Da. Još jedan znanstveno-fantastični serijal južnoameričkih autora našao je svoje mjesto u Fibrinoj kolekciji izdanja, pokraj vječito mladog Oesterheldovog "Eternauta", metasage "Metabaruna" i tehno-odiseje "Tehnoočeva" Alejandra Jodorowskog – Aldebaran! Autor Aldebarana još je jedan Južnoamerikanac, točnije Brazilac pod pseudonimom Léo (pravo ime mu je Luiz Eduardo de Oliveira). Njegov život obilježen je burnom prošlošću, te nakon raznih prebjegova iz jedne diktatorske južnoameričke zemlje u drugu 1981. konačno stiže u Francusku s namjerom da radi stripove. Istrpivši niz raznih kolaboracija na tuđim serijalima 1993. ostvaruje svoj dugogodišnji san – konačno dobiva šansu objaviti svoj strip! Reklo bi se, i tako je začet Aldebaran. Iako je originalno objavljen u Francuskoj u 5 albuma, Fibra nam kao i obično donosi integralnu verziju. Stavite sunčane naočale, pa krenimo…
U integralno izdanje uključeno je i nekoliko stranica testnih tabli za izdavača i skica kojima je autora testirao dizajn likova. Dodajmo tome i nezaobilazni predgovor kojeg je napisao Moebius, još jedan legendarni francuski autor. Moebius progovara o Aldebaranu i njegovim sljedbenicima, te o Aldebaranskoj "inicijaciji u tri faze". Zapravo priča o neuobičajenoj SF priči koja u početnom stadiju nevjerice ulazi na mala vrata i ono najvažnije što nudi je vjerovanje u likove i pustolovinu bez ikakve grafičke kićenosti ili virtuoznosti. A tako će i biti… Pokraj fascinantnog ekosustava pisac će najviše istraživati kroz ljudske odnose, sazrijevanje i razvijanje emocionalne inteligencije koja će omogućiti glavnim likovima da se konačno susretnu s oličenjem naizgled nevjerojatne inteligencije i stvorenjem koje je na samom vrhu evolucijske ljestvice.
Iako nam priča opisuje daleki, Rajski svijet iz udaljenog sazviježda, Léo zapravo nije ni otišao daleko od svog rodnog Brazila. Ekosustav, klimatski uvjeti, pa čak i političko uređenje vrlo je slično totalitarističkoj situaciji kakva je vladala Brazilom, barem u vrijeme njegovog života tamo. Brazil većinom prekriva tropska šuma, a s istočne strane nalazi se Atlantski ocean; dok kroz središte zemlje protječe najveća rijeka na svijetu – Amazona. A nemojmo ni zaboraviti najveće i nepregledno močvarno područje na svijetu - Pantanal! Klima je vlažna i vruća, te je kao i Aldebaran tropsko područje. Sve ove lokacije Leo je iskoristio da bi izgradio svoj vlastiti aldebaranski svijet.
Političko uređenje koje vlada u Aldebaranu je totalitarističko s naglašenom teokracijom i militarističkim diktatorstvom. Takav tip uređenja društva budućnosti u SF univerzumu poznato je kao anti-utopija ili distopija, odnosno utopija s manom, s manjkom socijalnih sloboda i militarističkom upravom.
Opet u razmatranju ne moramo otići dalje od Brazila. Léo je porijeklom Brazilac i svoju zemlju napustio je zbog diktatorske klime u rodnoj zemlji, da bi sljedeće 1973. godine u zemlji svog egzila, Čileu, opet morao bježati u Argentinu zbog puča vojnog hunte pod vodstvom generala Pinocheta. No, Léo se ipak vraća u Brazil. Sjetimo se, u Brazilu se desetak godina ranije, 1. travnja 1964. godine također desio vojni puč kad je vojna hunta (uz potporu SAD-a) preuzela vlast od demokratski izabranog predsjednika. Brazilom je u 19. st. tri puta vladala diktatura, te nije ni čudno što je prvi izbor za političko uređenje s kojem će se junaci morati sukobiti biti diktatura. Sve je to u nekom smislu nostalgija za domom, koji se Leu čini daleki, a u kojem je proživio najljepše razdoblje života, njegovo odrastanje. Njegov svijet je kolonija/planet Aldebaran-Brazil, a stara Zemlja-Francuska dalek je i isprva nedostižan svijet. Nije uzalud uzeo glavne likove Francuze, i sjetimo se slike s glavnim junacima, ispred Eiffelovog tornja. Aldebaran je neka vrsta Raja, u kojem većim dijelom još vlada majka priroda (koja se valjda prilikom stvaranja dobrano napušila opakih stvari ;)).
Flora i fauna, bez obzira što igraju veliku ulogu u priči, one zapravo i nisu dio ideje koju Leo pokušava ispoljiti. Jednostavno su dio nekontroliranog, ali relativno blagog (posebice izgledom) ekosustava koji priječi junacima da dođu do svog ultimativnog cilja. Blago rečeno, svijet je zaista fantastičan. No, ima nečeg još fascinantnijeg, velike nepoznanice – Mantrise – naizgled svemogućeg bića sposobnog mijenjati i vlastitu materiju i svoju okolinu. Mantrisa je duboko ukorijenjena u ekosustav Aldebarana, zapravo kao da je srasla i stopila se s oceanskim dijelom planeta. Formira neobične umjetne oblike, a teško je protumačiti njezine postupke. Želi li taj entitet na taj način komunicirati ili je to također na neki način njezin instinktivni obrambeni mehanizam, ili poziv u pomoć? Tko manipulira s kim? Mantrisina enigma prenijet će se dalje u sljedeće cikluse…
Spomenuo sam na početku da Léo u priču ulazi na mala vrata, polagano, prikazom običnog ribarskog sela, malom prirodnom zagonetkom i nizom nepoznatih likova. Dvojica glavnih likova, trinaestogodišnja Kim Keller i sedamnaestogodišnji Marc Sorensen, doživljavaju svoju vlastitu preobrazbu iz albuma u album. Isprva ih muče problemi svojstveni svakom tinejdžeru današnjice – buntovništvo, neprilagođenost, ljubav, prva seksualna iskustva, težnja za novim, nedostižnim stvarima poput velikog grada koji izgleda kao obećana zemlja. Emocionalna inteligencija svakim novim izazovom postaje sve veća i zrelija. Općenito je karakterizacija likova ovdje jednostavno sprovedena kroz pustolovinu koja nas vodi s jednog na drugi kraj planete.
Šaroliku lepezu karaktera čine još i dvojica zagonetnih stranaca, Driss Shediac i Alexa Komarova, čije će se sudjelovanje pokazati krucijalnim u događajima koji dolaze. U kategoriju svojevrsnih antijunaka spada nekonvencionalni gospodin Pad, neobičan lik oportuniste koji ispod svoje podmukle vanjštine skriva dobro srce. Tu je i niz sporednih likova koji obogaćuju radnju i interakciju te pobliže demonstriraju političku klimu aldebaranskog državnog uređenja. Lagano se provlači motiv slobode govora i borbe protiv eksploatacije žena koje se sustavno degradiraju raznih pronatalnim dekretima. Iz dnevnih novina Anatolia News pozdravlja nas novinarka Gwendoline Lopes, a njezin otac, senator Lopez, nalazi se u demokratskoj struji koja se bori protiv totalitarističkih ideja vlade. Država je diktatorsko-teokratska, što nas odmah upućuje na određene kategorije "neprijatelja", a oni su ovdje na najvišim razinama: guverner Aldebarana, general Prospero Aldous i otac Algernon Loomis. Modelirani po klasičnom obrascu diktatora i provoditelja opresije nad narodom.
Léov crtež neki nazivaju atributima krut, plastičan, umjetan što je i točno u nekom smislu riječi, ali je postojan, topao, živih boja i besprijekorno u službi priče. Neki govore o infantilnoj naravi faune koja vlada Aldebaranom, no smatram da je tome zaslužan onaj nostalgični dio Léa za starim dobrim odrastanjem u Brazilu. Crtež karakterizira i prikaz fantastičnih krajobraza, Mantrisinih transformacija koje uvijek poprimaju čudesne svojevrsne geometrijske oblike koji ne postoje u prirodi. Na većini kadrova nema bespotrebnog detaljiziranja, na njima su postojani likovi, jednostavnija scenografija koja sadrži sve što mora imati i ništa više, a ponekad jedan motiv može okupirati veličinu cijele stranice. Boje su iznimno žive, šarenilo doslovno ispunjava albume.
Aldebaran nije mjesto gdje ćete tražiti i pronalaziti rješenja na egzistencijalna i duhovno-filozofska pitanja, to je više jednosmjerna pustolovina koju se živi i proživljava, i ne zahtijeva dubokoumno unošenje u radnju. Poruka je tu, totalitarizam jest nemoralan i nezdrav, guši slobodu i ugnjetava na razne načine, no nećete naći bolno direktnu autorovu kritiku društva kroz ideju djela. Čak je i (konačno) rušenje postojećeg poretka obavljeno na kulturan i miran način, a samo požurivanje i neprikazivanje tog momenta (samo tekstualnim spomenom na kraju) pokazuje koliko autor zapravo mari za potencijal ideje koja je mogla biti iznesena kroz priču. Već prema postavkama priča distopijske tematike autori prikazuju svoj fiktivni svijet kao mračnu, degradiranu utopiju najčešće militarističkog uređenja, s paranoičnim ili apatičnim likovima, uljuljkanima u konstantni strah. Cilj distopijske priče je uglavnom ili uništiti distopiju ili pobjeći od nje. Pažnju mi je privukao i jedan post na jednom od foruma o sličnosti s Lemovom distopijom "Eden" ili "Nepobjedivi", koji se bavi njemu omiljenom temom - nemogućnosti komunikacije ljudi i izvanzemaljskih vrsta, posebice kod prvih kontakata s drugačijim vrstama. Tamošnji ekosustavi su takoreći čudni, produkti bio/mehaničke evolucije, do perverzije. U "Solarisu" postoji izvanzemaljski inteligentni entitet planetarnog oceana crvene tekućine koji od svoje tvari kreira geometrijske likove na površini planeta. Neki elementi su tu, no u kojoj mjeri su ova dva romana utjecala na Léove inspirativne kotačiće je nepoznato. Glede razlika, Lemovi izvanzemaljski svjetovi su perverzni, mračni i nepromjenjivi, dok Léov prikaz svijeta totalitarizma ipak odiše pozitivizmom i humanošću kod običnih ljudi, likovi će uvijek nalaziti pouzdane prijatelje ili pozitivan novi rasplet. Aldebaran je bio i ostaje Raj, a u Raju nema mjesta za loše stvari, pa čak niti za nesretne krajeve.
I da, kao što već rekoh, boje blješte kao sunce. Aldebaransko...