi više ne polazi za rukom
Zbogom Rolande... ni reči više između nas! Dobro je što si došao... i za obojicu je dobro što ideš
Napustih voljenu prostoriju kao begunac
Razumete li da živim da pre svega upoznate njih°
I pauza je deo muzike°
Nikada ga više nisam video... nikoga nisam više voleo
...
(Klasici svetske književnosti, Laguna, sedam priča)
...
A od onog malog broja živih nisam se mogao ničemu nadati
Ovakvi kao ja isključeni su iz igre, zauvek
Oduševljeno hvalio jedan potpuno prazan list°
Nevidljiva zbirka
Sasušeni čovek
Tada ćete još biti srećne zbog moje ludosti
Ja sam osećao sam se odista svečano kad mi je ovaj čovek u svom dirljivom neznanju dodelio da raspolažem njegovom nevidljivom, odavno u prah pretvorenom zbirkom
Na belom oblaku jednog dobroćudnog ludila
Sakupljači su srećni ljudi
(Gete)
...
Da vide divljeg čoveka, radujući se što će im ova epizoda uveseliti jednolični dan
Ne, neće te pustiti, Borise. Ljudi više ne slušaju Hristovu reč
Sad nema puta, Borise°
Zašto su me onda odveli od kuće? Rekli su da moram da branim Rusiju i cara. A Rusija je tako daleko odavde... i cara su... kako si rekao?
"Svrgnuli?"
Ruski seljak brižljivo je ostavio na obali poklonjene pantalone, kapu i jaknu i ušao u vodu kao što je iz nje izašao
Nad bezimenim sudbinama
...
Moje srce, zažareno od nestrpljenja, odjednom postade hladno
Kako je sve to što u meni buja u isti mah u meni sabijeno°
Osećao sam sve, gnev svakog lista, tupi pogled psa što se šunja pored vrata, osećao sam sve, sve, i sve mi je pričinjavalo bol
Nebo i pejzaž gledali su se bez želje i tuđi jedno drugom
Bakarni zvuk odjeknuo je duboko u meni; i on mi je nanosio bol. Okrenuh se. Gde su ljudi...? Gde je ona koja je ovde stajala kao otelovljenje samrtnički žednog sveta...? Sve je iščezlo
Stajao sam sam u zanemeloj prirodi
Još jednom obuhvatih pogledom visiju i daljine. Nebo je sada bilo sasvim prazno
Duboko udahnuh i upih... Spustih ruku na travu. Bila je suva kao suvo drvo i pucketala je, plava, pod mojim prstima
Čitavo teško nebo nemo je počivalo na mojim grudima
Ovde su sedeli samo smireni i spokojni, čili, bezosećajni, zdravi, jedino sam ja bio bolestan
Čitavo moje biće izvilo se napolje, sparina u meni i sparina pejzaža slile su se u nemi, vlažni zagrljaj
Pogledah u onom pravcu. Tamo su sedeli neki nepoznati ljudi
Tek sad vidoh njeno lice. Bilo je žućkastobledo... Išla je bez šuma, a ipak joj korak nije bio lak. Približavala se i ja osetih... Nešto u meni želelo je neku prisnost sa njom, želeo sam da me okrzne svojom belom haljinom
Prepoznao sam u njoj istu onu devojku koja je, kao beo, žedan cvet
O, i ona oseća groznicu u kojoj izgara svet
U tom trenutku ona me pogleda. Ukočen i crn zabode se njen pogled u mene i ostade tako...
samo njega sam osećao
O, kako se sve brkalo u toj fantastičnoj, sparnoj noći, kako se sve izgubilo u tom iščekivanju i nestrpljenju! Je li to bilo moje ludilo ili ludilo sveta?
To je bio onaj isti pogled, pogled bez kraja
Samo u njoj, u njoj jedinoj, našao sam biće koje nije sasvim odvojeno od prirode, koje i samo gori u požaru sveta
Nepomično sam gledao u njena leđa, iz daljine milovao njenu kosu... Ali ona se nije okrenula
Niko mi nije pomogao. Ni ona me nije osećala. Ni u njoj nije bilo sveta. Goreo sam sam
Slutio sam da je još nešto, budno isto kao i ja
Katkada mi se činilo da tama nije drugo do ona sama
Osećao sam samo da je sve to jedno, noć i onaj pogled, žena i pejzaž
Osećao sam da me, budna, ne prepoznaje
...
Šta ja, u stvari, radim ovde
A snaga ljubavi pogrešno se procenjuje ako se meri samo onim što je tu ljubav izazvalo
Jedno preteško, nekorišćeno osećanje
Bio je nesrećan upravo zbog toga što nije imao načina da pokaže šta oseća
I večernja svetlost jedne lepote što već prolazi
Hteo je da drugi pridobijaju njega dok je, u stvari, on bio taj koji pridobija
Popodne je proveo u svojoj sobi, s prijatnom svešću da ga traže i da negde nedostaje
Beskorisno je skakutao hodnicima i, što je vreme više prolazilo, njegovo je srce bilo sve ojađenije
Lovac u njemu se probudi
Kao svi kockari, i oni su zaboravili na vreme
Decu ponekad od sveta koji nazivamo stvarnim odvajaju samo jedna jedina tanana vrata
Nesvesno je slutio da stoji na ivici svog detinjstva
I istog časa poniknuše pogledom: osetili su da jedno drugo špijuniraju, prvi put u životu
Nije više razumeo život otkako je video da su reči, iza kojih je verovao da stoji stvarnost, samo šareni baloni koji se naduvavaju i rasprskavaju ni u šta
Bile su to poslednje suze jednog detinjstva
Zaboravili ste me, ali ja vas nisam
A onda dete zaspa; počinjao je dublji san njegovog života
O, samo da brzo nađe neki krov, samo da više ni trenutka ne stoji pod slobodnim, tuđim nebom
Prvi put je, možda... On postao tajna
...
... i na železničkoj stanici kupio novine, primetio je, preletevši pogledom datum, da mu je toga dana rođendan
Četrdeset prvi, razmislio je brzo; ta konstatacija nije ga ni radovala ni rastuživala
Ali koverat je bio prazan
"Tebi, koji me nikada nisi poznavao"°
Moje je dete juče umrlo
Oči više nisu imale snage, zatvorile su se
Ne usuđujem se da pogledam onamo, ne usuđujem se da se pomerim, jer kad sveće zatrepere...
Ali znam, mrtav je
Znam, znam, moje dete je juče umrlo - i sada na svetu imamo jedino tebe, jedino tebe, koji ne znaš ni da postojim
Jedino tebe, koji me nikada nisi poznavao, a koga sam ja uvek volela
Možda neću umeti da govorim sasvim jasno, možda me nećeš razumeti
Hoću da govorim jedino tebi, hoću da ti prvi put kažem sve; treba da znaš celi moj život, koji ti je uvek pripadao, a ti nisi ni znao da postoji. Ali moju tajnu saznaćeš tek ako umrem
Budem li morala da nastavim da živim, pocepaću ovo pismo i ćutaću kao što sam uvek ćutala. Ali, ako ga budeš držao u ruci, znaćeš da ti jedna mrtva žena priča svoj život, život koji je pripadao tebi
Ne plaši se mojih reči; jedna mrtva žena više ništa ne traži
Otkriću ti ceo svoj život, život koji je istinski počeo tek onog dana kada sam upoznala tebe
Ti se toga ne sećaš, voljeni moj
... raširila vest da je stan uzeo jedan pisac, neoženjen, miran gospodin. Tada sam prvi put čula tvoje ime
Pokušala sam da te zamislim: videla sam te kao starca s naočarima i dugom belom bradom, sličnog našem profesoru geografije
... dok sam o tebi mislila kao starom čoveku, bila sigurna da si lep. Te noći, i ne poznavajući te, prvi put sam te sanjala
Da si ti nekako dvostruk čovek°
... da vodiš dvostruki život, jedan u kome svetu okrećeš vedro, otvoreno lice, i onaj drugi, taman, poznat jedino tebi
I rekao tihim, gotovo poverljivim glasom: "Mnogo vam hvala, gospođice."
Od tog trenutka te volim
Jer ništa na svetu nije nalik neprimećenoj ljubavi jednog deteta
Ali ja nisam imala nikoga kome bih se poverila
Ja sam uvek bila oko tebe
Stotinu puta sam s nekim izgovorom istrčavala uveče na ulicu da vidim u kojoj od tvojih soba gori svetlost
Ja sam tim jednim pogledom upila celu atmosferu i imala sam hranu za svoje beskonačne snove o tebi
Taj kratki trenutak bio je najveća sreća moga detinjstva
Onda je nastupila tišina, srce mi se zaustavilo, krv prestala da teče, i samo sam osluškivala da li dolaziš. Ali ti nisi došao. Niko nije došao
Ali ja sam te čekala i čekala kao da čekam svoju sudbinu
Možda će doći i prijatelji i doneti vence, ali šta vredi cveće na kovčegu?
Tešiće me i govoriti neke reči... Znam da ću i tada opet biti sama
Nisam htela da odvojeno od tebe živim srećno
Živela sam u tuzi i htela sam to
Satima, danima sedela sam u kući sama i samo mislila na tebe
Samo sam u tebi živela°
Tu je bila svetlost, tu je bila kuća, tu si bio ti, tu je bio moj svet
Samo da te jednom vidim, da te jednom sretnem
Ali kako je prazno bilo to veče prkosa i pobune
Nisi me prepoznao, s time sam morala živeti celog života, s time umirem
Sve su to bili simboli mog detinjstva
Da je, celog mog života, sve do tvoga praga vladala stvarnost
Ti se plašiš da se umešaš u neku sudbinu. Ti hoćeš da sebe rasipnički daš svima, celom svetu, i nećeš nikakve žrtve
Kad bih otvorila oči i osetila te pored sebe, čudila sam se što nisi zvezda iznad mene
Upitao si me: "Hoćeš li da poneseš nekoliko cvetova?"
Sinoć je umrlo moje dete - to je bilo i tvoje dete, voljeni
Ti, koji možeš da dišeš samo u slobodi
Ali ja sam u svom ponosu želela da čitavog života misliš na mene bez brige
Mislila sam da ću umreti, sve je bilo tuđe, tuđe, tuđe
Tu je čovek još samo pločica s imenom
Ja se trgoh - za susednim stolom sedeo si ti
I da svojim ludilom zauvek smrtno povređujem jednog dobrog čoveka
Toliko sam te volela - to mogu da ti kažem sada kada je sve prošlo
Molila sam se da nikada ne svane
"Ljudi se uvek vraćaju." - "Da", odgovorih, "vraćaju se, ali tada je sve zaboravljeno."
"Ono što je dobro ne zaboravlja se. Tebe neću zaboraviti."
Možda ćeš me tad pozvati, a ja ću ti biti neverna prvi put, iz svoje smrti neću čuti tvoj poziv
Kada bi te moja smrt bolela, ne bih mogla umreti
"Možda", odgovorio si "ne znam. Dobio sam ih, a ne znam od koga; zato ih toliko volim."
Tada njegov pogled pade na plavu vazu ispred njega, na pisaćem stolu. Bila je prazna, prvi put posle toliko godina
Onda rekoh: "I čovek koga sam volela uvek je odlazio na put."
...
I da u sobi za čitanje ugasi svetlost
Kao što može da plače samo čovek koji još nikada nije plakao
Meni lično pričinjava veću radost da ljude razumem nego da im sudim
Do prosečna, slaba žena, prema kojoj gajim izvesno poštovanje zato što je hrabro sledila svoju volju, ali je još više žalim zato što će sutra, ako ne već danas, biti duboko nesrećna
Da, dok govori, misli na nešto drugo
Vidim da ne mogu jasno da izgovorim ono što bih, zapravo, htela da vam kažem. Radije ću vam pisati
Ta epizoda, pisala je, leži u tako dalekoj prošlosti da više, zapravo, i ne pripada njenom sadašnjem životu
Osećao sam, bila je u duši pripremljena, a ipak je nastupila jedna pauza
Da govoreći vama, sebi dam oproštaj
Ali za sebe samu više nisam ni htela ni želela ništa
Cvet elegancije
Čovek se otkriva u igri, to svi kažu
Dok je kuglica padala na pogrešan broj
Poskočiše, ne bi li uhvatile nešto čega tu nije bilo
Neko ko tako ustaje ne vraća se... ne ide na voz, niti uopšte u bilo koji oblik života
Taj pokret bio je toliko potresan da me je bilo stid što gledam
Žurno pođoh za tim stranim čovekom u mrak
Nisam bila kadra da progovorim, ni da odem, ni da nešto učinim, ni da napustim ovog čoveka
A ja nisam imala nikakav odgovor jer ni sama nisam znala kuda bih s njim
Nigde ne stanujem... tek večeras sam stigao iz Nice... k meni ne možemo
Stvari danju imaju drugačije lice
Da me više ne vidi, da ne moram više ništa da mu kažem
Koga sam još jednom - bolnije nego sopstvenu decu - porodila u život
Jer, nemojte zaboraviti šta sam vam ranije rekla
Sad nije ostalo ništa više da se učini osim da se uredi odlazak
Zahvalnost se kod ljudi oseća veoma retko
Ali više nismo govorili. Posle takvog izliva osećanja svaka reč je izgledala slabo
Da izvučem iz sebe sve što je prošlo
Imala sam osećanje da sedim među samim mrtvacima
Više nisam mogla da vidim njegovo lice
Nije otputovao kao što mi se bio zakleo, taj ludi čovek sedeo je tu
Disali smo tako, udaljeni dva metra jedno od drugog
Eno tamo, stari ruski general bez ruke
Samo sam pogrešio što sam nastavio da igram i kad je otišao
Setite se... vi verolomni, bedni čoveče
Kad god ste tu, ja gubim
Od tada su prošle dvadeset četiri godine
Dalje od ovog grada, od same sebe
Ostariti ne znači ništa drugo do više se ne bojati prošlosti
Ali onda je tu stajala kao devojčica
Ali grlo mi se steglo. Sagnuh se i s dubokim uvažavanjem poljubih njenu uvelu ruku, drhtavu kao jesenji list
...
U svoj toj preteranosti ja sam samo išao za jednom osobenošću svoje prirode: još od detinjstva bio sam nesposoban za istovremenosti
... i želje da prostorno budem što bliže tom čudesnom učitelju koji mi je na onom jednom času dao više nego svi ostali
Njemu je - o, kako sam to osećao! - bio potreban naš entuzijazam da probudi njegov, naša otvorenost da bi on mogao da daje, naša mladost da bi bio mlad
U tim trenucima svi smo mi pripadali samo njemu°
Ponovo me dodirnu onaj pogled što obavija mekotom
Meni se, međutim, u napisanome odjednom otvorio ceo jedan svet
Čitao sam i čitao dok oči nisu počele da mi gore
... tako sam se bacao iz jedne knjige u drugu, svakom zanesen, ni od jedne sit
Marljivost - najviši, krajnji, najdivniji repetitorijum sveta
Međutim, što je neprozirnija bila, ta je tajna zavodljivije delovala na moje strasno nestrpljenje. Postojala je tu neka senka, neki veo, osećao sam kako pri svakom dašku reči leluja sasvim blizu mene; nekoliko puta sam pomislio da sam joj uhvatio trag, ali bi mi to zbunjujuće tkanje ponovo iskliznulo, da bi me u sledećem trenutku opet okrznulo; ali to nikada nije bila opipljiva reč, uhvatljiv oblik°
Okretnost, vedrina i čulnost
Kako je lepo počelo ono sudbonosno veče, kako izdajnički lepo
Soba, kao i obično u tami, očekivala nas je
Svi nestrpljivo traže početak°
I ja osetih kako se u meni italski rađa jedno veliko podne
Zašto baš danas? Zašto baš danas?
Nepodnošljiv je bio taj strah, to stajanje u mestu
I sasvim tiho, puzavo, kao isprebijan pas, samo da me niko ne čuje, odšunjah se u svoju sobu
I ja sam s jezom ljubio usne koje su izdavale čoveka koga sam najviše voleo
On me više neće naći, za njega treba da iščeznem, bez razloga, tajanstveno
Vidim da odlaziš, Rolande... reci mi istinu
... a onda, nijedno pero ne bi primilo ono što ja hoću da ti kažem
Pa, i ja... i ja te volim°
Bolji je kraj, nego to ćutanje
Ti, dete, probudio si kao niko drugi poslednje tragove života u mome biću
Ali neću da je ružim, tu svoju radoznalost što se propinjala bez daha - bila je čista
Uživanje bez užitka
Izgledala je da se dobro oseća samo kad zaigra
Taj majstor svih osećanja
Zapanjen, sada shvatih šta sam mu značio ja
O, taj glas u tami, glas u tami - osećao sam kako prodire do najprisnije dubine mojih grudi! U njemu se osećao jedan ton kakav nisam čuo nikada pre toga, ni pre toga, ni posle toga - ton iz dubina koje osrednja sudbina nikad ne dotiče. Tako čovek samo jednom u životu govori
... da bi zatim zauvek zaćutao
On me pogleda. "Ne samo s ozbiljnošću, mladiću moj", reče tada, "pre svega sa strašću... Stvarima se mora prilaziti iznutra, uvek, uvek sa strašću."
Svaku pojavu, svakog čoveka uvek prepoznajemo samo po njegovoj vatri, po strasti
Mene, stranca, on je na prvom času privukao vulkanskom svetlošću svojih reči i zato me je, kad sam mu se približio, još dublje potreslo njegovo ćutanje
Te tragične maske svetskog trpljenja diraju neuobličenu dušu
Pa, kako ti gledaš na sve to? Šta će biti od toga?°
Raptus - ponesenost u potpunom samozaboravu
Udaljenost iznutra
Uplašila me je, pre svega, njegova potpuna usamljenost
Zatišje u osećanjima
Sve je nemo zakopavao u sebi, ne poveravajući se ni čoveku ni hartiji
Lik jednog takvog, istinskog patnika ja sam prvi put doživeo ovde. Sin malih ljudi, odrastao u bezbednoj građanskoj lagodbosti, znao sam za brigu samo pod smešnim maskama svakodnevice... ali pometenost ovog lica, odmah sam to osetio, poticala je iz neke svetije sfere
Jedno jezivo pero iznutra je ispisivalo bore
Da na sebe, u sebe primim njegov bol
Njemu, njegovoj tajni ništa nije smelo da se približi
Odlazio je naglo, kao što zatvarač izlazi iz boce, zatim se vraćao, a niko nije znao gde je bio
... a on me je ostavio izvan svog pravog života, kao prosjaka na mrazu°
Kad me je napustio, žarka radoznalost podiže se kao plamen: postepeno mi je izjedala i san i javu
Opet sam jednom do sumraka sedeo u njegovoj sobi
... da me je, usred te sreće, obuzelo žaljenje što će sve što ovaj nadahnuti čovek poklanja nestati u prolaznoj reči bez trajanja
Da prestane samo da deli, već da sačuva tu supstancu svoje duše dajući joj oblik
Ne mogu da pišem°
Zaista mislite da bi nekome još moglo pričiniti radost da ja... nešto započnem?
Jer, kod tog neobičnog čoveka svi oblici izrastali su iz muzikalnosti osećanja
Danas su slavljeni, sutra umiru
Možda su moja prenadražena osećanja, neprestano provocirana uzbuđenjima
A to se ponavljalo iz dana u dan: kad sam bio pored njega, pekla me je patnja kad je bio daleko od mene
I ona je, nema sumnje, imala nešto da mi kaže, i ona je krila neku tajnu
Živeo sam samo unutra°
Vi ste zaista dete, glupo dete koje ništa ne primećuje, i ništa ne vidi i ništa ne zna. Ali tako je bolje
I znam: oni sati utisnuli su u meni svoj trag
Njegovo delo nikada se nije pojavilo, ime mu je zaboravljeno
Ne mogu da radim ništa veliko°
Ja sam - čemu kriti? - postao čovek kratkih trenutaka°
Uvek sam, uvek sam, to mi više ne polazi za rukom
Zbogom Rolande... ni reči više između nas! Dobro je što si došao... i za obojicu je dobro što ideš
Napustih voljenu prostoriju kao begunac
Razumete li da živim da pre svega upoznate njih°
I pauza je deo muzike°
Nikada ga više nisam video... nikoga nisam više voleo
...
(Klasici svetske književnosti, Laguna, sedam priča)
April 2, 2010
This new collection of four novellas and two short stories was published by Pushkin Press last year, and most were previously released by the publisher in other editions.
The novellas are:
Fantastic Night (1922): An account of a bored and emotionally impotent Viennese man of leisure who is transformed by a series of incredible circumstances that allows him to experience live fully (4 stars).
Letter from an Unknown Woman (1922): The highlight of the book, in which a noted author and man about town receives a mysterious letter from a woman who has loved him since childhood, unbeknownst to him. This was the most heartbreaking story I've read in a long time. (5 stars)
Buchmendel (1929): A story about a Russian Jew, Jacob Mendel, a second hand book dealer who holds court in a café until he falls afoul of the police during the Great War (4-1/2 stars).
Twenty-four Hours in the Life of a Woman (1927): An English woman shares her story of her attempt to save the life of a handsome young man who is consumed by gambling, and contemplating suicide (4 stars).
The short stories are:
The Fowler Snared (1906): An older man at a beach resort notices a young girl, and writes letters of love to her in the voice of a young man from a neighboring village (3-1/2 stars).
The Invisible Collection (1925): A Berlin art-dealer visits an old client after the Great War, who has become blind. He lives with his wife and daughter, who have managed to disguise the family's destitute situation from him, as inflation has plunged them into poverty. The client wants to show the art-dealer his most valued possession, a prized collection that he can touch but no longer see, one that means the world to him (4 stars).
Overall, this was a very good and definitely recommended selection of stories, although only Letter from an Unknown Woman compares favorably to my other favorite Zweig novellas, Amok, Chess Story and Journey into the Past.
The novellas are:
Fantastic Night (1922): An account of a bored and emotionally impotent Viennese man of leisure who is transformed by a series of incredible circumstances that allows him to experience live fully (4 stars).
Letter from an Unknown Woman (1922): The highlight of the book, in which a noted author and man about town receives a mysterious letter from a woman who has loved him since childhood, unbeknownst to him. This was the most heartbreaking story I've read in a long time. (5 stars)
Buchmendel (1929): A story about a Russian Jew, Jacob Mendel, a second hand book dealer who holds court in a café until he falls afoul of the police during the Great War (4-1/2 stars).
Twenty-four Hours in the Life of a Woman (1927): An English woman shares her story of her attempt to save the life of a handsome young man who is consumed by gambling, and contemplating suicide (4 stars).
The short stories are:
The Fowler Snared (1906): An older man at a beach resort notices a young girl, and writes letters of love to her in the voice of a young man from a neighboring village (3-1/2 stars).
The Invisible Collection (1925): A Berlin art-dealer visits an old client after the Great War, who has become blind. He lives with his wife and daughter, who have managed to disguise the family's destitute situation from him, as inflation has plunged them into poverty. The client wants to show the art-dealer his most valued possession, a prized collection that he can touch but no longer see, one that means the world to him (4 stars).
Overall, this was a very good and definitely recommended selection of stories, although only Letter from an Unknown Woman compares favorably to my other favorite Zweig novellas, Amok, Chess Story and Journey into the Past.
December 26, 2024
Carta de uma desconhecida
3 estrelas
Esta algo melodramática carta relata a história de uma mulher que guardou por mais de uma década o segredo do seu amor por um homem que mal dela se recordava. Uma história trágica, e muito bem escrita, que não deixa dúvidas quanto ao poder destruidor de uma paixão mal colocada; ainda que colocada nuns moldes que dificilmente se veriam no século XXI.
Amok
3 estrelas
Já se perguntaram sobre a origem da expressão running amok? Pois, eu também não. Mas Stephan Zweig elucida. A Wikipédia também: Amok syndrome presents as an episode of sudden mass assault against people or objects following a period of brooding, which has traditionally been regarded as occurring especially in Malay culture but is now increasingly viewed as psychopathological behavior. Nesta história, conta-nos o relato de um médico que foi possuído por uma estranha loucura devido a - claro está - um caso intenso de paixão à primeira vista. De certa forma, Stephan Zweig é meio previsível, quando escreve sempre estas histórias de amor cheias de grande drama, tóxicas, pouco saudáveis, mas sim, quem poderá negá-lo, dramáticas e intensas de uma forma que mantém os olhos nas páginas.
Uma noite fantástica
4 estrelas
Este conto relata-nos um período de poucas horas na vida de um homem que, um pouco como o Jacinto de A Cidade e as Serras é um desses perfeitos gentlemen que se acham no virar do século inteiramente entediados pela vida. Até que um dia este bom homem - o barão Federico - descobre um novo e excitante jogo: o roubo.
Sim, Stephan Zweig gosta de uma boa tragédia, um bom melodrama, um bom abanão aos nervos. E até eu, eterno anti-romântico, posso valorizar isso; porque afinal de contas de que distingue essa tão celebrada serenidade do tédio sem um choque que, de vez em quando, nos faça sentir vivos?
O terrível segredo
2 estrelas
Este conto relata-nos a história de um pirralho mimado que faz amizade com um garboso barão num resort, só para mais tarde descobrir que este o tinha usado como um meio para chegar à mãe (ou, melhor dito, apesar de isto ele não chegar a saber, para a papar, ainda que a senhora estivesse muito religiosamente casada). É uma espécie de coming of age story, que para mim não brilha muito. Tenha ou não razão em bisbilhotar nos assuntos da mãe um pirralho é , afinal de contas, sempre só um pirralho.
3 estrelas
Esta algo melodramática carta relata a história de uma mulher que guardou por mais de uma década o segredo do seu amor por um homem que mal dela se recordava. Uma história trágica, e muito bem escrita, que não deixa dúvidas quanto ao poder destruidor de uma paixão mal colocada; ainda que colocada nuns moldes que dificilmente se veriam no século XXI.
Amok
3 estrelas
Já se perguntaram sobre a origem da expressão running amok? Pois, eu também não. Mas Stephan Zweig elucida. A Wikipédia também: Amok syndrome presents as an episode of sudden mass assault against people or objects following a period of brooding, which has traditionally been regarded as occurring especially in Malay culture but is now increasingly viewed as psychopathological behavior. Nesta história, conta-nos o relato de um médico que foi possuído por uma estranha loucura devido a - claro está - um caso intenso de paixão à primeira vista. De certa forma, Stephan Zweig é meio previsível, quando escreve sempre estas histórias de amor cheias de grande drama, tóxicas, pouco saudáveis, mas sim, quem poderá negá-lo, dramáticas e intensas de uma forma que mantém os olhos nas páginas.
Uma noite fantástica
4 estrelas
Este conto relata-nos um período de poucas horas na vida de um homem que, um pouco como o Jacinto de A Cidade e as Serras é um desses perfeitos gentlemen que se acham no virar do século inteiramente entediados pela vida. Até que um dia este bom homem - o barão Federico - descobre um novo e excitante jogo: o roubo.
Não era repugnância o que fermentava no meu sangue; era alegria, uma louca alegria com chamas afiadas de petulância, pois apercebia-me naquele momento de que pela primeira vez desde há muitos anos eu estava vivo, de que os meus sentimentos estavam paralisados mas não mortos, e debaixo de uma superfície de indiferença ainda existiam as fontes quentes da paixão, as quais ao toque de uma varinha mágica começavam a brotar de novo. Também em mim existia essa estrutura capaz de vibrar, também eu vivia, também eu era um homem com desejos insensatos e quentes. Tinha-se aberto uma porta para a tempestade das paixões, tinha aparecido um abismo, e eu via-me por dentro e sentia uma vertigem voluptuosa. Sentia-me assustado e orgulhoso ao mesmo tempo. E pouco a pouco - enquanto o carro conduzia o meu corpo através do mundo civilizado - o meu espírito descia degrau a degrau até às profundidades humanas: e enquanto milhares de homens riam e conversavam à minha volta, eu procurava dentro de mim o homem perdido, e tocava nos anos transcorridos.
Sim, Stephan Zweig gosta de uma boa tragédia, um bom melodrama, um bom abanão aos nervos. E até eu, eterno anti-romântico, posso valorizar isso; porque afinal de contas de que distingue essa tão celebrada serenidade do tédio sem um choque que, de vez em quando, nos faça sentir vivos?
O terrível segredo
2 estrelas
Este conto relata-nos a história de um pirralho mimado que faz amizade com um garboso barão num resort, só para mais tarde descobrir que este o tinha usado como um meio para chegar à mãe (ou, melhor dito, apesar de isto ele não chegar a saber, para a papar, ainda que a senhora estivesse muito religiosamente casada). É uma espécie de coming of age story, que para mim não brilha muito. Tenha ou não razão em bisbilhotar nos assuntos da mãe um pirralho é , afinal de contas, sempre só um pirralho.
March 23, 2022
Apesar destes 4 contos se desenrolarem em cenários distintos, une-os o facto de em todos eles o grosso da narrativa ser dedicado em minúcia aos pensamentos e angústias com os quais as personagens principais se debatem, como por exemplo, o amor platónico, a passagem da infância para a adultícia, a ética... Como sempre a escrita de Zweig apraz-me, e estes "Contos" não foram excepção, onde o autor habilmente discorre o fluxo de consciência das suas personagens sem que a leitura seja aborrecida. Se tiver que eleger um favorito, o conto "Carta de Uma Desconhecida" foi o que considerei mais original.
January 23, 2023
Idol tuyệt đỉnh. Mô tả tâm lý xuất thần, ý tưởng độc đáo, hành văn biến ảo.
Nhóm dịch giả (Dương Tường, Phùng Đệ, Thái Hà, Trịnh Xuân Hoành, Vũ Đình Bình) tuyệt vời luôn.
Tập truyện ngon lành như một miếng 🍑 vậy. Ngọt, thanh mát, xen lẫn một chút nhuận đắng.
(Mùng ✌️ Tết Quý Mão 2023)
Nhóm dịch giả (Dương Tường, Phùng Đệ, Thái Hà, Trịnh Xuân Hoành, Vũ Đình Bình) tuyệt vời luôn.
Tập truyện ngon lành như một miếng 🍑 vậy. Ngọt, thanh mát, xen lẫn một chút nhuận đắng.
(Mùng ✌️ Tết Quý Mão 2023)
July 12, 2025
Местами очень трогательно. Порой очень близкие мне мысли формулируются.
January 6, 2016
Zweig's characters exhibit urban sophistication and manners on the outside, while hiding emotional swings, psychological upheavals, and forbidden l0ngings on the inside. His writing style is much akin to late 19th century writers although he was publishing his short stories and novellas in the early part of the 20th century. Stifling social dogmas inhibit anyone from following their desires and Zweig's documentation of their inner turmoil is meticulous. His short stories were the basis for Wes Anderson's The Grand Hotel Budapest, so if you liked the zeitgeist of that move, you might want to check out Selected Stories. I strongly believe that 24 Hours in the Life of a Woman and Letter from an Unknown Woman should be taught in every freshmen literature class at university.
June 18, 2025
4 kraće i 3 duže novele:
1. Nevidljiva zbirka
-Slatko gorka kratka epizoda iz perioda nemačke inflacije 8/10
2. Epizoda sa Ženevskog jezera
-Kratka priča o Ruskom vojniku, koji želi da se vrati kući iz Francuske, jer poslat je da ratuje za Cara i Rusiju. Rusija potpisala mir a car 'abdiciro' 8/10
3. 24. časa iz života jedne žena
- Naslovna novela o prevari, kockanju, spasavanju ljudske duše i nemogućnosti istog 9/10
4. Pismo jedne neznanke
- Po meni priča sa najsnažnijim momentom, priča u drugom licu o bezuvetnoj ljubavi, žrtvi i opsednutosti 10/10
5. Žena i pejzaž
- Po meni najslabija priča, liči na epizodu E. A. Poa, ali nije me Bog zna kupila 5/10
6. Tajna što peče
- Na prvi pogled priča o švaleraciji, kad ono međutim nije. Novela o ljubavi, mržnji, naglom odrastanju i dečačkoj nevinosti 9/10
7. Smetenost osećanja
- Jača od naslovne novele, priča o učeniku i profesoru, šekspiru i još mnogo toga. Mnogo moćnih pasusa. Malo mi je predgovor spojlovao tvist. Tako da preporučujem da se prvo pročita knjiga pa tek onda predgovor. 9/10
Sve u svemu 4.5/5, al je mogu svakoj knjizi dati 5 jbg. Nesti rikomends.
1. Nevidljiva zbirka
-Slatko gorka kratka epizoda iz perioda nemačke inflacije 8/10
2. Epizoda sa Ženevskog jezera
-Kratka priča o Ruskom vojniku, koji želi da se vrati kući iz Francuske, jer poslat je da ratuje za Cara i Rusiju. Rusija potpisala mir a car 'abdiciro' 8/10
3. 24. časa iz života jedne žena
- Naslovna novela o prevari, kockanju, spasavanju ljudske duše i nemogućnosti istog 9/10
4. Pismo jedne neznanke
- Po meni priča sa najsnažnijim momentom, priča u drugom licu o bezuvetnoj ljubavi, žrtvi i opsednutosti 10/10
5. Žena i pejzaž
- Po meni najslabija priča, liči na epizodu E. A. Poa, ali nije me Bog zna kupila 5/10
6. Tajna što peče
- Na prvi pogled priča o švaleraciji, kad ono međutim nije. Novela o ljubavi, mržnji, naglom odrastanju i dečačkoj nevinosti 9/10
7. Smetenost osećanja
- Jača od naslovne novele, priča o učeniku i profesoru, šekspiru i još mnogo toga. Mnogo moćnih pasusa. Malo mi je predgovor spojlovao tvist. Tako da preporučujem da se prvo pročita knjiga pa tek onda predgovor. 9/10
Sve u svemu 4.5/5, al je mogu svakoj knjizi dati 5 jbg. Nesti rikomends.
December 4, 2022
Đây chắc là tác phẩm kém nhất từng đọc của Zweig. Lần này ông chọn mô tả tâm lý trẻ con, cảm xúc tin tưởng, bốc đồng, ghen tị và lo sợ. Không biết tính cách trẻ con thời đó khác với giờ hay sao chứ cảm giác ông làm quá lên với sự kịch tính và cường điệu.
Truyện cũng ngắn thôi, chắc hợp để biên soạn thành 1 vở kịch ngắn hơn. Tâm lý của tất cả các nhân vật trong cuốn này đều không có gì thiếu logic, chỉ là toàn bộ truyện này không thấy điểm nhấn và nhạt nhòa. Từ diễn biến tới cái kết, mọi thứ đều cứ như đang xem kịch. Lần đầu tiên nhận xét không hài lòng về 1 tác phẩm của Zweig. Thấy tác phẩm này xuất bản lần đầu năm 46, không biết ông viết vào giai đoạn nào.
Tất cả những tác phẩm từng đọc của ông khi miêu tả tâm lý đàn bà đều xuất sắc, tâm lý người đàn bà trong này là dạng trốn con để thậm thụt vui vẻ chút với tình nhân nhưng không hẳn đã sa ngã, lại thêm cả tâm lý cậu nhóc đó, tuyến nhân vật dàn trải hơn có cảm giác thiếu cô đọng. Đọc cứ như tác phẩm nghiệp dư vậy, có lúc còn nghĩ đây là những tác phẩm đầu tay của Zweig cơ. 3*.
Truyện cũng ngắn thôi, chắc hợp để biên soạn thành 1 vở kịch ngắn hơn. Tâm lý của tất cả các nhân vật trong cuốn này đều không có gì thiếu logic, chỉ là toàn bộ truyện này không thấy điểm nhấn và nhạt nhòa. Từ diễn biến tới cái kết, mọi thứ đều cứ như đang xem kịch. Lần đầu tiên nhận xét không hài lòng về 1 tác phẩm của Zweig. Thấy tác phẩm này xuất bản lần đầu năm 46, không biết ông viết vào giai đoạn nào.
Tất cả những tác phẩm từng đọc của ông khi miêu tả tâm lý đàn bà đều xuất sắc, tâm lý người đàn bà trong này là dạng trốn con để thậm thụt vui vẻ chút với tình nhân nhưng không hẳn đã sa ngã, lại thêm cả tâm lý cậu nhóc đó, tuyến nhân vật dàn trải hơn có cảm giác thiếu cô đọng. Đọc cứ như tác phẩm nghiệp dư vậy, có lúc còn nghĩ đây là những tác phẩm đầu tay của Zweig cơ. 3*.
March 5, 2024
4.5 stars:
The last 3 stories were 5 stars to me: "The Invisible Collection", "Buchmendel" and "Twenty-four Hours in the Life of a Woman".
The first 3 stories felt more average, even a bit outdated considering they were written roughly 100 years ago.
The stories were beautifully and exquisitely written. I truly enjoyed reading them.
The last 3 stories were 5 stars to me: "The Invisible Collection", "Buchmendel" and "Twenty-four Hours in the Life of a Woman".
The first 3 stories felt more average, even a bit outdated considering they were written roughly 100 years ago.
The stories were beautifully and exquisitely written. I truly enjoyed reading them.
May 13, 2022
It's possibly unfair of me to review this book as I only read two stories, Buchmendel and Letter from an Unknown Woman. I liked the quality of the prose but the subject matter was just too bleak for me to continue.
May 24, 2019
This is an exquisite selection of two novellas and three shorts. These are stories of remembrance, desire, and loss. Some heavy hitters.
June 23, 2020
Muito popular nas décadas de vinte e trinta do século vinte, Stefan Zweig foi o Nicholas Sparks do seu tempo.
January 9, 2021
I didn't much care for Fantastic Night but every other story in this collection is superb.
October 10, 2023
Finally got around to reading Stefan Zweig after entirely meaning to around the publicity of Wes Anderson's 2014 film of The Grand Budapest Hotel, which was apparently inspired by the work of Zweig. Nine years later is better than never, and actually fits in with these six discrete (and discreet), ironic, evocative tales of a lost Europe destroyed by international conflict in its interim. My favorite was the Russian-born Jewish bibliophile holding shabby court in a rundown German countryside inn, whose downfall was in simply holding subscriptions to English and French periodicals on the eve of the first World War.
Read
June 2, 2008One of my best reads ever. Outstanding psychological stories, to which are added the tactic of a small mystery, or sometimes maybe only a suggestion of one due to the depiction of a certain personality trait, or a particular sequence of events, but somehow irresistible enough that the reader is tempted to read some of them nonstop, like reading a long sentence where, either through a feel for structure or through intuition, one races through because of a sense that the sought-after message will occur at the end.
March 28, 2014
Grand Budapest Hotel inspired me to seek out Zweig's books, and I was really excited when I finally found this book. Unfortunately my excitement disappeared after finishing the first story in the tome. I found the stories uninteresting and exaggerated. The schematic and shallow portrayal of female characters and their emotions in "Letter from an unknown woman" and "Twenty-four hours in the life of a woman" made the novellas quite an irritating read. I did, however, enjoy the fluidity and clarity of the language.
May 16, 2015
I knew at once that I was seing a human being overflowing with emotion, forcing his passion into his fingertips lest it tear him apart. And then - just as the ball, with a dry click, fell into place at the wheel and the croupier called out the number - at that very moment the two hands suddenly fell apart like a pair of animals struck by a single bullet.Six short stories, each of which reeled me in completely. The characters and situations may be straight out of the nineteenth century, but Zweig's observations feel entirely up to date. Highly recommended.
September 25, 2014
В июне 2014 года после выхода в российский прокат фильма "Обещание" по новелле С.Цвейга, я решила открыть наконец для себя этого автора.
Самое интересное, что я была неприятно удивлена тем,что новеллы мне не понравились. Они все были какие-то пошловатые или просто "пустые", мне чего-то не хватало. Такая же ситуация сложилась и с рассказами Д.Г.Лоуренса, которые все как один похожи друг на друга.
Не знаю,стоит ли продолжать знакомство с автором....
Оценка: 2 звезды из 5.
Самое интересное, что я была неприятно удивлена тем,что новеллы мне не понравились. Они все были какие-то пошловатые или просто "пустые", мне чего-то не хватало. Такая же ситуация сложилась и с рассказами Д.Г.Лоуренса, которые все как один похожи друг на друга.
Не знаю,стоит ли продолжать знакомство с автором....
Оценка: 2 звезды из 5.
March 7, 2015
If translators are only good, Stefan Zweig was a stylist in the same category of Flaubert: the choice of words in his prose is absolutely perfect.
Within this collection, there are two stories with the fowlest characters ever - and other two with the purest ever.
Buchmendel and The Invisible Collection are proof that when Zweig centered on human feelings, instead os going for the more accurate psycological insights, he was a much more delicate writer.
Within this collection, there are two stories with the fowlest characters ever - and other two with the purest ever.
Buchmendel and The Invisible Collection are proof that when Zweig centered on human feelings, instead os going for the more accurate psycological insights, he was a much more delicate writer.
April 12, 2016
Quite an interesting set of short stories. This genre is one of my favourites, especially when the short stories are written well. In two of the stories, the writer has managed to capture the essence of a particular female's perspective quite accurately but through the lens of a man, as it is narrated by a male character. Quite effectively, I think.
July 7, 2011
I enjoyed some of the stories more than others but they were all entertaining enough. The language seemed a bit overly archaic or overblown or unfortunate in places but I'm never sure with a translated book whether that's the author or the way he was translated.
August 11, 2014
Zweig writes in a 19th century style but treats sexual relationships in a frank 20th century manner. These are awesome stories.
"The Grand Budapest Hotel" may bring new readers, but Wes Anderson's quirky whimsicality misrepresents Zweig.
"The Grand Budapest Hotel" may bring new readers, but Wes Anderson's quirky whimsicality misrepresents Zweig.
Displaying 1 - 30 of 37 reviews