La resa

by Jelena Lengold, Elisa Copetti (Translator), Alice Parmeggiani (Editor)

Una ragazzina senza nome trascorre l’infanzia in una cittadina di provincia con i genitori e il fratello più grande. Ma la malattia e poi la morte della madre, l’infedeltà e l’alcolismo del padre compromettono un già fragile equilibrio, finché il conflitto tra i due uomini della famiglia sfocia in un drammatico epilogo e in un voto di silenzio tra fratelli… Un trittico che racchiude le tre stagioni della vita di una donna, scandita tra infanzia, giovinezza e maturità. Una complicità non voluta, opprimente e inconfessata, intercetta e vanifica ogni legame e impulso. Di tanto in tanto però una voce interiore turba la superficie di un’esistenza stagnante e si ribella a un destino di silenzio, solitudine, rimorso e rassegnazione: tutte sfumature della resa.

Genres: Novels

176 pages, Paperback

Published January 1, 2022

About the author

Born on 15 July 1959 in Kruševac, Serbia. She has published eleven books which include six books of poetry, four books of stories and a novel. She is represented in a number of anthologies of poetry and stories, and her works have also been translated into a number of foreign languages. Jelena Lengold has worked as a journalist and an editor in the culture desk at Radio Belgrade. She has afterwards worked as a project coordinator of Nansenskolen Humanistic Academy in Lillehammer, Norway for the subject Conflict Theory. Since September 2011 she has been a freelance artist, dedicated solely to writing as her only profession. For the collection of stories The Fairground Magician she received the following awards: Biljana Jovanović, Žensko pero, Zlatni Hit liber, as well as the European Union Prize for Literature in 2011.

Reviews

[Наташа · Rating 5 out of 5]

Неколико дана након читања и сакупљања утисака, одлучих да искуцкам које слово о овом роману Јелене Ленголд.

У старту, желим да истакнем следеће: Не пледирам на атрибут књижевног критичара, него своја размишљања износим као декларисани заљубљеник у лепу писану (и изговорену) реч.

Елем (белем), да кренем:
Од прве до последње странице сам уживала у написаном, из простог разлога што је тема коју Ј. Ленголд излаже врло интригантна (породични односи су вазда занимљиви, посебно онда када се књижевник одлучи да их прикаже у што реалистичнијем облику), а интргантност теме је представљена на пријемчив (читљив) начин.

Нема високоинтелектуалних пасажа - Ленголдова не жели да нас фасцинира својом ерудицијом, нити својим енциклопедијским образовањем; и то ми, у изобиљу савремених аутора и њихових романа, све више смета и омета ужитак у читању написаног.

Дакле, ако желите да прочитате роман о животу, без козметичких препарата и без много филозофирања, прочитајте роман "Одустајање" - али, не одустајте, никада!

Живи били!

[Miroslav Maričić · Rating 4 out of 5]

Jelena Lengold je jedna od, a verovatno i jedina, osoba koja je dobila književnu nagradu, a kasnije bila obaveštena da se za tu godinu nagrada neće dodeljivati. Razlog je banalan, odlučila je da ne razmišlja kao vladajuća kasta, naučila je da sud donosi sama pomoću svojih moralnih načela. Jednostavno sam želeo da pročitam nešto od nje, i izbor je pao na Odustajanje. Konačan sud je da od jelene neću odustati, upoznavanje će se nastaviti.

"Čovek koji postane istinski samotnjak obično nije ni svestan da je to postao. Ne mrzi druge ljude, samo mu nisu potrebni."

Odustajanje je knjiga sastavljena od tri poglavlja koja nam pripoveda glavna junakinja sa osvrtom na svoja tri životna poglavlja. U prvom poglavlju ona je devojčica, drugom devojka, a u trećem poglavlju majka odrasle devojke. Sam početak knjige, ili bolje reći života glavne junakinje, odredio je čitav dalji tok radnje. Saznajemo da otac ima naviku da obitava u kafanama, da pored zakonite žene ima i ženu kojoj posvećuje slobodno vreme, saznajemo da junakinja ima mnogo starijeg brata, da je za njeno neplanirano začeće kriv vinjak, i saznajemo da je majka smrtno bolesna. Brat je devojčici sve, oni zajedno idu svuda, pa i u kafane, limuzina iz snova je bicikla. Brat i otac imaju stalne sukobe, generacijske, ali i životne, jer u trenutku kada majka umire,otac ne olakšava, ne pomaže, on je kraj one druge. U porodičnom sukobu, osoba bez emocija na papiru ostaje devojčica, ona je kolatelarna šteta, smrti i sukoba brata i oca. Ona je naprosto nemi posmatrač prolaska života kraj nje, ali rane su duboke. Devojčica ubrzo postaje devojka, devojka ubrzo postaje majka, odrastanje bez majke ostavlja uticaja, odrastanje bez porodice ostavlja uticaja. Ona ga je čekala, ali on je rođen da bude u sukobu sa nekim, da odustane, od oca, sestre, ali ne i od patetičnog naricanja nad sudbinom svoga života. Odustala je i ona, naprosto čekala je suviše dugo, gledala je u zatvorena vrata previše dana da bi kasnije ta ista vrata uopšte i mogla biti otvorena. Devojka je tražila sebe u zagrljajima muškaraca, nepoznatih ili starijih, želela je pažnju ili zabavu, neki trag slatkog života. Naposletku došla je i ona, Irena, ali ona je bila tatina mezimica, odustala je od nje, nije namirisala majčinstvo u njenim grudima, tajne je poveravala ocu, otac je znao da se udaje, ona nije bila izvor poverenja. Konekcija dve porodice, one u kojoj je odrasla bez majke i u kojoj je bila majka, zatvorila je krug života. Onog života koji je došao uz pomoć vinjaka, uzdrman bolešću i bratovljevom patetikom, i konačno srušen Ireninim nepoverenjem. Ima li nade za ljudsko biće koje je naučilo da sve oko njega odustaje i da samo odustaje od svega? Ima li mogućnosti za neki novi život, za odstupnicu, za bar još jedan pokušaj? Odustajanje i odlazak poneki put možda donesu nešto novo, možda se otvori neki portal ka paralelnoj stvarnosti koji vodi u neki lepši život u kome nisu svi od svih odustali.

"Voleli bismo, o da, tako bismo voleli da smo bolji nego što jesmo, da smo hrabriji, da smo oklopna kola, besne bure, lokomotive! Da smo preboleli mali bioskop iz provincije, hranu iz ekspres restorana, miris mokrih vunenih čarapa, svoje suze koje odlaze uvis kao neko plavičasto isparenje, zub koji se klati dok brekće brodski motor, ruku koju majka podiže do čela da se zaštiti od sunca. Ništa od toga nismo uspeli da savladamo. Taj isti, zahtevni, osakaćeni sentiment prošlosti nastavlja da kola našim venama, dok se pretvaramo da smo odrasli."

[Vanja Šušnjar Čanković · Rating 4 out of 5]

Najnoviji roman Jelene Lengold opravdano i s razlogom se našao u najužem izboru za ovogodišnju NIN-ovu nagradu. Za sve ljubitelje njenog pisanja ovo će biti još jedna zanimljiva poslastica. Meni je iskreno najsnažniji i nekako najkvalitetniji prvi dio koji pripovijeda njena junakinja još kao djevojčica. Kasnije, pogotovo u drugom poglavlju, moje oduševljenje je nekako splasnulo, možda je i do mene. Stilski i atmosferom me podsjeća na roman(e) The Awakening Kejt Šopen i/ili Surfacing Margaret Atvud. Davno sam čitala oba pa se ne mogu tačno sjetiti zašto me je ovo Odustajanje podsjetilo na Buđenje i Izranjanje i na koji tačno od ova dva ili bolje rečeno na koji više. Baš me je podstakao da ih opet pročitam.

[Strasna Mera · Rating 5 out of 5]

U pitanju je jedna intimna priča, izvanredno ispripovedana, nenametljiva, interesantna. U centru priče je ženski lik, koji pratimo kroz tri ključna životna trenutka. Sigurna sam da ću ovu knjigu čitati još neki put u životu.

[Bookvica · Rating 3 out of 5]

Više o ovom romanu možete pročitati na sledećem linku: http://bookvica.net/odustajanje-od-ce...

[Ratko · Rating 2 out of 5]

Хммм, тема јесте занимљива и важна, али негде ми се нит погубила у оним сновиђењима и ониричним пасажима.

[Aleksandar · Rating 5 out of 5]

Budite pažljivi kada se naginjete nad bunar, pogotovu ako ste dete, jer će ono što budete videli u njemu odrediti vašu sudbinu. To se dogodilo glavnoj junakinji romana Odustajanje.

Predvidljiv život u provincijskom gradiću sa roditeljima i mnogo starijim bratom podnošljivo teče sve dok majka ne umre i ostavi tri pogubljene duše da se dalje snalaze bez nje. Otac nastavlja po starom obilazeći kafane i susrećući se sa ženama koje lako pristaju na privide nežnosti.

Velika sličnost između njega i sina neminovno dovodi do sukoba u kojem otac završava – gde drugo nego – u bunaru. Te kobne večeri brat i sestra se zavetuju na tajni pakt da o tom događaju više nikada ne razgovaraju.

Iako zaštićena tišinom istina će ih proganjati godinama, čak i kada junakinja odraste i odseli se u veliki grad, čak i kada se posle mnogo vremena ponovo sretne sa bratom koji na kraju i sam strada, a ona ne odlazi u bolnicu da ga vidi, niti kada se uda za čoveka koji je obožava ili rodi ćerku.

Iz dubine bunara čuju su stenjanje, oseća se vlaga i zadah memle, a dno se ne vidi.

Taj osećaj jeze će je pratiti stalno i svuda. Radost će upoznati u povremenim provedricama, ali ne dovoljno čestim kako bi se navikla na njih. Jedino što želi je da bude u miru sa sobom. Vođena iskustvom i onim što joj se u različitim dobima (detinjstvo, mladost, zrelost) prikazivalo kao egzistencija pronalazi svoj način da to i ostvari – udaljavanjem od svega onoga što joj smeta da bude spokojna.

I nemojte da pomislite da su to laki izbori, o ne, ali su jedini mogući način borbe kako ne bi došlo do konačnog odustajanja.

[Nataša · Rating 4 out of 5]

Prvi kontakt sa autorkom zadovoljavajući, mada bih neke 'tako jednostavno, a tako efektno' segmente izostavila - naginju ka banalnosti.

[Vishy · Rating 5 out of 5]

I have read three books by Jelena Lengold before and loved them all and so I was excited to read this one, 'Giving Up' ('Odustajanje' in Serbian).

The story is told by a young girl in the first part of the book. In that part our narrator describes her childhood and the experiences and adventures she has. Her relationship with her brother, who is much older than her, and who is her frequent companion in her adventures, is beautifully described. It is a beautiful evocation of childhood, almost golden like the Garden of Eden. It made me think of Marlen Haushofer's depiction of childhood in 'Nowhere Ending Sky' and Danilo Kiš' depiction of childhood in 'Garden, Ashes'. Then something goes wrong and the story turns dark and it depicts the narrator's loss of innocence, as happens in the best coming-of-age stories.

In the second part, our narrator is a young woman, and she is living in another city, and she describes her life and loves. The past, of course, doesn't leave her alone and tries to catch up with her. As our narrator says,

"Sometimes you leave something behind and hope that item of the past will never resurface. That no mud will wash her ashore. You can pretend to the world and to yourself that it no longer exists, just as an amputated leg does not exist. Where once there was a part of your life, there is now an empty space. You should not even try to fill it with anything, because that is impossible. Just don't lift the lid, never, not for a living. And I stuck to that, years ago. But the amputated leg found its way by itself, happened and fell in front of me. And now what?"

In the third part, our narrator is an older married woman with a grown-up daughter, and we see how life has turned out for her, and how her childhood past keeps impacting her life even after so many years.

One thing I didn't realize while reading the book, but only noticed after I finished it was that most of the characters don't have names. The narrator doesn't have a name, neither does her brother or her parents or her husband. I remember only three names from the story – the narrator's boyfriend has a name and so does her daughter and her boyfriend. It is fascinating, because I didn't notice this while reading, and it didn't impact the flow of the story.

Jelena Lengold's prose is beautiful and is pleasurable to read. I highlighted so many favourite passages. Jelena Lengold first pages are always spectacular, and this book is no exception. She is also famous for her cat passages and cat stories, and this book also has a beautiful one.

The ending of the story is moving and poignant and surreal, but I won't tell you what it is. You have to read the book to find out.

I loved 'Giving Up'. It is a beautiful evocation of childhood, and it is also about how the past and family secrets keep haunting us for the rest of our lives.

I'll leave you with some of my favourite passages from the book.

This is from the first pages of the novel. It is long and so I am giving only a little part here.

"Nothing really prepares you for how quickly life goes by. Rush through your days, convinced for a very long time that something important is yet to come. And that the burden you carry with you will disappear, somewhere along the way. That it will melt, the way the muddy deposits of snow on the pavement melt, as soon as the first March sun arrives. That you will forget and leave behind that heavy cloud that has been overwhelming you with fatigue for decades. That the noises that fill the room as soon as it gets dark and rush at you in the meaninglessness of your apartment, which is supposed to be a reflection of you, will be lost. But there are only notes and scribbles around you, they follow you through life like loyal beings and do not help at all. The cup of tea stays where you left it. The pile of mail keeps getting bigger and all you can do is dread how it will one day come crashing down on you. You live in an apartment that is so dumb and dead that it makes you a little crazy..."

Jelena Lengold is famous for her cat stories, and this is the beautiful story featured in this book.

"The cat was anxiously walking around the yard because we were disturbing her perfect July tranquility in every way and threatening to rob her basement hiding places. She went reproachfully from one to the other, wrapping herself around our legs, which, translated from her language, was a polite but firm request for us to calm down and stop making noise around the yard. What was wrong with yesterday, said the cat, when you all just lay in cloth chairs and read the newspapers? But no one paid any attention to the cat's remarks, so in the end, with a little angry snort, she went and sat under the thuja tree, in the shade, to watch from a distance the continuation of our unreasonable behavior. Even then, I knew that cats are, in a sense, much wiser than people. They know exactly when some things no longer depend on them, they withdraw, they give up trying to educate the world. But people don't. People always think that they can influence what bothers them, that it is their duty to do so as long as there is an iota of strength in them. They are not able, like cats, to hide in the shade and wait for the world to do something of its own."

This passage about fear was another of my favourites.

"Sometimes he would ask me if I wasn't afraid to walk alone in the city at night. Fear, I guess, was supposed to be a natural state of the world. Fear of loneliness, hunger, robbers, fear of appearing ridiculous and pathetic in front of those we care about, as well as in front of those we don't care about, because we still want them to think the best of us. Fear of elevators breaking loose and plunging us into the abyss. Fear of our own impotence. I didn't admit to any of that. And I didn't care. As I walked through the night, at the same time and in the same place, the night walked through me. I couldn't possibly explain it to Komar or anyone else, nor did I want to. The night had reason to fear me."

I once quit my job, took a year off, refused to pick the phone when it rang, and read for the whole day. This passage is how I felt. This is one of the reasons I love reading. We think our experiences are unique, and no one will be able to understand us even if we explain it to them, and them we read a book, and there is a passage in it which exactly explains our feelings and what we went through. It is amazing, beautiful, surreal.

"A man who becomes a true loner is usually not even aware that he has become so. He doesn't hate other people, he just doesn't need them. He prefers to hide in a shady part of the street, avoid crowds and passers-by. Sometimes he does not answer the phone for days because he is enveloped in silence. He prefers to spend the pale winter afternoons lying down, until barely noticeable movements betray him at night. He tells himself that one of these days he will call someone, go somewhere, and sometimes he actually does, but the whole time he's there, he's actually waiting to be alone again. A true loner is just as selfish as most other people, except that unlike others, he admits it to the morning mist that he has no need to share with anyone."

Have you read 'Giving Up' or other books by Jelena Lengold? What do you think about them?

[Irena · Rating 4 out of 5]

p. 130: Jedino nisi mogao da slušaš o bivšim ljubavnicima, nisi želeo da čuješ njihova imena jer bi ih to učinilo stvarnima, zanimalo te je samo gde su se, i koliko trajno, smestili u mojoj duši i da li me je zaboleo rastanak. Ako bih rekla da je ponešto bolelo - bolelo je i tebe. Nisi se uspoređivao s njima, jer si verovao da me niko nikada nije mogao voleti kako me ti voliš, ali želeo si da znaš da su sklonjeni u onaj deo svesti u kome držimo stari, odbačeni, nepotrebni namještaj, kog samo iz puke lenjosti ili lepog vaspitanjanismo još bacili na đubre.

[Nemanja · Rating 4 out of 5]

Koliko puta ste do sada već čuli ili možda i sami rekli "Nemoj da odustaješ"?
Najverovatnije XY puta. Ta već čuvena mantra koja se sinhronizovano ponavlja usadila je u nama osećaj da je odustajanje samo po sebi nešto krajnje loše, nešto apsolutno pogrešno, nešto što se ne sme ni dovesti u pitanje. Odustajanje je povezano sa integritetom, ako odustaneš automatski sebe degradiraš kako u svojim tako i u očima drugih. Ali da li je to zaista tako?
Odustajanja je veliki proces. Odustati od nekog ili nečeg najčešće je u funkciji nekakvog oslobađanja, skidanja nekog tereta sa svojih pleća.
Ali tokom odustajanja od neke osobe, neke obaveze ili pak samog sebe, sve ove reči zajedno u rečenici u čoveku stvaraju nekakav pritisak. Sličan nekakvom bremenu. Dolazi do borbe, moralnog i logičnog, dobrog i lošeg. Šta je ispravno? Odustajanje je teško, ali nekada, u nekim slučajevima ono je ipak ispravno.

Slično breme nosila je i glavna junakinja romana ,,Odustajanje". Junakinjina priča podeljena u tri različite životne dobi, i u svakoj je junakinja morala da bira između nečega, od nje se zahtevala neka odluka, neko odustajanje.

Upravo u tom celokupnom neimenovanom ambijentu gde ne znamo ni imena ljudi niti gradova, Jelena Lengold je stvorila jednu savršenu mogućnost da se svako od nas u nekom delu knjige pronađe, bez obzira na razlike.

Kroz junakinju, koja može biti bilo kod od nas, mi pokušavamo da raščlanimo i dođemo do zaključka da li je odustajanje samo po sebi ispravno, odnosno moralno. Koliko je ono dobro, a koliko pogrešno, koliko odustajanje samo po sebi utiče na nas, kao individue, a koliko na druge ljude. Ukratko roman ,,Odustajanje" nije samo priča o odustajanju, već o životu, odlukama, sećanjima i momentima koji utiču na naš život.
,,Odustajanje" je knjiga o izborima.

Autorku krasi jedan krajnje sugestivan način pisanja u kojem reći imaju svoje pravo značenje i gde nećete videti elemente neke stilske "kozmetike" teksta. Njen tekst je čist, sveden i jasan. Njene reći će vam dati jasnu sliku onoga što je imala na umu, bez nekog nepotrebnog ulepšavanja ili nagomilavanja, jer sve preko toga bi bilo da krajnje nepotrebno u prozi koju stvara Jelene Lengold.

[Ana Nešić · Rating 5 out of 5]

Porodična tragedija i sve što za njom ostaje, naslikani sa toliko života i istine. Čini mi se da oni sa srećnim porodičnim pričama neće uspeti da istinski dožive ovu knjigu.

[Јелена Рељић · Rating 5 out of 5]

Моћно!

[Зоран Филиповић · Rating 5 out of 5]

Веома нежно написана књига.

[Veni Petkova · Rating 5 out of 5]

Жестоко добра книга и авторка.

Смъртоносен договор, Предателство и още ...

Малко момиченце, след това пораснала жена, остава затворена за цял живот в тайните на брат си, на когото е обещала мълчание.
В дъното на сърцето й остава черна дупка. тревожен роман на Йелена Ленголд

Отдайте се на това, което не може да бъде променено, което ни кара да страдаме твърде много.
И ако не успеете, живейте с черна дупка в средата на сърцето, на която рано или късно ще трябва да посветим живота си.

„Нищо не ви подготвя за това колко бързо минава животът. Тичаш през дните, дълго време си убеден, че предстои нещо много важно. И че тежестта, която носите със себе си, трябва да изчезне в някакъв момент по пътя: ще се стопи, точно като калните снежни преспи по тротоара, веднага щом изгрее първото слънце на март."

Малко момиче е принудено от майка си да последва в живота по-големия си брат с надеждата, че нейното присъствие ще го накара да се държи по-разумно – и това ще позволи на майката да научи повече за поведението на сина си. Вместо това, в скитанията им, в онези дни далеч от дома, брат и сестра си дават клетва /обет за вечно мълчание, която ги обвързва и задължава да мълчат, и да не предават своите действия и постъпки, които извършват или смятат да извършат
Възелът почти се разплита, загатвайки, по който Йелена Ленголд плъзга въжето, което ще окове завинаги нейната героиня: малкото момиче, а след това и жената. Това ни държи в напрежение, очакване и следене на историята им докрай. Героинята ще се бори да избяга отбсвоята ненавист към живота, но дали ще успее.
На пръв поглед стегнато-сух роман, който не оставя място за надстройки, който отива направо към суровия център на съществуването. Писането не следва емоции, не им дава превес, а е омесено от тях.
Един огромен синтаксис на душата.

Сполейри 👇
Братът мечтае и обещава на сестра си бягство в големия град, бащата непрестанно му търси работа, но в последствие се отказва.
Майката се разболява и умира. Бащата има тайна, която семейството открива.

Смъртта на майката, ден след ден, изостря отношенията между баща и син - тласка вече много младата жена в затворена самота, в която се чувста сигурна първоначално, ноюпо-късно се чувства безсилна и неспособна да промени ситуацията около себе си.

" — Защото майка ми винаги е знаела какво да прави с тях двамата. Докато не остане нищо за правене – и тази нощ завършва детството на нашия неназован герой. "
Из първата част

Разделен на три сцени, романът проследява героинята в нейната младост и зрялост.
Най-накрая среща големия град и една възможна свобода. Но и свобода, която я плаши. Намира в младостта си „непоносимо мърморене, хор от трепетни заплашителни гласове”.
Тя открива и разбира, че е станала самотница и че нейната съдба е да напусне места и хора. Усещаме в стройната и плътна проза на Йелена Леголд тътена от първото бягство, след като тя и брат й се озовават на ръба. И без баща.

Да отхвърлиш зависимостта, която струва толкова много за детето, означава да затвориш възможностите, които животът предлага в тясно пространство със себе си. Това означава да останеш на ръба на спомените, между репресиите и внезапните разкрития. Това също означава да търсиш магически и мистериозни срещи, които не успяват да захранят нуждата от топлина.

Мъжът със сивия шлифер, унгарският поет, мъжът на бара, са все фигури, които прекарват времето си в мъглива временна реалност.
Най-ярката реалност е тази на сънищата, страшните сънища и нощните пътувания до приказни места.

И тогава, когато и брат ѝ умира, когато вътрешната самота се отразява в една също празна външна среда, тогава, когато неописуемото вече не може да навреди на никого - изграждането на нормален живот става несигурно, и не ѝ да достигне цялост.

Тогава неизбежно ще дойде неизбежното. Това решение, което винаги е било винаги там, готово да излезе наяве.
Онова "взискателно, осакатено чувство за минало, което продължава да циркулира във вените ни, докато се правим на възрастни".

[Jovana Goblin · Rating 5 out of 5]

Godina nije daleko odmakla, a ja već znam da će mi Jelena Lengold biti najveće ovogodišnje otrkiće. Savršeno.

"Baš ništa vas ne pripremi na to koliko brzo mine život. Projurite kroz svoje dane, veoma dugo uvereni da nešto važno tek dolazi. I da će onaj teret koji sa sobom nosite nestati, negde usput. Da će se rastopiti, onako kako se rastope blatnjave naslage snega na pločniku, čim stigne prvo martovsko sunce. Da ćete zaboraviti i ostaviti za sobom onaj teški oblak od kog vas decenijama svladava umor. Da će se izgubiti šumovi koji ispunjavaju sobu čim padne mrak i navaljuju se na vas u besmislu vašeg stana, koji bi, zar ne, trebalo da bude vaš odraz. Ali tu oko vas su samo ceduljice i zabeleške, prate vas kroz život kao neka odana bića a ne pomažu baš ništa. Šolja čaja ostaje na mestu gde ste je i ostavili. Gomila pošte se uvećava i sve što možete učiniti jeste da strahujete kako će se jednog dana sručiti na vas.
Živite u stanu koji je do te mere nem i mrtav da vas već pomalo čini ludim. Osluškujete astmatično disanje cevi u zidovima, jecaje parketa pod svojim nogama – replike svih zvukova koje biste i sami mogli ispuštati, kad bi to ikoga zanimalo. Prođete kroz život čekajući da se ona stisnuta pesnica raširi, da se noć približi kraju, i istovremeno osluškujući zveckanje posuđa iz neke kuhinje čija su vrata ostala zauvek otvorena, zaboravljena. Svi su iz te kuće odavno otišli, a vrata za sobom nisu zatvorili. Utrošite godine u premišljanju da priđete tim vratima. Čeprkate po krhotinama i fragmentima, jer razumnijeg posla nemate, iako zavaravate sve druge da znate šta radite. Na kraju postanete arheolog iskopina koje ste pronašli u svom mozgu, svega onoga što je ostalo sačuvano nakon jedne eksplozije. Preturate po tim parčićima preostalim u pamćenju, povremeno vam se pričini da čujete neki udaljeni smeh iz vrtova, povremeno nečiji uzdah ili zvuk automobila, čujete kako kamičci škripe na pošljunčanoj stazi, ili čujete psa koji laje na putu – ali kad se zaista udubite, jasno vam je da je eksplozija bila toliko jaka da zapravo nije za sobom ostavila ništa što bi se dalo sastaviti.
Pomirite se sa činjenicom da nemate baš mnogo prijatelja, razmišljate o sebi u prošlom vremenu, na takav način volite, hodate, unosite hranu u usta, do te mere se udaljite od svih drugih vremenskih oblika, da čak i kada hodate nekim hotelskim hodnikom, recimo, iznenadi vas saznanje da vas drugi ljudi primećuju i uljudno zaobilaze. Prirodnije bi vam bilo da ste već otišli s tog mesta na kom se upravo nalazite.
Neumorno sedite ispred televizora posmatrajući kako se svet menja, ne pitajući vas za mišljenje, i pritom osećate u sebi onaj mali crveni plamen, koji je tu od početka. Sačuvali ste ga, prolazeći kroz detinjstvo, kroz mladost, kroz sve svoje groteskne borbe, verujući da je on tu upravo zato što će vam jednog dana biti potreban. Koliko ste samo volje utrošili da održavate taj plamen! I koliko puta je malo falilo da se ugasi.Treperili ste nad njim tolike godine. Otklanjali ste nesporazume, niste dovodili u pitanje ljude i maske i bestijalne razgovore, sve zbog njega. Čekali ste da nemir prođe. Razvili ste predusretljivost, prilagodili ste artikulaciju, pokazivali ste blagonaklonost i zainteresovanost, sve s tom nadom. Da će doći dan kad će teret nestati, i kad će se onaj plamen ispostaviti kao koristan. Verovali ste u iznenadni slap svetlosti. Sreća, nada, sloboda. Sve te reči od kojih se može obnevideti. Čekali ste ih. Verovali ste da ste u pravu što tako činite."

[Marijana Lazic · Rating 3 out of 5]

Između 3 i 4 zvezdice.

Tragedija jedne porodice ispričana iz ugla jedne devojčice, devojke a potom i žene. O ožiljcima koji ostaju u nama, o tajnama zguranim pod tepih, o neuspešnom bežanju od sebe.

Delo je podeljeno u tri celine u zavisnosti od životnog doba protagonistkinje. Prvi deo priča devojčica i taj deo je zaista jedno savršenstvo. Tako nevina, iskrena, nežna, kratkih rečenica koje se bukvalno mogu opipati i pomirisati. Tako neodređena, a opet tako bliska.

Drugi deo mi već nije tako legao. Mogla sam da razumem da neko posle okrnjenog detinjstva mora imati takvu gorku mladost, ali ipak se nisam približila junakinji.

Treći deo, koji priča zrela žena, vratio me je na kolosek. Bio je mističan, oštar i težak, ma odličan, ali subjektivno ipak u senci prvog dela.

[Sasa Andjelkovic · Rating 4 out of 5]

Jelena odlicno pise, pojedine recenice su remek dela sama za sebe, jednostavne, lepe i sa pravom dozom mistike.
Prvi deo je o tuznoj sudbini devojcice. I taman kad osetio da ide dublje u patetiku i kada sam odlicio da Odustanem od daljeg citanja, Jelena je presla u drugi deo.
U drugom delu me je zavodila, nudila se na tajanstven nacin. I to zavodjenje je prestalo kada se udala za mene u trecem delu. Opet je na momente krenula patetika, i taman kad sam hteo da Odustanem od daljeg citanja, Jelena je objasnila Odustajanje u kosmickom znacenju. Vesta i korak ispred mene.

Od ovakve knjige sam ocekivao inteligentniji i kreativniji kraj, jer ova prica to zasluzuje. Zbog toga i cetvorka, u ovom slucaju niska ocena.

[Marina]

4.5

[Gabriella Cosmo · Rating 5 out of 5]

Crea dipendenza