Nemojte dozvoliti da vas prevari 'introduction' u naslovu ove knjige. Bez obzira na to koliko mislite da znate o hindu tradiciji i njenim doktrinama, Genon će vam pokazati više. No, ne samo da je ovo uvod u hindu doktrine, genonovu misao, već je temeljno razaranje svega onog rđavog što se zapatilo kao zapadnjačko razumevanje istoka, kako tada, pre stotinak godina, pa tako i danas.
Vrhunski Genonov doprinos je ogromno razumevanje univerzalne metafizike istoka, on je intelektualac koji ju je nanovo doneo zapadu. Iako se i pre njega naslucivalo nekakvo jedinstvo religija, tek sa njim u potpunosti biva realizovano na polju ciste, univerzalne metafizike.
Uzaludno bi bilo nabrajati šta sve ovde Genon obrađuje i koje sve zablude orijentalista, filozofa i istoričara religije rastura. Samo neke bi bile dualnost sankhje i njena suprostavljenost vedanti, razumevanje pojmova karme i reinkarnacije... Uopste pokusaj zapadnjaka da istocnu tradiciju svrstaju da li u religiju, da li u filozofiju, kada istok nije niti jedno od toga, vec je to pre svega zapadna degenerativna podela primordijalno jedinstvene tradicije.
Metafizika je vrhunac intelekta, odnosno njen slobodan i direktan oblik. Cist intelekt lisen razuma filozofije i nauke, lisen sentimentalnosti religije i ideologije. Lisen svih potreba licnog ega. Od svih grana hindu ortodoksije, a kod kojih Genon prirodno odbacuje bilo kakav međusobni konflikt (npr. Pogresno shvacena dualnost sankhje protiv opet prejakog akcenta na monoteizam vedante) upravo Vedantu dize na tron kao vrhunsku i potpunu metafiziku, sto ona svakako i jeste.
Odbacuje redom zapadne pojmove koji sa istokom ne mogu imati veze - panteizam, misticizam, dualizam, monizam, stupidnu kreaciju tzv. deizma itd...
Genon se sa pravom smeje ideji o hindu politeizmu - jer u zavisnosti od ugla gledanja i onoga dokle odredjena skola dobacuje i koliko je njeno polje istrazivanja ona moze biti naizgled dualisticka (sankhja), monoteisticka (joga), ali je uvek pre svega metafizicka, jer tek vedanta uzima univerzalnost Brahme u obzir. Hindu bogovi su samo pomoc i put ka reaktualizaciji metafizickih istina - Visnu kao cuvar, Siva kao unistitelj. Dodao bih, da su bogovi tek secanje na nasa ekstaticna stanja, odnosno nasa naknadna tumacenja tih stanja.
Dok je genonova metafizika cista i mocna, beskompromisna, problem sa njegovom, kao i mislju svih takozvanih tradicionalista Evrope i islamskog sveta 20. veka nastaje kada lutaju dalje od same metafizike i kada ne uspevaju do kraja da odu za njenim logicnim posledicama.
Tradicionalisticka fascinacija hijerarhijama je i prva temeljna greska i metafizicka nezrelost. Hijerarhije, pre svega kastinski sistem Indije, koje toliko cene iako imaju svojih vrednosti ( kaste imaju smisla sve dok pripadnici privilegovanih drustvenih rangova na sebe preuzimaju srazmernu odgovornost i pruzaju zastitu zauzvrat svojih privilegija, takodje dok kastinski sistem nije zatrovan naslednim pravom), no one su ipak tek linija odbrane tradicije, nikako njen vrhunski ideal. Metafizicka spoznaja razara nase iluzije o bilo kakvoj esencijalnoj odvojenosti individue od vrhunskog principa, izjednacava sve... na toj razini ostvarenosti pre kao logicno ishodiste civilizacije proizilazi posvecena anarhija savrsenih, univerzalnih ljudi, a put ka njoj se upravo zahvaljujuci tehnoloskom razvoju cini blizi no ikada, no to je tema za neku drugu priliku. O sveobuhvatnoj ekstremnoj mrznji bilo kakve modernosti ne vredi ni pocinjati.
Metafizicka istina je za zapadnjaka vec tako strasna i strana - sama pomisao da je njegova toliko stovana individualnost nista do, u najboljem slucaju, krajnje nizak i ogranicen modalitet postojanja i da, ako je uopste valja uzimati za stvarnu, u najboljem slucaju je mora smatrati relativnom i od vaznosti treceg reda. Samo to je toliko dubinski potresno i odbojno, da na to dodavati idealizaciju srednjeg veka i kastinskih sistema ne pomaze, cak i ako i te ideje i razdoblja imaju svojih vrednost.Nije sporno da je renesansa bila smrt jednog sveta prepunog vrednosti i vrlina, no i modernoj eri zapada valja priznati dosta toga, a to sem iz pristojnosti, tradicionalisti retko čine.
Na idealizaciju proslosti, dolazi jos jaca idealizacija Indije, apsolutna uverenost na neunistivost njene tradicije i na poslednjim stranama knjige, koje su posebno otuzne, cak Genon pretpostavlja mogucnost spasa trulog zapada sa istoka, cak u vidu manje ili vise nasilnog asimilovanja. Dok je jasno da zapad odumire i da se ceo svet priprema za vrlo skoro prebacivanje centara moci na istok, nije tesko videti da je tamo samo bleda senka tradicije, temeljno silovane u poslednjih sto godina, samo posluzila za osnovu zavodjenja jos efikasnijeg razaranja svega svetog. Istok je postao kopija zapada u svemu onome losem, uspesniji pritom od originala. Dok se tradicija i metafizika i tamo povlaci u sklonista, ostavljajuci prostor za nacionalizam, tlacenje drugacijih, materijalizam...
Tradicionalizam Genona, Evole, Hamvasa i ostalih se moze bez mnogo razmisljanja baciti u oganj istorie koja i onako sažeže svaku ideologiju - a tradicionalizam nazalost to jeste. Ono sto ce ostati, jesu beskrajno vredni metafizicki pogledu ka unutra, ka izvoru, ono sto zaista transformise i oslobadja. Zato su Genon i Hamvas najveci na zapadu, cak i kada pola njihovih reci bacimo kao budalastine, opet su za dva nivoa postojanja iznad svih drugih.