The exact date of Dučić's date of birth is still undetermined; it is variously said to have been on 17 February (or 5 February according to the Julian calendar) of 1871, 1872, or 1874, with the latter date most often given. He died on 7 April 1943 at age 72.
He was born in Trebinje in today's Bosnia-Herzegovina, where he attended primary school. He moved on to a high school in Mostar and trained to become a teacher in Sombor. He worked as a teacher in several towns before returning to Mostar, where he founded (with Aleksa Šantić) a literary magazine Zora ("Dawn").
Dučić's openly expressed Serbian patriotism caused difficulties with the authorities—at that time Bosnia-Herzegovina was de facto incorporated into the Austro-Hungarian Empire—and he moved abroad to pursue higher studies, mostly in Geneva and Paris. He was awarded a law degree by the University of Geneva
and, following his return from abroad, entered Serbian diplomatic service in 1907. Although he had previously expressed opposition to the idea of creating Yugoslavia, he became the new country's first ambassador to Romania (in 1937). He had a distinguished diplomatic career in this capacity, serving in Istanbul, Sofia, Rome, Athens, Cairo, Madrid and Lisbon. Dučić spoke several foreign languages and he is remembered as a distinguished diplomat. His Acta Diplomatica (Diplomatic Letters) was published posthumously in the United States (in 1952) and in former Yugoslavia (in 1991).
It was, however, as a poet that Dučić gained his greatest distinctions. He published his first book of poetry in Mostar in 1901 and his second in Belgrade, 1912. He wrote prose as well: several essays and studies about writers, Blago cara Radovana (Tsar Radovan's treasure) and poetry letters from Switzerland, Greece, Spain and other countries.
Like Šantić, Dučić's work was initially heavily influenced by that of Vojislav Ilić, the leading Serbian poet of the late 19th century. His travels abroad helped him to develop his own individual style, in which the Symbolist movement was perhaps the greatest single influence. In his poetry he explored quite new territory that was previously unknown in Serbian poetry. He restricted himself to only two verse styles, the symmetrical dodecasyllable (the Alexandrine) and hendecasyllable—both French in origin—in order to focus on the symbolic meaning of his work. He expressed a double fear, of vulgarity of thought, and vulgarity of expression. He saw the poet as an "office worker and educated craftsman in the hard work of rhyme and rhythm".
Dučić went into exile in the United States in 1941 following the German invasion and occupation of Yugoslavia, where he joined his relative Mihajlo (Michael) in Gary, Indiana. From then until his death two years later, he led an Illinois-based organization (founded by Mihailo Pupin in 1914) which represented the Serbian diaspora in the US. During these two years, he wrote many poems, historical books and newspaper articles espousing Serbian nationalist causes and protesting the mass murder of Serbs by the pro-Nazi Ustaše regime of Croatia. During this time he attracted some criticism from other Yugoslav exiles for his espousal of Greater Serbian ideas, a position which also attracted the attention of the US Government's Office of Strategic Services (the forerunner of the CIA).
He died on 7 April 1943 and was buried in the Serbian Orthodox monastery of Saint Sava in Libertyville, Illinois. He expressed a wish in his will to be buried in his home town of Trebinje, a goal which was finally realized when he was reburied there on 22 October 2000 in the newly built Gračanica church.
Kada pisac bez okolišanja piše o ljudskim fenomenima poput ljubavi, mržnje ili straha, onda mora biti genijalan, da bi takav poduhvat uspio. A za moj ukus u Dučićevim uvidima ima previše zdravorazumskog i stereotipnog, a premalo dubljeg poniranja u okean individualnih različitosti. Sjećam se da sam čitajući "Blago cara Radovana" na određenim mjestima zastajkivao podvlačeći zanimljive dijelove, ali sada to nije bio slučaj, tako da mi "Jutra sa Leutara" izgledaju kao slabija verzija pomenutog djela. Ja se vodim onim Kafkinim da knjiga treba da bude sjekira za zaleđeno more u nama, a kad pročitam nešto od početka do kraja i nijednog trenutka ne budem pogođen na taj način, onda ne mogu da budem najzadovoljniji. Sad ćemo vidjeti šta Dučić ima za reći kao putopisac, imam neki osjećaj da bi njegov neosporni talenat za pisanje tu mogao doći do punijeg izražaja. Nadam se samo da će više zapažati, a manje misliti, a imao je priliku da vidi puno toga.
Свјетски а наш. Дучић треба увијек бити при руци, како би били свјесни величине овог писца. Водич кроз живот и опомена за наредне потезе које повлачи свако од нас.
И за крај: “За искреност према себи која човека никад не би завела на странпутицу, потребна је пре свега једна урођена храброст, снага карактера, укус за начине, идеја о животу, и љубав за друге људе. Поштење је једно велико ухо и велико око увек отворени и будни у човеку”.
Veoma britkog uma i zavidno velikog znanja i obrazovanja, Dučić ipak uspeva da biva neverovatno nacionalistički, seksistički i uopšte nastrojen na svaki način stereotipije i diskriminacije na osnovu svakakvih grupacija i etiketa. Ne znam da li je to karakteristika njegovog okruženja i doba, porodičnog vaspitanja i uverenja ili jednostavno ličnih preferencija, ali i pored toga, ima moje poštovanje, S VELIKOM REZERVOM. Definitivno će mi barem Blago Cara Radovana biti na to-read listi, ali tek nakon pozamašne pauze. Na momente me je oduševio, ali prevashodno je zamoran za moje razumevanje.
Knjiga veoma dosadnih eseja - na mahove prepričavanje istorije ili objašnjavanje pojmova iz filozofije, na mahove piščevo razmišljanje o nekoj temi. Praktično nijedna ideja koju sam pročitala u knjizi mi nije nova, a sa mnogim se i ne slažem: "Kada bi čovek igrao sa drugim čovekom, a žena sa drugom ženom, više se uopšte ne bi ni igralo, što ipak znači da se u plesu najvećma traži telesno uzbuđenje." (Ne znam koliko je bio upućen da postoje ljudi koji nisu strejt) A zatim kakav je ovaj mizogeni stav o ženama? "...njen duh nije ni stvoren za suđenje i merenje mogućnosti, nego, naprotiv, da njena mašta sprečava čak i njen urođeni instinkt da slobodno u nešto prodre i da nešto jasno razabere. ... Da žena nema nešto intuicije, ona nikad ne bi pogodila ni vrata na koja izlazi iz kuće." "Mladost ženina je još i toliko obesnija nad mladošću čovekovom, da bi mlada žena sama sebe skrhala i upropastila kada bi išla jedino za svojom sopstvenom glavom." Moram da dodam da je obavezno znati, a pogotovo ukoliko si pisac, da su žene i muškarci ljudi, dakle nije podela na "ženu" i "čoveka", već na "ženu" i "muškarca". I najgori komentar od svih: "Žena se ne daje, nego se podaje; i uvek hoće da sama ima utisak, čak i izgled da je oteta i silovana." Apsolutno nije vredno čitanja. Dok se ovakve knjige daju učenicima u OŠ, Jasminka Petrović je dobila silne kritike na osnovu svog romana u kome je upotrebila reč "lezbejka", a da pritom ljudi koji su pokrenuli uvrede i želeli da spreče decu da čitaju njena dela, tu knjigu nisu ni pročitali u celosti (u pitanju je "Ovo je najstrašniji dan u mom životu"). Potrebno je da se preispita koja literatura se deci preporučuje u formalnom obrazovanju.
Jedina poglavlja koja me nisu izdeprimirala su 'O mirnoći' i 'O plesu'. Slažem se sa dosta Dučićevih analiza ljudske prirode ali posle nekoliko stranica počinje da liči na puko naklapanje o ljudskim manama. Naročito je teško nastaviti čitanje kad krene da piše o tome kako su žene površne i kako je njihova jedina uloga da budu predmet obožavanja muškarca (delimično karikiram ali ne mogu da ne prevrnem očima). Veći deo knjige miriše na ogorčenost. Iznenadjena sam Dučićevim stavovima jer je bio informisaniji i obrazovaniji od mnogih savremenika, ali mogu da razumem da su takvi stavovi bili deo zeitgeista.
Razumem da je Dučić živeo u nekom konzervativnijem dobu, ali sam opet ostao iznenađen količinom ženomrzačkih stavova u ovim esejima. To mi je najviše smetalo. Što se ostatka tekstova tiče, ideje koje izlaže su zastarele, a na mah imam osećaj i da su samo površinski obrađene, te da im neretko fali dubina. Mišljenja sam da je često bio na dobrom tragu, ali da je do zaključaka dolazio previše rano, pa su stavovi koje izlaže zapravo pogrešni i ograničeni.
Sve u svemu, nisam oduševljen i ne bih preporučio.
Knjiga je direktna i britka. Svaka stranica i svaka linija nosi poruku. Kao i sve druge poruke, treba se izvagati i stvoriti sopstveni stav o onome sto je Ducic napisao. Svakako pokazuje sirinu i poznavanje ljudi svog vremena, litearature i istorije. U slucaju opisivanja zena, mora se uzeti u obzir njegov licni stav, vrijeme i tadasnja kulutra koja je bila daleko drugacija nego danasnja. U cestom opisu karakterizcije razlicitih nacija, vidi se da izvlaci svoje misljenje iz pisaca odredjenje nacije koju opisuje kao i iz licnog iskustva kao diplomata. Danasnje zapadne civilizacija nisu homogene kao u stara vremena ali knjiga to ni ne pokusava da prezentuje. I sa vremenskom distancom izmedju nas ocigledno je da je Ducic bio nacitan i svestran knjizevnik sa dubokom duhovnoscu i ljubavlju za svoj narod i svoju zemlju. Po pisanju se vidi da je znao sta cini covjeka covjekom i kao takav je svakako primjer. Odlicna knjiga, koja donosi dosta znanja i vuce covjeka na razmisljanja o stvarima koja ga se ticu.
Zvezdica više zbog onog Popovićevog 'delo mora da budi emociju' 💥 Vezivanje određenih osećanja i tipova ponašanja za određeni pol ne deluje ni objektivno ni realno. Dovodi do nivoa opšteg svoje lične stavove o ženama, a ponekad se čini da je iza toga samo jedan primer. Veličanje Engleza, a podsmehivanje susedima Srba... pa, recimo da je pisao u skaldu sa istorijsko-političkim trenutkom. ❌ Velike i iskrene ljubavi završavaju velikim praskom, zaista. Život u obmanama o sebi i predrasudama o drugima, iako zvuči loše, ponekad je veoma koristan, radi očuvanja sopstvenog spokoja. ✔️ A svaki Hercegovac kojeg ja poznajem odudara od Dučićevog 'nisu skloni spletkama i umereni su' 😄
Krajnje mizogini stav u odnosu prema ženama. Žena je predstavljena kao ohola,sujetna,sklona ljubomori znatno više od muškaraca i to samo zato sto je žena... to je to što se mene i Dučića tiče. Ne bih prilazila njegovim delima više...