What do you think?
Rate this book
Prodajem odličja, prvi vlasnik
Finalist nagrade Tportala za najbolji roman 2009. godine.
Međurečanov roman odlikuje rijetka vještina (filmskog) kadriranja i logika pripovijedanja u kojoj je uspostavljena gradacija trauma na svakoj od etapa puta glavnog junaka. Doista je riječ o iznimno dobro i odmjereno napisanom prvijencu koji gotovo nema klasičnih dječjih boljki. (Jagna Pogačnik, Jutarnji list)
Ova je knjiga važna za našu zbilju, ne samo zbog njene neosporne literarne kvalitete nego i zbog toga što govori istinu neovisno o bilo kakvoj modi ili ideologiji. Ova se knjiga čita doslovce u dahu, zarazna je njena autentičnost, jezična reduktivnost i prirodnost dijaloga. Blago rečeno - stil je odličan! (Ivica Prtenjača, Globus)
Ovo djelo u tradiciji antiratnog romana nastoji još jednom pokazati živote ljudi koji su, prema riječima autora, izašli iz rata, ali on nije izašao iz njih. (Mašenjka Bačić, Slobodna Dalmacija)
Prodajem odličja, sve u svemu, solidan je naslov u okvirima književnosti koja se legitimira onim eluzivnim pojmom „autentičnosti“, ovdje osnažene ratnom biografijom autora, i žestoko grebe po temama koje u glavnoj struji javnog govora i dalje, razumljivo, drže primat fundamentalnih nacionalnih trauma. Ožiljci koje pritom ostavlja, međutim, nisu naročito duboki. (Boris Postnikov, Zarez)
Međurečanov roman odlikuje rijetka vještina (filmskog) kadriranja i logika pripovijedanja u kojoj je uspostavljena gradacija trauma na svakoj od etapa puta glavnog junaka. Doista je riječ o iznimno dobro i odmjereno napisanom prvijencu koji gotovo nema klasičnih dječjih boljki. (Jagna Pogačnik, Jutarnji list)
Ova je knjiga važna za našu zbilju, ne samo zbog njene neosporne literarne kvalitete nego i zbog toga što govori istinu neovisno o bilo kakvoj modi ili ideologiji. Ova se knjiga čita doslovce u dahu, zarazna je njena autentičnost, jezična reduktivnost i prirodnost dijaloga. Blago rečeno - stil je odličan! (Ivica Prtenjača, Globus)
Ovo djelo u tradiciji antiratnog romana nastoji još jednom pokazati živote ljudi koji su, prema riječima autora, izašli iz rata, ali on nije izašao iz njih. (Mašenjka Bačić, Slobodna Dalmacija)
Prodajem odličja, sve u svemu, solidan je naslov u okvirima književnosti koja se legitimira onim eluzivnim pojmom „autentičnosti“, ovdje osnažene ratnom biografijom autora, i žestoko grebe po temama koje u glavnoj struji javnog govora i dalje, razumljivo, drže primat fundamentalnih nacionalnih trauma. Ožiljci koje pritom ostavlja, međutim, nisu naročito duboki. (Boris Postnikov, Zarez)
139 pages, Paperback
First published January 1, 2008
37 people want to read
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 8 of 8 reviews
October 23, 2022
Dinamično, mračno, uvjerljivo,.... odlično!
March 13, 2022
Robert Međurečan: Prodajem odličja, prvi vlasnik, nakladnik Konzor Zagreb, 2008.,136 stranica
Robert Međurečan (1969.) dragovoljac je Domovinskog rata koji je već prvim romanom Prodajem odličja, prvi vlasnik (2008.) ušao u finale t portalove nagrade za roman godine. Drugi roman Kad jaganjci utihnu u Zdihovu (2011.) također je bio vrlo zapažem, ali u „slobodno vrijeme“ autor je radio razne poslove – bio je prodavač auto dijelova, knjiga, promijenio je petnaestak firmi i četrdesetak poslova (podatci iz 2016.). Idejni je začetnik glazbenog sastava Rasputin Orchestra koji je prvi nastup imao 19. svibnja 2016. godine. Od 2018. godine živi u Münchenu.
Viktoru Bošnjaku, tridesetpetogodišnjem perspektivnom odvjetniku i bivšem branitelju, manji incident na parkiralištu suda postaje okidač za suočavanje sa samim sobom, sa teretom koji nosi iz vremena Domovinskog rata.
Viktor kreće na put tražeći iskupljenje i oprost, put koji će ga provesti Lijepom našom, put na kojemu će susresti razne ljude, „naše” i „njihove”, put tijekom kojega će se prisjećati ratnih dana, pogotovo onog petka 13. prosinca 1991. godine koji ga je zatekao na rijeci Kupi na ugodnih minus petnaest celzijevaca.
CITAT:
Psihiću je prvi puta otišao prisilno. Na jednom je predbožićnom domjenku izmlatio tipa koji se pred ženama kurčio ratnim podvizima. Viktor je po njegovom pričanju odmah znao da tip puške nije vidio. Vrijeđalo ga je to trkeljanje. Sjetio se Dede i Siniše i poginulih momaka. Sjetio se Nenada Simića...U trenu mu se smračilo. Murija je došla u zadnji čas, Viktor je tipu već utapao lice u zdjeli sa tartarom.
Nasrnuo je i na murjake. Završio je u Vrapču. Datum nemilog događaja, prosinac, trinaesti. Točno godina dana nakon poraza na Kupi...
Ovaj dio romana podsjetio me je na roman Andrésa Neumana Lom (Hena com, 2019.) u kojem gospodin Watanabe gorko zaključuje kako hibakushe to više pričaju o svojim iskustvima što su više bili udaljeni od mjesta eksplozije (hibakusha – osoba koje je preživjela jednu od dvije atomske bombe, Hiroshima 6. kolovoza 1945., Nagasaki 9. kolovoza 1945.). Tako je nekako i ovdje, o proživljenom tijekom Domovinskog rata najmanje pričaju oni koji su najgore prošli, ostali se busaju u prsa junačka, uključujući tajničice koje su sred Zagreba šetale s pištoljima na gotovs dok je vojska bila naoružana do zuba neispravnim puškama M-48.
Zapovjednik Božo poludio je što se vojska povukla sa položaja koji je bio idealan za borbu – ispred neprijatelj, iza leđa ledena Kupa, brigada na čistini. Viktor mu nije ostao dužan.
CITAT:
Ma, poserem se ja na tebe i na tvoje zapovjedništvo! Kurčev si ti zapovjednik? Dok ti vojska krvari preko Kupe, ti ovdje griješ guzicu, ti i ona pijandura Dundo, mater vam jebem! I još imaš obraza govoriti o žrtvama.
Tog dana na Kupi je živote ostavilo 68 ljudi (ne znam da li su uračunati nestali, oni koji nisu pronađeni do dana današnjeg).
CITAT:
Koliko prostora treba da se ukopa šezdeset osam tijela? Oveći proplanak. Cijela livada.
Roman Prodajem odličja, prvi vlasnik za mene je posebno emotivan, moj dečko bio je u toj brigadi istoj onoj o kojoj su mediji izvještavali kako je posebno formirana i obučena za najteže zadatke. Ma, zamisli vojne obuke, dečki su mobilizirani 1. prosinca 1991., 11. prosinca po Zagrebu se pričalo i znalo kuda šalju brigadu, a vojska pojma nije imala. Od pojačanja koje je trebalo stići nije bilo ni traga ni glasa, preživjeli su shvatili kako su bili samo topovsko meso.
Ima u romanu duhovitih dijaloga, tragikomičnih scena, nije to samo bajanje o ratnim uspomenama i traumama, ali boli, jako boli sve to što se događalo, sve ono što su ljudi prolazili, bez obzira bili oni dobrovoljci ili su mobilizirani. Sam kraj romana mrvicu mi je nejasan, ali iščitavati ću roman dok ne shvatim, naručila sam ga za sinove, moraju znati kako se moglo dogoditi da ih nikada ne bude. Tata im ne priča o ratu, samo jednom ih je pozvao da vide na televiziji snimku prvog postrojavanja brigade, ali čuli su i komentar kako je brigada izgubila tu bitku na Kupi, zvučalo je kao svojom krivnjom, kukavičlukom, nesposobnošću.
Pitala sam supruga poznaje li Roberta Međurečana, ne poznaje ga, ne sjeća se, pitala sam ga želi li pročitati roman, odgovorio je kako on nema što tu čitati, bio je tamo. Ispričao mi je samo zgodu kako su prilikom smjene straže dva pijana balavca htjela pucati u pancirku koju mu je otac donio na bojište, tek toliko da vide zadržava li metke. Dečki su zamislili pucati dok je pancirka na njemu. Sa 28 godina bio je među starijima, uspio ih je otpiliti. Što ja imam tu čitati?, pitao je i otišao iz sobe.
Pročitajte ovaj roman, nešto je fikcija, puno je hladna zbilja, odlično je napisan, uostalom nominiran je za svekolike književne nagrade i nije dobio niti jednu. Podsjeća li ikoga na jedan noviji roman drugog autora?
Svim dečkima koji su preživjeli Kupu 13. prosinca 1991. godine želim sretan rođendan ma gdje bili i za koliku mizeriju od plaće radili.
Robert Međurečan
#Prodajemodličjaprvivlasnik
#Konzor
Robert Međurečan (1969.) dragovoljac je Domovinskog rata koji je već prvim romanom Prodajem odličja, prvi vlasnik (2008.) ušao u finale t portalove nagrade za roman godine. Drugi roman Kad jaganjci utihnu u Zdihovu (2011.) također je bio vrlo zapažem, ali u „slobodno vrijeme“ autor je radio razne poslove – bio je prodavač auto dijelova, knjiga, promijenio je petnaestak firmi i četrdesetak poslova (podatci iz 2016.). Idejni je začetnik glazbenog sastava Rasputin Orchestra koji je prvi nastup imao 19. svibnja 2016. godine. Od 2018. godine živi u Münchenu.
Viktoru Bošnjaku, tridesetpetogodišnjem perspektivnom odvjetniku i bivšem branitelju, manji incident na parkiralištu suda postaje okidač za suočavanje sa samim sobom, sa teretom koji nosi iz vremena Domovinskog rata.
Viktor kreće na put tražeći iskupljenje i oprost, put koji će ga provesti Lijepom našom, put na kojemu će susresti razne ljude, „naše” i „njihove”, put tijekom kojega će se prisjećati ratnih dana, pogotovo onog petka 13. prosinca 1991. godine koji ga je zatekao na rijeci Kupi na ugodnih minus petnaest celzijevaca.
CITAT:
Psihiću je prvi puta otišao prisilno. Na jednom je predbožićnom domjenku izmlatio tipa koji se pred ženama kurčio ratnim podvizima. Viktor je po njegovom pričanju odmah znao da tip puške nije vidio. Vrijeđalo ga je to trkeljanje. Sjetio se Dede i Siniše i poginulih momaka. Sjetio se Nenada Simića...U trenu mu se smračilo. Murija je došla u zadnji čas, Viktor je tipu već utapao lice u zdjeli sa tartarom.
Nasrnuo je i na murjake. Završio je u Vrapču. Datum nemilog događaja, prosinac, trinaesti. Točno godina dana nakon poraza na Kupi...
Ovaj dio romana podsjetio me je na roman Andrésa Neumana Lom (Hena com, 2019.) u kojem gospodin Watanabe gorko zaključuje kako hibakushe to više pričaju o svojim iskustvima što su više bili udaljeni od mjesta eksplozije (hibakusha – osoba koje je preživjela jednu od dvije atomske bombe, Hiroshima 6. kolovoza 1945., Nagasaki 9. kolovoza 1945.). Tako je nekako i ovdje, o proživljenom tijekom Domovinskog rata najmanje pričaju oni koji su najgore prošli, ostali se busaju u prsa junačka, uključujući tajničice koje su sred Zagreba šetale s pištoljima na gotovs dok je vojska bila naoružana do zuba neispravnim puškama M-48.
Zapovjednik Božo poludio je što se vojska povukla sa položaja koji je bio idealan za borbu – ispred neprijatelj, iza leđa ledena Kupa, brigada na čistini. Viktor mu nije ostao dužan.
CITAT:
Ma, poserem se ja na tebe i na tvoje zapovjedništvo! Kurčev si ti zapovjednik? Dok ti vojska krvari preko Kupe, ti ovdje griješ guzicu, ti i ona pijandura Dundo, mater vam jebem! I još imaš obraza govoriti o žrtvama.
Tog dana na Kupi je živote ostavilo 68 ljudi (ne znam da li su uračunati nestali, oni koji nisu pronađeni do dana današnjeg).
CITAT:
Koliko prostora treba da se ukopa šezdeset osam tijela? Oveći proplanak. Cijela livada.
Roman Prodajem odličja, prvi vlasnik za mene je posebno emotivan, moj dečko bio je u toj brigadi istoj onoj o kojoj su mediji izvještavali kako je posebno formirana i obučena za najteže zadatke. Ma, zamisli vojne obuke, dečki su mobilizirani 1. prosinca 1991., 11. prosinca po Zagrebu se pričalo i znalo kuda šalju brigadu, a vojska pojma nije imala. Od pojačanja koje je trebalo stići nije bilo ni traga ni glasa, preživjeli su shvatili kako su bili samo topovsko meso.
Ima u romanu duhovitih dijaloga, tragikomičnih scena, nije to samo bajanje o ratnim uspomenama i traumama, ali boli, jako boli sve to što se događalo, sve ono što su ljudi prolazili, bez obzira bili oni dobrovoljci ili su mobilizirani. Sam kraj romana mrvicu mi je nejasan, ali iščitavati ću roman dok ne shvatim, naručila sam ga za sinove, moraju znati kako se moglo dogoditi da ih nikada ne bude. Tata im ne priča o ratu, samo jednom ih je pozvao da vide na televiziji snimku prvog postrojavanja brigade, ali čuli su i komentar kako je brigada izgubila tu bitku na Kupi, zvučalo je kao svojom krivnjom, kukavičlukom, nesposobnošću.
Pitala sam supruga poznaje li Roberta Međurečana, ne poznaje ga, ne sjeća se, pitala sam ga želi li pročitati roman, odgovorio je kako on nema što tu čitati, bio je tamo. Ispričao mi je samo zgodu kako su prilikom smjene straže dva pijana balavca htjela pucati u pancirku koju mu je otac donio na bojište, tek toliko da vide zadržava li metke. Dečki su zamislili pucati dok je pancirka na njemu. Sa 28 godina bio je među starijima, uspio ih je otpiliti. Što ja imam tu čitati?, pitao je i otišao iz sobe.
Pročitajte ovaj roman, nešto je fikcija, puno je hladna zbilja, odlično je napisan, uostalom nominiran je za svekolike književne nagrade i nije dobio niti jednu. Podsjeća li ikoga na jedan noviji roman drugog autora?
Svim dečkima koji su preživjeli Kupu 13. prosinca 1991. godine želim sretan rođendan ma gdje bili i za koliku mizeriju od plaće radili.
Robert Međurečan
#Prodajemodličjaprvivlasnik
#Konzor
October 19, 2022
Knjigu mi je preporučila draga prijateljica, a njoj ju je preporučio Zoran Žmirić. Ja ove preporuke samo šaljem dalje, isplati se.
“A kad ga pitaju kako mu je bilo u ratu moli ih da mu vjeruju da u stvari ne žele znati. U šutnji je manje štete.”
“Uvijek sam se pito šta ostane kad čovjek umre. Ništa. Gnjilo se meso zakopa, a iznad se postavi kamenčuga s imenom, i to je to… Di je tu život? Crtica između rođenja i smrti, jarak u mramoru.”
“Za početak,treba odabrati pravi način da se ubiješ. Žile režu još samo nesretni pubertetlije i cure ostavljene u drugom stanju. To je ispod tvog nivoa. Ti si ratnik, a ratnici se ubijaju oružjem. Možeš li zamisliti da samuraj popije otrov umjesto da si razreže trbuh.”
“A kad ga pitaju kako mu je bilo u ratu moli ih da mu vjeruju da u stvari ne žele znati. U šutnji je manje štete.”
“Uvijek sam se pito šta ostane kad čovjek umre. Ništa. Gnjilo se meso zakopa, a iznad se postavi kamenčuga s imenom, i to je to… Di je tu život? Crtica između rođenja i smrti, jarak u mramoru.”
“Za početak,treba odabrati pravi način da se ubiješ. Žile režu još samo nesretni pubertetlije i cure ostavljene u drugom stanju. To je ispod tvog nivoa. Ti si ratnik, a ratnici se ubijaju oružjem. Možeš li zamisliti da samuraj popije otrov umjesto da si razreže trbuh.”
November 1, 2023
O ovoj vam knjizi nisam nikada pricala. Razlog je jednostavan, odlozila sam je. U jeku citalacke krize jednostavno me je smarala i morala sam je spustiti. Svi znate koliko volim antiratnu tematiku, ali uz najbolju volju nije islo. Cinilo mi se previse mlako i nisam se stopila s pricom. Sto je najgore, za sve sam krivila autora.
Nakon razgovora sa par frendova koji su ovu knjigu procitali i njihovog uvjerenja kako je ovo sjajna prica, pocela sam sumnjati u sebe. Mozda sam prenaglila? Nije moguce da apsolutno svim ljudima cije misljenje cijenim knjiga je top, a samo meni ne?
I uzeh ju ponovno u ruke. Ovo je dame i gospodo, prvi pokajnicki osvrt u povijesti. Rijetki su koji ce ovo dozivjeli.
Viktor Bošnjak ugledni je odvjetnik koji sa svojom suprugom Olgom vodi naoko savrsen zivot. Ono sto nije savrseno u njegovom zivotu je PTSP s kojim se bori i mucno sjecanje na Nenada Simića, decka od 17. godina kojeg je nenaoruzanog ubio. Vodjen kajanjem, Viktor krece za Vukovar pronaci Nenadove roditelje i vratiti im njegovu osobnu iskaznicu koju je onda uzeo sa mrtvog tijela.
Prodajem odličja je izuzetno intrigantan roman koji progovara o tome kako je vecini dragovoljaca kada su se vratili kuci sa fronta. To nije nesto sto se cita s pola paznje jer se onda ni ne dozivi sva jacina koju posjeduje. Upravo sam Međurečanu zamjerala u prvom citanju distanciranost od price, ne cackanje po rani dovoljno da prokrvari i sjedne na papir kako bi trebala. Sad vidim da nisam razumjela kamo je isao i da sam trebala procitati do kraja dok se prica ne poslozi. Sretna sam sto sam mu se vratila.
Nasli smo se u svoj muci koju opisuje, u svim patnjama koje se osjete i svim sudbinama, koje ovakve, cak ni za film ne bi covjek napisao.
Bas mi je drago sto sam se vratila ovoj knjizi. Nemate pojma koliko :)
Nakon razgovora sa par frendova koji su ovu knjigu procitali i njihovog uvjerenja kako je ovo sjajna prica, pocela sam sumnjati u sebe. Mozda sam prenaglila? Nije moguce da apsolutno svim ljudima cije misljenje cijenim knjiga je top, a samo meni ne?
I uzeh ju ponovno u ruke. Ovo je dame i gospodo, prvi pokajnicki osvrt u povijesti. Rijetki su koji ce ovo dozivjeli.
Viktor Bošnjak ugledni je odvjetnik koji sa svojom suprugom Olgom vodi naoko savrsen zivot. Ono sto nije savrseno u njegovom zivotu je PTSP s kojim se bori i mucno sjecanje na Nenada Simića, decka od 17. godina kojeg je nenaoruzanog ubio. Vodjen kajanjem, Viktor krece za Vukovar pronaci Nenadove roditelje i vratiti im njegovu osobnu iskaznicu koju je onda uzeo sa mrtvog tijela.
Prodajem odličja je izuzetno intrigantan roman koji progovara o tome kako je vecini dragovoljaca kada su se vratili kuci sa fronta. To nije nesto sto se cita s pola paznje jer se onda ni ne dozivi sva jacina koju posjeduje. Upravo sam Međurečanu zamjerala u prvom citanju distanciranost od price, ne cackanje po rani dovoljno da prokrvari i sjedne na papir kako bi trebala. Sad vidim da nisam razumjela kamo je isao i da sam trebala procitati do kraja dok se prica ne poslozi. Sretna sam sto sam mu se vratila.
Nasli smo se u svoj muci koju opisuje, u svim patnjama koje se osjete i svim sudbinama, koje ovakve, cak ni za film ne bi covjek napisao.
Bas mi je drago sto sam se vratila ovoj knjizi. Nemate pojma koliko :)
July 22, 2020
Majstorska kritika rata i postratne Hrvatske. Čita se sa knedlom baš kao Žmirićev Pacijent. Tako slični, a opet tako različiti. Žmirićev pacijent nije nastavio normalan život nakon povratka s fronte. Viktor je uspješan mladi odvjetnik kojem se vraćaju scene s ratišta. Hipsterski PTSP-ovac s grižnjom savjesti koji jednog dana krene u potragu za članovima obitelji zadnje osobe koju je u ratu ubio. Na tom putovanju prolazi nekadašnjim ratištima i prisjeća se teških trenutaka. Skidam kapu svima koji ostanu imalo normalni nakon svih tih sranja.
July 21, 2021
Mislila sam da me nakon Žmirićevog Pacijenta više ništa ne može toliko oduševiti i potresti na temu Domovinskog rata ali sam se očito prevarila. Jednostavan stil, kojim je knjiga pisana, vam neda stati s čitanjem. Priče se nadovezuju jedna na drugu. U trenutku kada se opustite i naviknete na ležernost štiva, autor vas iznenadi i šokira do te mjere da staneš i promisliš prije nego nastaviš.
October 10, 2022
Vrlo dobar (anti)ratni roman, neke stranice je bilo teško i mučno čitati. Ironija iz naslova prati cijelu radnju.
June 27, 2025
E, da....
Displaying 1 - 8 of 8 reviews