Las versiones de Rodríguez Adrados y de Ferraté nos permitieron volver a ver Teognis como poeta, y eso es lo que Juan Manuel Rodríguez Tobal se propone y consigue aquí: que un poeta de corpus como éste, del que nos quedan sólo unos mil cuatrocientos versos, resulte inteligible para el lector de la postmodernidad, que, como el propio Teognis en la suya, asiste a una crisis y cambio de valores que permiten establecer ciertas similitudes entre aquella época y la nuestra: las mismas que el joven Alberti descubría en Lope, y las mismas que, en todo interregno histórico, se suelen producir.
Onaj ko misli da je Heraklit najmračniji antički duhovnjak vjerovatno nije imao priliku da se susretne sa pretečom svih lirskih žalopojaca. Teognidovi stihovi isijavaju mizantropijom, pesimizmom i fatalizmom, tipičnim osobinama duševnog plemstva svih vremena. Takav pogled na svijet se jednim dijelom može protumačiti kao reakcija na njegovu životnu sudbinu - iako aristokrata, dobar dio života je proveo kao izgnanik, u velikom siromaštvu. Teognidov odnos prema puku, zaslužnom za njegova prisilna potucanja po svijetu, najbolje približavaju sljedeći stihovi: Na šupljoglavu svjetinu ded' nogom stupi i badljom oštrim je bij, jarmom joj teškim sapinji vrat, dok je sveukupna pjesnikova mrakozofija najbolje dočarana na ovom mjestu: Od sveg za pozemljare najbolje jeste ne biti rođen i ne ugledat' zrake žarkoga sunca; kad već se rodi što brže Hadu kroz vrata proći i ležati duboko sasvim pod crnom zemljom. Sa druge, malo svjetlije i manje lične strane, elegije su napisane u duhu hesiodovskog Weltanschauung-a, koji je najviše pažnje pridavao moralnim vrijednostima i praktičnim uputstvima (takozvana gnomska poezija). Među izrekama koje veličaju tradicionalne helenske vrline poput pravednosti, postojanosti ili umjerenosti, nalazimo i one koje se u nešto izmjenjenom obliku mogu pronaći i u našim narodnim umotvorinama (npr. U dobru se ne ponesi, u zlu sebe ne poništi). A u skladu sa prostorno-vremenskim duhom je i prisutnost prijatelja Kirna kome se sve te životne lekcije upućuju. Stihovi su prilično repetitivni, neki se čak doslovno ponavljaju, a ima i onih koji se pripisuju drugim pjesnicima poput Mimnerma ili Solona.
Izdanje je jako slatko, ali u oči upada to što je za boju korica odabrana zelena. Uzimajući u obzir kompletnu Teognidovu ličnost, odabir modro plave ili uljez crne bio bi daleko prikladnije rješenje.
P.S. Ne susreće se tako često pjesnik koji slavi nebitak, tako da Teognidova poezija definitivno nije za svačiji želudac!
poeziju ovog grčkog elegičara oslikavaju duševno talasanje i životna nepredvidivost, sa pijanstvom i pesimizmom kao lijekom. život je prolazan, i teognid upravo ističe taj momenat kod čovjeka, ali s ponosom gravitira ka umjerenom dionizijskom - da se pjeva i igra uz peone, no, pak, sačuvati razum, uspješnost i ljepotu. odnekud je moralo početi filozofiranje o vrlini, a potreba za mjerom je došla od potrebe za prekomjernim nasladama - da li su ove pojave linearne ili ne?