I život je multimedijalna pojava, rekao je u jednom od svojih intervjua Goran Tribuson. A kada taj život, u vremenima što će se pamtiti po zlu, počinje gubiti obrise realnosti, onda ga se mora opisati najprikladnijim riječima, jezikom što svojom atmosferom podsjeća na šutnju. Tribuson je u priču smještenu u prostor Istočne Slavonije, ugradio iskustva rada na premijernoj fantastici. Neki putnički vlak koji, na samom početku rata, klizi prema prostoru na kojem su crne arabeske rasprostrte po snijegu, neki luzer s čije povijesti bolesti blijedi dijagnoza, neka zemlja koja se pretvorila u pravi raj za trgovce starim željezom, neke pjesme u kojima dominiraju riječi kao što su konji, ratnici, krv, smrt, barut i blato, sve to iscrtava pravu kafkijansku atmosferu. A u nju se, ionako, zvukovi i boje još dodatno sami upisuju. Priča je to o danima u kojima se s jednog prozora mogao vidjeti kaos i besmisao, a s drugog smislen oblik božanske patnje. Tribusonov se Sanatorij tek danas, kada je ratna priča temeljena na dokumentima iza nas - a šesnaest godina od prvoga izdanja - može primati u bogatstvu ponuđenih značenja.
Diplomirao je i magistrirao (filmolgija) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratke priče počinje objavljivati početkom 1970-ih godina 20. stoljeća u prvom valu tzv. fantastičara (Zavjera kartografa i Praška smrt), da bi se postupno opredijelio za žanrovsku prozu. Kritika je odmah uočila Tribusona kao najtipičnijeg predstavnika hrvatskih borgesovaca koji prvi među brojnima u toj struji postiže punu autorsku zrelost. Postupno napušta fantastiku, ali zadržava interes za srednjoeuropsku ikonografiju i težnju prema okultnome, što se očituje u njegovim romanima Snijeg u Heidelbergu, Čuješ li nas, Frido Štern (u cjelokupnom autorovom opusu jednom od najboljih njegovih djela), te Ruskom ruletu. Daljnji i brojni Tribusonovi romani dijele se na autobiografske i generacijski obilježene, mahom s temom iz zavičajnoga Bjelovara te analizom popkulturne mitologije svakidašnjice sedamdesetih godina (Polagana predaja, Povijest pornografije). U tu skupinu spadaju i dvije knjige autobiografskih eseja Rani dani (1977.) i Trava i korov (1999.). Drugi ciklus čine brojni Tribusonovi kriminalistički romani Zavirivanje , Siva zona, Noćna smjena i drugi, kojih je glavni junak bivši policajac Nikola Banić. Tim je romanima, uz one Pavla Pavličića, stvorio opus prihvaćen i od stručne kritike i od najšire čitateljske publike.
Dugogodišnji je urednik u Školskoj knjizi, redoviti je profesor filmskoga scenarija na Akademiji dramske umjetnosti. Od 2000. godine suradnik je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Razreda za književnost, a u lipnju 2008. godine postaje redoviti član Akademije.
Goran Tribuson never disappoints and this novel is no exception. Sanatorium was a very interesting novel and I enjoyed reading it. That being said, this novel with touches of fantastical is quite unusual both its its form and themes. At times its ambiguity felt a bit too much for me and I felt lost in it. However, it is still a novel I would recommend.
Tribuson me dosad još nije razočarao pa tako ni ovim romanom. Glavni lik kojeg je i više nego malo patetičan, svojevrstan antijunak u svijetu antijunaka. Sve je zbunjujuće, radnja počinje i priče se isprepleću, ali se ne razrješavaju i tako se nastavlja i nastavlja. Neobičan roman pomalo protkan fantastikom, a svakako je zanimljivo kako govori o nekim stvarima bez da govori o njima, vidjet ćete kad pročitate uostalom i sami.
Nešto je polagano u ritmu pripovijedanja ove priče ispunjene svakodnevnim, a i neobičnim zbivanjima. Pisac se koristi sa brojim metaforama i pravim kolopletom značenjima u oblikovanju svijeta i likova do te mjere da je čak zbunjujuće. Sve više i više neka pitanja poprimaju filozofski i metafizički aspekt.
Stranice kao da su natopljene tugom i melankolijom. Svidjelo mi se, ali nešto je nedostajalo da me oduševi, nešto mi se učinilo klaustofobičnim u samom djelu, možda paradoksalno baš ta otvorenost značenja ostavlja mi dojam nekakve izgubljenosti koju se ne može ispuniti (barem je ja ne mogu odgonetnuti), a samim time i skučenosti.
Tribuson me dosad još nije razočarao pa tako ni ovim romanom. Glavni lik kojeg je i više nego malo patetičan, svojevrstan antijunak u svijetu antijunaka. Sve je zbunjujuće, radnja počinje i priče se isprepleću, ali se ne razrješavaju i tako se nastavlja i nastavlja. Neobičan roman pomalo protkan fantastikom, a svakako je zanimljivo kako govori o nekim stvarima bez da govori o njima, vidjet ćete kad pročitate uostalom i sami.
Nešto je polagano u ritmu pripovijedanja ove priče ispunjene svakodnevnim, a i neobičnim zbivanjima. Pisac se koristi sa brojim metaforama i pravim kolopletom značenjima u oblikovanju svijeta i likova do te mjere da je čak zbunjujuće. Sve više i više neka pitanja poprimaju filozofski i metafizički aspekt.
Stranice kao da su natopljene tugom i melankolijom. Svidjelo mi se, ali nešto je nedostajalo da me oduševi, nešto mi se učinilo klaustofobičnim u samom djelu, možda paradoksalno baš ta otvorenost značenja ostavlja mi dojam nekakve izgubljenosti koju se ne može ispuniti (barem je ja ne mogu odgonetnuti), a samim time i skučenosti.
Složeno i teško, a opet napisano laganim jezikom. I dok se naizgled ništa ne događa, atmosfera postaje ko katran, dok na kraju, nakon treće smrti, ljudi u bijelom napokon ne odvedu Valenta Livadića, čovjeka prozaičnog imena, tamo gdje je krenuo.
U 21. stoljeću, gdje je dovoljno poznavali slova da se napiše knjiga, majstor pera Tribuson ovim djelom dokazuje zašto je već desetljećima na literarnoj sceni. Šest zvjezdica.
Tribuson je istinski fantazof, čarobnjak jezika, slastičar metafora, zmaj rječitosti, nuklearna fuzija teksta, praskozorje u tmini današnje hrvatske književnosti!
Jezične aktualizacije i nisu tako sveprožimajuće u ovom djelu, no vizualnost, sceničnost i živost koju jezik ostvaruje su fantazofske!
Kako žanrovski klasificirati ovaj roman?
Pitao sam se poslije čitanja ovog romana kako usustaviti ovaj roman u žanrovsku maticu književnosti.
Nije zasigurno horror roman. Zašto? Nema nikakvih elemenata velikog nasilja, nema klasičnog elementa metafizičkog ili ovosvjetovnog zla.
Možda bi bilo najbolje klasificirati ovaj roman u gotski žanr.
No, prije svega, gotski žanr je konkretna povijesna poetika s kraja osamnaestog i početka devetnaestog stoljeća.
U širem smislu zahvaća drugu polovicu dvadesetog stoljeća.
U najširem smislu bi bila svojevrsna metapoetika, koja se time pojavljuje u različitim trenucima književne povijesti, ali koja će se, shvaćena kao metapoetika, pojavljivati i u različitim trenucima književne budućnosti.
U zadnjem smislu ovaj roman pripada gotskom žanru.
Radi fantastičnih elemenata koji podsjećaju na južnoameričku fantastiku dvadesetog stoljeća, ja bih definirao ovaj roman, ali i velik dio Tribusonovog opusa, u mračni magijski realizam, magloviti magijski realizam.
Tribuson izvlači fantastiku i okultizam iz Krležinog panonskog blata.
Naša Panonija je tijekom cijele svoje povijesti bila geopolitički problematično područje.
Ta prostrana maglovita ravnica je bila scena na kojoj su se izmjenjivale brojne civilizacije.
Ta magla i vlaga nije sačuvala mnogo od prošlosti.
Ono što mi se nije sviđalo u romanu je što Tribuson razvlači nekakvu antiratnu poruku.
To je ono filistarsko razmišljanje da smo svi mi ljudi, libtardska glupost.
No, taj metapolitički element preteže na početku romana, na kraju romana se u potpunosti ostvaruje depolitizacija i zaboravlja se na kontekst Domovinskog rata.
Ne da bi se trebao zaboraviti kontekst Domovinskog rata, već ga istaknuti u domoljubnom i slobodoljubnom smislu. Domovinski rat je bio rat protiv srpskog nacionalizma i protiv socijalističkog totalitarizma.
Samo budale mogu na temu Domovinskog rata istaknuti filistarsko "svi smo mi ljudi".
Slično npr. Pavličićevom "Kraju mandata" stvaranje napetosti i izgradnja fabule na majstorskoj je razini u ovom kafkijanskom romanu no relativno otvoreni završetak i poneke nerazrađene ideje ne "sjedaju" na željeni način.