Ovo je baš bilo prijatno iznenađenje. Ne zato što sam sumnjao u Stendala, već zato što nisam znao da su mu memoari ovako šendistički zabavni i originalni. Naposletku, Stendal na više mesta u njima tvrdi da ih nije pisao za svoje savremenike (napisani su 1935.), već za čitaoce iz budućnosti; predviđa da će čitaoci tek 1880. godine moći da razumeju ovu knjigu, te je negde i ispao Baba Vanga jer je prvi put štampana 1890. A kakva je ova knjiga? Pa, vrlo raspričana, fragmentarna, sa brojnim digresijama, prolepsama, skretanjima, fusnotama gde autor demantuje samog sebe ili ga demantuju prijatelji, pripovedačkim obećanjima koja ostaju neispunjena, repetativna, nedovšenim rečenicama, crtama gde treba dopisati reč, gotovo nedskriptivna, sa šezdesetak nažvrljanih crteža (planova enterijera, oblasti, ulica), nastalih jer autor tvrdi da mrzi opise u stilu Valtera Skota, itd. Očigledan je uticaj „Tristrama Šendija” i sindroma „mnogo pričao a ništa nisam ispričao”, a opet i ne liči na Sterna, jer su postupci drugačiji – dok je u Šendiju sve unapred osmiljšeno da se čitalac što više izvuče za nos, a da od priče ne dobije gotovo ništa, „Život Anrija Brilara” više nalikuje na automatsko pisanje (ne znam da li je u pitanju stilizacija ili je Stendal zaista seo i knjigu napisao bez redigovanja teksta), a priča, uz sva skretanja, ipak postoji. Knjiga obuhvata prvih 17 godina Stendalovog života i većim delom je smeštena u njegov rodni Grenobl i nešto malo u Pariz.
Ovakav stil (ili način pisanja) sigurno je povezan delom i sa smenom književnih paradigmi, te su Stendalovi memoari vidno suprostavljeni Šatobrijanovim memoarima; gotovo da su postavljeni kao antipodi. Tamo gde je Šatobrijan vrhunski stilista, sentimentalan, hrišćanski i rojalistički apologeta, centar, naduven od umišljene istorijske važnosti i sa čvrstim egom koje postoji i „s onu stranu groba” odakle pripoveda, tamo je Stendal nemaran stilist, haotičan, sirov, republikanac, ateista, marginalac, neuspešan i sa fragmentarnim „ja” koji često nije u stanju da prošlog sebe razume. Čak, garantujem da je Stendal pišući poglavlje o šoranju iza prijateljskih stabala lipa, želeo da parodira Šatobrijanovo poglavlje o prijateljstvima sa drvećem.
I da, pošto Stendal na jednom mestu tvrdi da su spanać i memoari Sen Simona jedine dve stvari kojima je poklonio životnu ljubav, ostatku sveta je mogao da ponudi svoje gađenje. Po toj duhovitosti i mizantropiji podseća na Tomasa Bernharda smeštenog u 19. vek. Većina ljudi su opisani kao podlaci, licemeri, glupaci, Bogu se jedino obratio da mu se zahvali što mu je umrla tetka, prezirao sveštenike, voleo je sa radošću da urezuje imena giljotiranih prinčeva, radovao ga je teror Robespjera, simpatija među selebrtijima bila mu je Šarlota Korde, prezirao je aristokratiju i buržoaziju a nije mogao da živi sa plebsom, doduše, voleo je on i matematiku i knjige i dedu fontenelovske naravi i babu otmenog držanja, kojoj je Sid bio merilo koliko je nešto lepo, ali je Stendal uglavnom na svoj život gledao kao na skup fragmenata mizerije, a imao je dovoljno duha da na tu mizeriju gleda sa ironijom. Stoga me ne čudi da je sećajući se trenutka kada je kao sedamnaestogodišnjak krenuo kao deo Napoleonove trupe u pohode na Italiju i doživeo neviđenu sreću, prestao da piše svoje memoare – nije znao da pripoveda naširoko o sreći ili kako stoji u poslednjoj rečenici „Čovek pokvari tako nežna osećanja kad ih priča potanko”.