Mirovanje Dunje Matić naglašeno je urban rukopis, a optikom pa i tematikom savršeno bi funkcionirao u Barceloni ili Kopenhagenu. Ipak, taj fino uslojen roman koji zavodi mekim intimizmom pseudodnevničkih zapisa izrazito je lokalno i situacijski obojen, ukotvljen ne samo u riječki postindustrijski ambijent, nego i u specifičan trenutak, pa tako predstavlja književni otisak i jednog globalnog iskliznuća. Uzbuđenje riječkih kulturnjaka zbog zadaće prijestolnice kulture pomračit će te 2020. pandemijsko zatvaranje što se pak preklapa s fazom čahurenja mlade D. gdje njene zdravstvene neprilike kao da su refleksija intenzivnog procesa samotumačenja. Pitanje je kako bi sve to prošlo da nema čvrstog emotivnog sidrišta, tog nepovredivog „mjesta za dvoje“ koje ovu knjigu čini ultimativnom ljubavnom pričom, snovitom i rokerskom u isti mah.
Dunja Matić (Split, 1988.) diplomirala je na Odsjeku za kulturalne studije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, gdje danas radi kao asistentica. Autorica je romana Troslojne posteljine (2017.) i Mirovanje (2022.), zbirke kratkih priča Sinestezije (2019.) te zbirke eseja Previše truda: eseji o rodu, radu i rasporedima (2024.). Roman Mirovanje nagrađen je regionalnom nagradom Štefica Cvek te je bio u finalu književne nagrade Fric. Od 2018. godine članica je neformalne književne skupine Ri Lit.
Dunja Matić svojim me pisanjem u ovom romanu u jednom trenu podsjeća na Mariju Andrijašević, a u drugom na Nadu Topić, što će reći da mi se roman vrlo svidio. Mirovanje, osobno, uslijed bolesti, a onda i ono opće, čitavog čovječanstva, uslijed pandemije, možda je utjecalo i na moju percepciju romana koji sam čitala predugo, s prevelikim razmacima. Neke sam detalje zato prebrzo zaboravila, a možda je razlog tome i taj što se i cijeli roman čini pomalo rasplinut, teško bih mu opisala radnju, više su to neke osobne, intimne skice. Zanimljiv je šušur kojim opisuje planiranje projekta Rijeka - europska prijestolnica kulture 2020. godine i očaj onih koji su u tome sudjelovali, a nikad nisu vidjeli realizaciju svojih ideja, i još su nakon lockdowna dobili otkaze. Trenutke osobnih kriza i depresije bolno je čitati, baš kako i treba biti. Ljubavna priča iz romana (i života?) divna je, umirujuća, baš kako i treba biti.
Teško mi je reći koja je radnja romana, rekla bih pseudo-dnevnički zapisi jedne djevojke na pragu tridesetih koja se bori s psihičkim i fizičkim bolestima, traženjem stalnog posla i izvora prihoda, suočava se s pandemijom, općim kolapsom i nalazi se u nekom vakuumu. Za mene je ova knjiga glas generacije rođene krajem 80-ih koja je završavala fakultete kad posla nije bilo (otprilike 2013/2014), u svemu su kasnili, zapošljavali se na stručnom osposobljavanju za 1600 kuna, kojima droge nisu nepoznate, djeca su ljudi koji su u tranziciji ostajali bez posla i rintali po čitave dane za mizerne plaće... sve je to ostavilo traume i na autorici, a te su traume tako lijepo opisane u ovoj knjizi. Unatoč svemu, Dunja je svjesna da se mora trgnuti i naglašava koliku podršku u tome ima i od svog partnera i majke. Moram biti iskrena pa reći da su mi neke rečenice bile pomalo i patetične, ali i to je život i on nekad bude patetičan.
Dunja Matić piše jasno i nenametljivo, u njenim rečenicama nema ukrašavanja i prenaglašavanja. Iznoseći neke intimne situacije kako u privatnom životu, tako i na poslu, ona je opisala svoje "mirovanje". Dotaknula se i povijesti, društva, politike, ateističkog odgoja, majčinog gubitka posla i podređenosti, te brojnih drugih tema. "Na ovim prostorima nema potrebe za umjetnim održavanjem prošlosti, na ovim je prostorima ona zacementirana i vječna, dovoljno visoka da se budućnost s nje može strovaliti u smrt."
Čitajući ovu knjigu shvatila sam koliko nemam razumijevanja za ljude koji boluju od depresije jer me u nekim dijelovima tako živcirala, smatrala sam da nema pravo konstantno se žaliti jer ima lijepo posložen život - obitelj koja ju voli, stabilnu vezu, stan koji je naslijedila itd. Međutim, depresija je bolest, nju ona nije izabrala, njena razina neurotransmitera nije optimalna i ona ne može normalno funkcionirati.
Osim borbe s depresijom, autorica opisuje i svoju borbu s endometriozom, njenu vezu s partnerom, odnos s majkom i bakom, dok je najveći fokus stavljen na njen posao. Ona radi na projektu organizacije kulturnog programa u Rijeci (Rijeka - Europska prijestolnica kulture 2020) koji uslijed pandemije propada. "Svoj grad predstavit ćemo industrijom, rockom i partizanima, a ne zna se što je u tom trojstvu više mrtvo."
I za kraj navodim dva ulomka u kojima sam se pronašla. Pronašla sam se u mnogim autoričinim izjavama i stanjima, ali dva su me ulomka posebice oduševila. Naime, osim što kao i autorica nisam sklona promjenama i volim se ukorijeniti, drugo, nikad mi neće biti jasni ljudi koji se međusobno vrijeđaju, a onda nakon par dana se prave kao da ništa nije bilo... ili još bolje, ako nađu zajedničkog neprijatelja onda su najbolji kolege i prijatelji. "Nosim isti parfem zadnjih deset godina, nikad ne vraćam hranu u restoranu, frizerki kažem da mi se sviđa sve što je napravila i kad zajebe, idem kamo mi drugi kažu, većinu sam vremena kaktus, moje su potrebe minimalne. Ne kompliciram nikad, osim kad volim. Ali uz prostore se vežem i u svakom putu puštam korijenje." "Preko puta mene na sastanku sjedi kolegica sa svojom nadređenom prijateljicom, na njezinu bijelom vratu i obrazima izbijaju crvene fleke. Kasnije će se družiti kao da se ništa nije dogodilo. To je vještina kojom bih voljela ovladati, moći prilagoditi svoje osjećaje trenutku i pustiti ih da oteku kako se pojave, vikati na nekoga sada i grliti ga kasnije, zaboraviti na zamjeranje čim se pojavi povod za zabavu. Ali ne mogu. Za mene postoje samo prijatelji i oni drugi, na jedne ne vičem jer mi je previše stalo, na druge ne vičem jer mi nije stalo dovoljno. Sredina je prazan prostor koji ne poznajem i napraviti ću sve da izbjegnem svađu."