Morate već jednom shvatiti: ja samo na sebe podsećam, ovako mamuran od mašte i proklet od poverenja.
Zbirka Koncert za 1001 bubanj još jedan je dokaz da Miroslav Antić nije samo pesnik već saputnik ptica. Ovo je zanosno napisan dnevnik života koji pokreće točak ljubavi i smrti, beskrajno smenjivanje poljubaca i nestajanja. Iz Antićevih stihova naučićemo da je naša duša sastavni deo kosmičke vejavice i da vreme živi u nama, sputano i bezgranično, a ne mi u njemu.
A zašto toliko volimo Miku Antića? Zato što dok izgovaramo njegove stihove osećamo kako skupljamo hrabrost da priznamo ono što smo sebi prećutali.
Miroslav "Mika" Antić was a Serbian poet, movie director, journalist and painter. Antić was born in Mokrin, Kikinda municipality, Vojvodina, Serbia (then Yugoslavia). He had six children. His oldest son, Igor Antic, is a visual artist.
He wrote poems, articles, dramas, movie and TV scripts and documentaries. As film-maker, he was considered as a part of the "Black Wave" of the Yugoslav film. His films, in particular "Breakfast with the devil" in whom Antic criticized the double morality of the communists at the Tito’s time, were forbidden and destroyed. They were rediscovered and restored in the end of the 90s. Mika also acted in several movies, and was a painter. His best known poem is "Srem", in which he mourns for dead in World War II and describes the beauty of Srem using "bećarac" song form. He is well known as a bohemian. Mika Antić is best known as a children and youth poet, a master of delicate and gentle sentiments.
His bohemian, hard-drinking lifestyle is best illustrated by a barely translatable pun about him: "Čika Jova deci, čika Mika Antić dva deci" "Čika Jova deci" meaning "Uncle-Jova to the children", referring to Jovan Jovanović Zmaj, possibly the best known children's poet. "Čika Mika Antić dva deci" means "Uncle-Mika Antić two deciliters", referring to drinking from a glass, likely of alcohol.
Dalje zaista ne bih imao ništa više da ti javim jedino možda to da si ostala najlepša medalja iz najlepšeg rata u kome su mi srce amputirali.
Gospođice, ja nisam za tobom bio onako obično, gimnazijski zanesen. U meni je sve do tabana minirano.
Inače, zapamtio sam: ljubav je najgolubija samo u onim kricima koji se poklone prvima. Dozvoli da se zato zbog nečeg u sebi nasmešim u ovu jesen pomalo krišom, kroz suze, pomalo demodirano, ja, tvoj najnežniji pastuv među pesnicima, ja, tvoj najsuroviji pesnik među pastuvima.
Možda nikada niko nije uspeo da te želi ovako kao ja noćas: tvoje ruke bele kao samoća, tvoja bedra sa ukusom platna i voća, tvoj malo šaputavi glas
Sa nosom dečački zalepljenim uz okno vagona, nejasan samom sebi kao oproštajno pismo padavičara i čudno uznemiren toplinom kao razmažen pas,
putujem, evo, putujem da natrpam u glavu neke neslućene predele. Da drveću poželim najlepšu laku noć na svetu. Da se vrtim kao lišće, zvezde i ptice.
Da malo nemam plan.
Da imitiram klavijature, liftove i okean.
Da zaboravim ruku na tvome struku i lice uz tvoje lice.
Pesme kojima se stalno vraćam, iako većinu, čini mi se, znam i napamet. Divan je i poslednji deo knjige koju čine pisma gospođi Vineti, onako melanholična, kako to ume Mika Antić. Nemoguće mi je da pronađem omiljenu pesmu iz ove zbirke, sve se prelepo uklapaju u celinu. Kao jedna velika poema o ljubavi.
..otišao sam, eto, a vi oprostite za jedan mali zeleni san natrunjen mnoštvom zubatih zvezdanih mrva.
Pod zavojima ove rasanjene svakidašnjice sačuvao sam dva oka: čas dve vrtoglave blistave ranice, čas dva plava papirića neba ovlaš zalepljena pljuvačkom ispod obrva.
Kad ti izgovaram ime ja sam i smešan i veliki kao bog koji se u jesen neizlečivo opio, pa skita po vojničkim igrankama, kazuje okolo stihove, namiguje na ptice i deli okolo svoja poslednja rebra.