What do you think?
Rate this book
Šahrijarov prsten
The Ring of Shahryar, set on the eve of the war and in the first months of the Sarajevo siege, describes a pair of separated lovers: Faruk leaves for abroad, while Azra in besieged Sarajevo peruses his manuscript on the apprenticeship of Sheikh Figani, a tenth-century Ottoman poet, withdrawing ever deeper into her inner world. The title of the book alludes to the story of Scheherazade and King Shahryar: Faruk is a storyteller, and the enchantment of Oriental storytelling is again evoked by the intricate, skilfully crafted structure of the novel, which might well be perceived as nothing short of an apology for the art of storytelling: from the frame story set in wartime Sarajevo, we descend through ever new inserted tales as if down a well, ever deeper into the past, to the very beginning of time, when the thought of the Sumerian god Enki called into existence his female half and, through her, the world.
468 pages, Paperback
First published January 1, 1997
10 people are currently reading
144 people want to read
About the author
Dževad Karahasan
37 books88 followersDževad Karahasan rođen u Duvnu, je bosanskohercegovački književnik, dramatičar, esejist, romanopisac.
U rodnom je gradu završio osnovno i gimnazijsko školovanje. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, studij komparativne književnosti i teatrologije, a u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, branio je doktorski rad. Dugi niz godina učestvovao je u uređivanju sarajevske revije kao urednik za kulturna pitanja Odjek, te dramaturg u Zeničkom narodnom pozorištu.[2]
Od 1986-93. Karahasan je na mjestu docenta za dramaturgiju i historiju drame na Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu, gdje vrši dužnost dekana. Bio je glavni urednik časopisa za teoriju i kritiku umjetnost Izraz u Sarajevu. Od 1993. nakon odlaska iz Sarajeva zbog rata u BiH, živi u Grazu. 1994-95. godine gostujući je profesor na Univerzitetu u Salzburgu, 2001. u Innsbrucku, a u Berlinu od 2009-10. 1995. godine postaje stipendist DAAD Berlin, a 1995. i 1997. je lektor za bosanski, hrvatski i srpski jezik na Odsjeku za slavistiku Univerziteta u Göttingenu. U akademskoj godini 2007/08. je stipendist naučnog kolegija Wissenschaftskolleg u Berlinu.[2]
Od 1993. radio je kao dramaturg za pozorište ARBOS – Gesellschaft für Musik und Theater. Piše drame, romane, pripovjetke, eseje, historiju i kritiku teatra i učestvuje kao pozorišni reditelj. Njegovi pozorišni komadi igraju se u Austriji (Beč, Krems, Hallein, Eisenstadt, Salzburg, Villach, Klagenfurt), Njemačkoj (Gera, Erfurt, Berlin, Leipzig), Bosni i Hercegovini (Sarajevo), Ukrajini (Odesa), Češkoj (Prag, Hradec Králové, Brno), Kosovu (Priština), Poljskoj (Szczecin), Singapuru (Singapore Arts Festival) i SAD (Washington D.C.). Živio je i radio u Sarajevu i Grazu sa suprugom Draganom Tomašević-Karahasan, gdje je preminuo 19. maja 2023. godine.
U rodnom je gradu završio osnovno i gimnazijsko školovanje. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, studij komparativne književnosti i teatrologije, a u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, branio je doktorski rad. Dugi niz godina učestvovao je u uređivanju sarajevske revije kao urednik za kulturna pitanja Odjek, te dramaturg u Zeničkom narodnom pozorištu.[2]
Od 1986-93. Karahasan je na mjestu docenta za dramaturgiju i historiju drame na Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu, gdje vrši dužnost dekana. Bio je glavni urednik časopisa za teoriju i kritiku umjetnost Izraz u Sarajevu. Od 1993. nakon odlaska iz Sarajeva zbog rata u BiH, živi u Grazu. 1994-95. godine gostujući je profesor na Univerzitetu u Salzburgu, 2001. u Innsbrucku, a u Berlinu od 2009-10. 1995. godine postaje stipendist DAAD Berlin, a 1995. i 1997. je lektor za bosanski, hrvatski i srpski jezik na Odsjeku za slavistiku Univerziteta u Göttingenu. U akademskoj godini 2007/08. je stipendist naučnog kolegija Wissenschaftskolleg u Berlinu.[2]
Od 1993. radio je kao dramaturg za pozorište ARBOS – Gesellschaft für Musik und Theater. Piše drame, romane, pripovjetke, eseje, historiju i kritiku teatra i učestvuje kao pozorišni reditelj. Njegovi pozorišni komadi igraju se u Austriji (Beč, Krems, Hallein, Eisenstadt, Salzburg, Villach, Klagenfurt), Njemačkoj (Gera, Erfurt, Berlin, Leipzig), Bosni i Hercegovini (Sarajevo), Ukrajini (Odesa), Češkoj (Prag, Hradec Králové, Brno), Kosovu (Priština), Poljskoj (Szczecin), Singapuru (Singapore Arts Festival) i SAD (Washington D.C.). Živio je i radio u Sarajevu i Grazu sa suprugom Draganom Tomašević-Karahasan, gdje je preminuo 19. maja 2023. godine.
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 4 of 4 reviews
August 31, 2016
Osim Kafke, niti jedan pisac ne ispisuje toliko jasno i precizno moje strahove, dvojbe i pitanja kao Dževad Karahasan. „Šahrijarov prsten“ kompleksna je knjiga koja ima neko vrijeme, mjesto, radnju i likove…ali brzo uvidite da je i bez vremena i prostora i materijalnog oblika, baš kao džin. Priča počinje u Sarajevu, prelazi u doba Sulejmana Veličanstvenog, potom u Mezopotamiju sumerskog doba, zatim u priču o postanku muškog i ženskog i naposljetku se vraća u ratom zahvaćenu Bosnu. Možete ju čitati kao nesretnu ljubavnu priču Azre i Faruka…kao knjigu o Bosni…kao knjigu o ratu…filozofsku knjigu…zbirku eseja…povijesni osvrt…ali ona je ponajviše knjiga o pitanju dijaloga i razumijevanja drugog kroz riječi…o identitetu…o ravnodušnosti, ne prema životu ili smrti, već ravnodušnosti prema vlastitom biću.
August 19, 2025
Po svemu sudeći, osnovu za pristup onome što je u romanu čudno i nerazumljivo bi činila napetost između autizma i neurotipičnosti. U ovom smislu se kao glavne teme romana izdvajaju opozicija između spoljašnje socijalne stvarnosti i povlačenja u lični unutrašnji svet, između verbalnog i neverbalnog sporazumevanja, zatim autistične fantazije o postizanju celovitosti te neminovnost stradanja autističnog pri pokušaju da bude i funkcioniše kao neurotipično.
Roman sačinjavaju tri priče (po principu priče u priči u priči) o autističnim ličnostima. Priče su (čisto formalno gledano) labavo i neuverljivo povezane, ali se doživljavaju kao organska celina zbog dubinske srodnosti i međusobnog dopunjavanja glavnih motiva.
Spoljnja priča prati mladu ženu Azru, koja se u Sarajevu krajem 80-ih i početkom 90-ih godina 20. veka - kako društvena atmosfera postaje napetija - sve više i više, a nakon izbijanja rata i potpuno povlači iz spoljašnjeg sveta. Priča opisuje njenu ljubavnu vezu sa Farukom, koji je najverovatnije plod njene mašte, neka vrsta autističnog muškog alter-Ega. Njihov razlaz se odvija na liniji želje da se živi kao neurotipično okruženje. Farukova nesnađenost u društvenoj realnosti ga po izbijanju rata vodi na put stradanja.
Sličnu sudbinu doživljava protagonist srednje priče, autistični derviš i pesnik Figani iz 16. veka, koji pri pokušaju da postane dvorski pesnik biva žrtvom političke zavere u Istanbulu u vreme vladavine sultana Sulejmana Veličanstvenog. Priča odiše blago paranoidnom atmosferom koja reflektuje Figanijevo nerazumevanje socijalnog smisla događaja kojima je izručen. Doduše sama zavera je neuverljiva, pa je srednja priča i najslabija.
U unutrašnjoj priči koja je smeštena u drevnu Mesopotamiju (u grad-državu Ereh iliti Uruk) se pripoveda o autističnom džinu (arap. ǧinn) Bell-u koji želi da se ontološki promeni i od bestelesnog bića postane (neurotipični) čovek, što ga nužno vodi u stradanje istovetno Farukovom i Figanijevom. Njegova žena Belitsilim se - slično Azri iz prve priče - pod pritiskom nepovoljne društvene situacije i pretećeg nasilja (zavera njenog oca sa peharnikom odnosno komornikom dvora protiv Bell-a a time i nje) povlači u fantaziju o celovitosti kroz sjedinjenje sa Bell-om.
Najupečatljiviji deo romana, koji budi tugu i ganutost, je onaj o u sebe potpuno povučenoj Azri u podrumu granatirane kuće u Sarajevu u jesen i zimu 1992. godine.
Roman sačinjavaju tri priče (po principu priče u priči u priči) o autističnim ličnostima. Priče su (čisto formalno gledano) labavo i neuverljivo povezane, ali se doživljavaju kao organska celina zbog dubinske srodnosti i međusobnog dopunjavanja glavnih motiva.
Spoljnja priča prati mladu ženu Azru, koja se u Sarajevu krajem 80-ih i početkom 90-ih godina 20. veka - kako društvena atmosfera postaje napetija - sve više i više, a nakon izbijanja rata i potpuno povlači iz spoljašnjeg sveta. Priča opisuje njenu ljubavnu vezu sa Farukom, koji je najverovatnije plod njene mašte, neka vrsta autističnog muškog alter-Ega. Njihov razlaz se odvija na liniji želje da se živi kao neurotipično okruženje. Farukova nesnađenost u društvenoj realnosti ga po izbijanju rata vodi na put stradanja.
Sličnu sudbinu doživljava protagonist srednje priče, autistični derviš i pesnik Figani iz 16. veka, koji pri pokušaju da postane dvorski pesnik biva žrtvom političke zavere u Istanbulu u vreme vladavine sultana Sulejmana Veličanstvenog. Priča odiše blago paranoidnom atmosferom koja reflektuje Figanijevo nerazumevanje socijalnog smisla događaja kojima je izručen. Doduše sama zavera je neuverljiva, pa je srednja priča i najslabija.
U unutrašnjoj priči koja je smeštena u drevnu Mesopotamiju (u grad-državu Ereh iliti Uruk) se pripoveda o autističnom džinu (arap. ǧinn) Bell-u koji želi da se ontološki promeni i od bestelesnog bića postane (neurotipični) čovek, što ga nužno vodi u stradanje istovetno Farukovom i Figanijevom. Njegova žena Belitsilim se - slično Azri iz prve priče - pod pritiskom nepovoljne društvene situacije i pretećeg nasilja (zavera njenog oca sa peharnikom odnosno komornikom dvora protiv Bell-a a time i nje) povlači u fantaziju o celovitosti kroz sjedinjenje sa Bell-om.
Najupečatljiviji deo romana, koji budi tugu i ganutost, je onaj o u sebe potpuno povučenoj Azri u podrumu granatirane kuće u Sarajevu u jesen i zimu 1992. godine.
July 28, 2022
Karahasan, odličan kao i uvijek. 😍😍🥰🥰
March 17, 2018
Valjda i dolazimo na svijet jedni radi drugih. Jedni od drugih. Jedni za druge i jedni drugima.
"Šahrijarov prsten" onaj je arhetip knjige iz kojeg bismo mogli beskrajno crpiti i apstrahirati citate, misli, ideje, naravoučenija a ipak nikad ne bismo došli do onog temeljnog i najdubljeg sedimenta. Karahasanove knjige su i inače, kako ih on naziva, razgovori, a ova je tipičan primjer takve. Kroz razgovor sa čitaocem raskriva se kriptičnost alteriteta, razumijevanje i odnos prema Drugome, razumijevanje sebe kroz Drugoga, te cjelovitost i smisao egzistencije u geografskom toposu na kom smo smješteni.
Na jednom mjestu Karahasan kaže da je temeljna bosanska potreba - potreba za odlaskom. Da li je to zaista tako? Ili pak, kroz kontekstualizaciju romana koji tretira ratno Sarajevo, Sarajevo ponad kojeg prolijeću neprijateljski avioni, uviđamo da je jedini pronalazak sebe i svojega bio izvan dosega poznatog i svojega. Tu dolazimo do simbola koji opkružuje knjigu i sve tri narativne linije - Faruka, Figanija i Bella, a to je farnak. Sam Karahasan kaže: "Da bi odnekud otišao moraš tu biti, da bi postao otpadnik moraš prije toga pripadati. Odlazi se samo sa mjesta na kojemu se jeste. A ti si... farnak."
Ispreplitanje narativa u ovom romanu strukture prstena inherentno je i imanentno nazivu romana kojeg Azra simbolično spominje pred sami kraj knjige - navodno je car Šahrijar darovao Šeherzadu koja mu je pripovijedala 1001 noć zaredom prstenom od rubina, a onda se jedno jutro probudio i zatekao pored sebe praznu posteljinu sa napravom za prenošenje glasa na njoj. Car je pomislio (baš kao i Azra) da je sebi umislio Šeherzadino (Farukovo) postojanje, ali se onda sjetio da joj je darovao taj prsten kojeg sada nema na njegovoj ruci. Tako se Azra Faruka prisjeća i pokušava ga dozvati i prizvati svojim sjećanjima na njegove eseje, na njegove beskrajne monologe i razgovore kroz koje joj se otkrivao a onomad nije bila potpuno svjesna toga.
Esejiziranje likova specifično za Karahasanove romane daje dubinu ovom remek-djelu. Svaki lik u knjizi, primarno protagoniste koji nose radnju i smisao, a onda i ostali, ima svoj esej koji ga čini specifičnim i to ga izdvaja od drugih. To karakteristično esejiziranje nalik je onom Milan Kundera a unutarnji monolozi kojima se otkriva hinterbina djelovanja svakog lika ponaosob inherentna je Saul Bellow tako da ovaj roman intertekstualno, metatekstualno i metanarativno komunicira sa velikim djelima svjetske književnosti.
Iako je sudbina svakog farnaka da skonča na magarcu, Faruk, za razliku od Figanija i Bella, nije u stanju niti da pobjegne od sebe niti da nađe sebe. Priča se poput elipse vraća i to i jest čar ove avanture koju nudi roman Šahrijarov prsten koji je na svim - estetičkim, stilskim, književnim, poetskim, teološkim, filozofskim, političkim - razinama umjetničko remek-djelo.
"Šahrijarov prsten" onaj je arhetip knjige iz kojeg bismo mogli beskrajno crpiti i apstrahirati citate, misli, ideje, naravoučenija a ipak nikad ne bismo došli do onog temeljnog i najdubljeg sedimenta. Karahasanove knjige su i inače, kako ih on naziva, razgovori, a ova je tipičan primjer takve. Kroz razgovor sa čitaocem raskriva se kriptičnost alteriteta, razumijevanje i odnos prema Drugome, razumijevanje sebe kroz Drugoga, te cjelovitost i smisao egzistencije u geografskom toposu na kom smo smješteni.
Na jednom mjestu Karahasan kaže da je temeljna bosanska potreba - potreba za odlaskom. Da li je to zaista tako? Ili pak, kroz kontekstualizaciju romana koji tretira ratno Sarajevo, Sarajevo ponad kojeg prolijeću neprijateljski avioni, uviđamo da je jedini pronalazak sebe i svojega bio izvan dosega poznatog i svojega. Tu dolazimo do simbola koji opkružuje knjigu i sve tri narativne linije - Faruka, Figanija i Bella, a to je farnak. Sam Karahasan kaže: "Da bi odnekud otišao moraš tu biti, da bi postao otpadnik moraš prije toga pripadati. Odlazi se samo sa mjesta na kojemu se jeste. A ti si... farnak."
Ispreplitanje narativa u ovom romanu strukture prstena inherentno je i imanentno nazivu romana kojeg Azra simbolično spominje pred sami kraj knjige - navodno je car Šahrijar darovao Šeherzadu koja mu je pripovijedala 1001 noć zaredom prstenom od rubina, a onda se jedno jutro probudio i zatekao pored sebe praznu posteljinu sa napravom za prenošenje glasa na njoj. Car je pomislio (baš kao i Azra) da je sebi umislio Šeherzadino (Farukovo) postojanje, ali se onda sjetio da joj je darovao taj prsten kojeg sada nema na njegovoj ruci. Tako se Azra Faruka prisjeća i pokušava ga dozvati i prizvati svojim sjećanjima na njegove eseje, na njegove beskrajne monologe i razgovore kroz koje joj se otkrivao a onomad nije bila potpuno svjesna toga.
Esejiziranje likova specifično za Karahasanove romane daje dubinu ovom remek-djelu. Svaki lik u knjizi, primarno protagoniste koji nose radnju i smisao, a onda i ostali, ima svoj esej koji ga čini specifičnim i to ga izdvaja od drugih. To karakteristično esejiziranje nalik je onom Milan Kundera a unutarnji monolozi kojima se otkriva hinterbina djelovanja svakog lika ponaosob inherentna je Saul Bellow tako da ovaj roman intertekstualno, metatekstualno i metanarativno komunicira sa velikim djelima svjetske književnosti.
Iako je sudbina svakog farnaka da skonča na magarcu, Faruk, za razliku od Figanija i Bella, nije u stanju niti da pobjegne od sebe niti da nađe sebe. Priča se poput elipse vraća i to i jest čar ove avanture koju nudi roman Šahrijarov prsten koji je na svim - estetičkim, stilskim, književnim, poetskim, teološkim, filozofskim, političkim - razinama umjetničko remek-djelo.
Displaying 1 - 4 of 4 reviews